Đorđe Mihajlović

Đorđe Mihajlović
Đorđe Mihajlović
Lični podaci
Datum rođenja	(1875-02-04)4. februar 1875.
Mesto rođenja	Tuzla, Osmansko carstvo
Datum smrti	18. septembar 1919.(1919-09-18) (44 god.)
Mesto smrti	Tuzla, Kraljevstvo SHS

Đorđe Mihajlović (Tuzla, 4. februar 1875 − Tuzla, 18. septembar 1919 ) bio je srpski slikar. On je bio prvi akademski slikar na teritorijama Bosne i Hercegovine. Njegovo slikarstvo obilježilo je prve dvije decenije dvadesetog vijeka, a njegova djela predstavljaju početnu fazu u razvoju savremene bosansko-hercegovačke likovne umjetnosti.

Biografija

Rođen je u Tuzli 4. februara 1875. godine, kao drugo od sedmero djece tuzlanskog trgovca Nikole Mihailovića i Savke, kćerke Trifuna Ivanovića, tuzlanskog jereja u tuzlanskom naselju Srpska varoš. Pohađao je Trgovačku školu u Tuzli i Nautičku u Bakru i Trstu, nastojeći da se posveti trgovini i nastavi porodičnu tradiciju. Međutim, ljubav prema umjetnosti je pobijedila i on se posvetio slikarstvu. Umjetnički duh Mihailović je ispoljio još u osnovnoj školi, crtajući vinjete, inicijale, monograme, portrete poznanika, te kopirajući reprodukcije iz časopisa. U Tuzlu se vraća 1892. neobavljenog posla i priključuje se, kao i cijela porodica, Donjotuzlanskom srpskom crkvenom pjevačkom društvu Njegoš, crtajući usput prijatelje, poznanike, motive iz grada. Tako će 1899. godine oslikati i zavesu Društva Njegoš, koja će biti u upotrebi sve do 1904, kada je zamenjena novom Špire Bocarića.

Nezadovoljan onim što je mogao postići kao amater u tadašnjoj Tuzli, Đorđe Mihailović se 1899. godine upisao u Srpsku slikarsku školu Kirila Kutlika i Riste Vukanovića u Beogradu, računajući na pomoć Ljubomira Krsmanovića, daljeg rođaka porodice Mihailović. Ovaj beogradski industrijalac i ljubitelj umjetnosti pomagao mu je cijelo vrijeme školovanja od 1899. do 1910. godine. Mihailović u Beogradu ostaje do 1901. godine. Njegovi brojni sačuvani crteži iz tog perioda predstavljaju većinom motive iz Beograda i Tuzle, zatim pejzaže i portrete po živim modelima. Mihailovićev boravak u Beogradu značio je prilagođavanje jednoj razvijenoj likovnoj sredini, sklapanje poznanstava i prijateljstava, u prvom redu sa Kostom Milićevićem i Ljubomirom Ivanovićem. Tu je stekao uopštenu predstavu o savremenoj likovnoj umjetnosti i pripremio se za odlazak u inostranstvo.

U julu 1901. godine, mjesec dana nakon završetka druge godine u Srpskoj slikarskoj školi, Mihailović odlazi u Minhen u privatnu školu Antona Ažbea, gdje je imao namjeru usavršiti crtež. U oktobru iste godine pokušao je položiti prijemni ispit na Akademiji lijepih umjetnosti (Königliche Bayerische Akademie der bildende Kunste), ali i pored ozbiljnih priprema nije uspio. Nastavio je da se usavršava kod Ažbea i u maju slijedeće godine položio prijemni ispit kao najbolji kandidat. Određen je u crtačko odjeljenje koje je vodio profesor Peter Halm. I pored najboljih ocjena, tu je ostao samo dva mjeseca, nakon čega se ponovo vratio u školu Antona Ažbea. On mu je svojim Pedagoškim metodama pomogao da, radeći ugljenom, lako dođe do sinteze i tona. Radeći pod njegovim nadzorom, izradio je po živom modelu veliki broj studija, stojećih aktova i glava oba spola i različite dobi. U tim crtežima izrazio je stvarni osjećaj za tonske elemente crteža, modelaciju, raspored osvjetljenja i za unutrašnju strukturu forme. Usavršivši crtanje, nakon godinu dana ponovo se vratio na Akademiju kod profesora Ludviga Lefca, koji je predavao slikanje. Poslije završene Akademije 1906. godine, zadržao se kratko vrijeme kod Angela Janka, te u još nekim privatnim školama. Minhen je napustio 1909. godine. Prvi put izlagao na Prvoj jugoslovenskoj umjetničkoj izložbi 1904. u Beogradu.

Poslije završenog školovanja u Minhenu, otišao je u Pariz gdje je boravio od jeseni 1909. do ljeta 1910. Iz ovog perioda sačuvane su samo dvije sveske crteža Ovde se susreo sa ekstremnim pravcima, poput fovizma, ekspresionizma i kubizma. Međutim, njegovom temperamentu i njegovoj likovnoj kulturi slikarstvo krajnje ljevice nije odgovaralo. U kontaktu sa impresionistima, uspijevao je da, kao izrazito talentovan i emotivan umjetnik, pomiri dva suprotna shvatanja: minhensko poštovanje forme i francusku lakoću i ležernost.

