Jod-pentoksid

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jod pentoksid
Nazivi
IUPAC naziv
dijod-pentoksid
Drugi nazivi
jod(V) oksid; anhidrid jodne kiseline
Identifikacija
3D model (Jmol)
ChEBI
ChemSpider
ECHA InfoCard 100.031.569
MeSH Iodine+pentoxide
  • InChI=1S/I2O5/c3-1(4)7-2(5)6 DaY
    Ključ: BIZCJSDBWZTASZ-UHFFFAOYSA-N DaY
  • InChI=1/I2O5/c3-1(4)7-2(5)6
  • O=I(=O)OI(=O)=O
Svojstva
I2O5
Molarna masa 333,81 g/mol
Agregatno stanje bela kristalna supstanca[3]
Gustina 4,980 g cm−3[3]
Tačka topljenja ? °C
Tačka ključanja ? °C
Opasnosti
Glavne opasnosti oksidant
Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje materijala (na 25°C [77°F], 100 kPa).
Reference infokutije

Jod-pentoksid je oksid joda hemijske formule I2O5, gde je oksidacioni broj joda +5.

Dobijanje[uredi | uredi izvor]

Može se dobiti zagrevanjem jodne kiseline na temperaturi od oko 170 °C, jer se ona tada raspada uz gubitak vode[4]:

Svojstva[uredi | uredi izvor]

Jod-pentoksid je bela kristalna supstanca, za koju važi da je postojanija nego bilo koji drugi oksid hlora ili broma. Ipak, iznad 200 °C se raspada na jod i kiseonik. Sa vodom gradi jodnu kiselinu, te se smatra njenim anhidridom.[4]

Osobina Vrednost
Particioni koeficijent[5] (ALogP) 1,3
Rastvorljivost[6] (logS, log(mol/L)) 4,1
Polarna površina[7] (PSA, Å2) 77,5

Primena[uredi | uredi izvor]

Ovaj oksid je jako oksidaciono sredstvo, pa može da oksiduje ugljen-monoksid, što je važno u otkrivanju ovog gasa u smeši, čak i u malim količinama:

Reagens koji se koristi u ovu svrhu i koji sadrži jod-pentoksid se naziva hulmanit.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today. 15 (23-24): 1052—7. PMID 20970519. doi:10.1016/j.drudis.2010.10.003.  uredi
  2. ^ Evan E. Bolton; Yanli Wang; Paul A. Thiessen; Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry. 4: 217—241. doi:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  3. ^ a b Greenwood, Norman N.; Earnshaw, A. (1997), Chemistry of the Elements (2nd ed.), Oxford: Butterworth-Heinemann. ISBN 978-0-7506-3365-9. str. 851–852.
  4. ^ a b v Parkes, G. D. & Fil, D. 1973. Melorova moderna neorganska hemija. Naučna knjiga. Beograd.
  5. ^ Ghose, A.K.; Viswanadhan V.N. & Wendoloski, J.J. (1998). „Prediction of Hydrophobic (Lipophilic) Properties of Small Organic Molecules Using Fragment Methods: An Analysis of AlogP and CLogP Methods”. J. Phys. Chem. A. 102: 3762—3772. doi:10.1021/jp980230o. 
  6. ^ Tetko IV, Tanchuk VY, Kasheva TN, Villa AE (2001). „Estimation of Aqueous Solubility of Chemical Compounds Using E-State Indices”. Chem Inf. Comput. Sci. 41: 1488—1493. PMID 11749573. doi:10.1021/ci000392t. 
  7. ^ Ertl P.; Rohde B.; Selzer P. (2000). „Fast calculation of molecular polar surface area as a sum of fragment based contributions and its application to the prediction of drug transport properties”. J. Med. Chem. 43: 3714—3717. PMID 11020286. doi:10.1021/jm000942e. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]