Na povratku u Tuzlu 1910. godine, četvrti i poslednji put u svom životu svratio je u Italiju. Međutim, ni ovaj boravak, kao· ni prethodni nisu ostavili značajnijeg traga na njegovim djelima. Radovi koje je naslikao u Italiji, uglavnom pejzaži, zauzimaju periferno mjesto u njegovom cjelokupnom opusu. Poslednje poglavlje Mihailovićevog rada može se podijeliti u dva kraća perioda: prvi, slabijeg intenziteta, traje od 1910. do 1917. godine, a drugi, intenzivniji, traje samo dvije godine. Sve do 1917. godine on nije naročito aktivan. Jedina slika koja se može porediti sa ostvarenjima iz prethodnog, minhenskog perioda, je slika "Konj" , nastala prvih dana nakon njegovog povratka iz Pariza, 1910. godine.

Snažan pečat njegovom životu poslije povratka iz Pariza dala je bolest. Kada se poslije trogodišnje pauze vratio slikarstvu, izbio je Prvi svjetski rat. Uslijedilo je njegovo hapšenje i tamnovanje u zatvorima Tuzle i Arada. Otpušten je kao bolesnik od tuberkuloze 1917. godine, kada se već nazirao kraj rata, i on dolazi u Tuzlu. U takvim prilikama, vraćanje slikarstvu je teklo postepeno. Slikao je mrtvu prirodu i portretisao prijatelje i poznanike.

Do 1917. godine veoma malo je slikao pejzaž. Razlog tome je bila njegova bolest i zakon koji je zabranjivao slikarima rad izvan ateljea. Zbog toga je slikao motive koje je mogao obuhvatiti pogledom iz svog dvorišta: "Atelje", "Motiv iz Tuzle", "Kuća kraj rijeke" i druge. Nakon prve izložbe umjetnika iz Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 1917. godine, nezadovoljan svojim radovima koji su bili izloženi, ponovo se ozbiljnije posvetio slikanju. Koncentrisan jedino na slikarstvo, proživljavao je poslednje dvije godine svog života intenzivno vezan za Tuzlu. Na kraju svog umjetničkog rada, kao i na početku, inspiraciju nalazi u motivima Tuzle i njene najbliže okoline. Sa uzbuđenjem je slikao motive iz parkova i sa trga, krivudave ulice i naselja okružena zelenilom ili prekrivena snijegom. Takođe je slikao seoske motive i životinje: patke, krave, konje. Iz ovog perioda karakteristični su njegovi pasteli i akvareli.

Đorđe Mihailović umro je 18. septembra 1919. godine u roditeljskoj kući u Tuzli. O njegovoj smrti javile su lokalne novine "Oslobođenje" i sarajevsko "Narodno jedinstvo". Sahranjen je na Srpskom pravoslavnom groblju Trnovac, vjerovatno pored svoga oca, ali mu se grob ne raspoznaje niti postoji ikakav pisani trag. SPKD "Prosvjeta" iz Tuzle mu je 16. oktobra 2006. otkrila spomen-obilježje na groblju Trnovac.

Iako je živjeo kratko, ostavio je zamašan opus - oko 180 radova u raznim tehnikama, koji se čuvaju u Tuzli (Muzej istočne Bosne), Sarajevu (Umjetnička galerija BiH, Međunarodna galerija portreta) i Beogradu.

Jedna ulica u Tuzli nosi njegovo ime.

Djela

Ulja na platnu

• Proljeće,
• Atelje,
• Patke I, 1918,
• Patke III,
• Pejzaž,
• Seljanka na česmi, 1918,
• Pan or ama tuzle,
• Djevojčica sa skupljenim nogama,
• Dva portreta,
• Ženski akt,
• Djevojka u ateljeu,
• Skica za pejzaž,
• Prosjakinja,
• Kuća sa drvećem, 1917,
• Septembar,
• Portret žene,
• Autoportret,
• Usamljena kuća kraj vode,
• Mrtva priroda,
• Obala,

Akvareli

• Kuća na brežuljku, 1917,
• Sokak, 1917,
• Pejzaž,
• Krovovi,
• Krava,
• Pejzaž,
• Stara tuzla,
• Polje s bulkama,
• Kuća sa crvenim krovom, 1917,
• Kuća sa ogradom, 1917,
• Kuća sa bedemom,
• Kuća sa crvenim bedemom,
• Dvije patke,
• Kuća na brijegu,
• Bosanska kuća,
• Patka, 1900,
• Kuća sa banderom,

Pasteli

• Muški portret,
• Kuća sa crvenim bedemom III,
• Ulica,
• Konj pod samarom,
• Portret, 1918,
• Šarena džamija, 1919,
• Ulice,
• Portret,
• Kuća sa trijemom, 1919,
• More i strma obala, 1917,
• Tuzla pod snijegom,
• Stara džamija,

Crteži

Ugljen

• Starac sa naočalama,
• Glava starca, 1909,
• Portret stare žene,
• Muški portret,
• Starčeva glava,
• Žena sa šeširom, 1902,
• Starica, 1902,
• Starac, 1902,
• Moja žena, 1905,

Olovka

• Moja kuća u Tuzli, 1900,
• Magaza, 1900,
• Pravoslavna crkva, 1900,
• Tesar,
• Džindijska džamija, 1900,
• Poljska džamija, 1900,
• Turski han u Tuzli, 1900,
• Kuća od bondruka,
• Suncokreti, 1900,
• Crkva,
• Kuća sa četiri prozora, 1900,
• Sokak, 1900,
• Stara varoš, 1900,
• Ruševina, 1900,
• Munara, 1900,
• Šepenak, 1900,
• Čamac, 1900,
• Stara škola u Brčkom, 1900,
• Kuća od bondruka s drvetom, 1900,
• Merdevine, 1900,
• Hadži Loja,
• Pred Topčiderom,
• Kuća sa dvorištem,
• Srpska pravoslavna crkva u Tuzli,
• Zidana ograda,
• Soni bunar u Tuzli,