Alfreda Markovska

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Alfreda Markovska
Alfreda Markovska na ceremoniji dodjele Ordena restitucije Poljske od strane predsjednika Poljske
Datum rođenja(1926-05-10)10. maj 1926.
Mjesto rođenjakod Stanislavov, Poljska
Datum smrti30. januar 2021.(2021-01-30) (94 god.)
Mjesto smrtiGožov Vjelkopolski, Poljska
Počasti

Alfreda Nončija Markovska (polj. Alfreda Noncia Markowska; Stanislavov, 10. maj 1926[1] – Gožov Vjelkopolski, 30. januar 2021[2]) bila je poljska Romkinja koja za vrijeme Drugog svjetskog rata spasila oko pedeset jevrejske i romske djece od smrti tokom Holokausta i Porajmosa uključujući i poznatog romskog pjesnika Karola Parno Gjerlinjskog. Nazivana je i "Roma Sendler", prva je romkinja koja je dobila Orden restitucije Poljske[3][4]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Alfreda, ćerka Jana i Adele Čojnačkič rođena 1926. u lutajućem poljskom romskom karavanu u oblasti oko Stanislavova, u oblasti Kresi u Drugoj Poljskoj Republici.[1] Otac joj je bio odgajivač konja i trgovac, majka je bila gatara i domaćica koja se brinula za djecu.[1] Invazija nacističke Njemačke 1939. na Poljsku zatekla ju je u Lavovu. Nakon što je Sovjetski Savez takođe napao Poljsku kao dio sporazuma Molotov-Ribentrop između Staljina i Hitlera, njen karavan se preselio u njemački dio okupirane Poljske. Nijemci su 1941. pobili karavan (65 do 85 ljudi), uključujići i njene roditelje, braću i sestre u masakru u blizini Bjale Podlaske. Markovska je jedina preživjela, i narednih nekoliko dana lutala je po obližnjim šumama pokušavajući pronaći masovnu grobnicu u kojoj je sahranjena njena porodica. Na dan masakra ona je lutala okolnim selima kako bi nabavila hranu. Spasila ju je lokalna seljanka koja ju je upozorila i sakrila u šupu. Odlazi u Rozvadov, važnog željezničkog čvorišta u to vrijeme, gdje je bio logor za Rome koji su bili prisiljeni da rade na željeznici. Tamo je 1942. upoznala i udala se za Jana Markovskog. Prilikom posjete Stanislavovu su uhapšeni u uličnoj raciji i predani Nijemcima, ali su uspjeli pobjeći. Potom su bili primorani da se preselu u romski geto u Lublin, a zatim su prebačeni u Lođ i Belzec, odakle su pobjegli, a zatim se vratili u Rozvadov.[5] Alfreda uspijeva da se zaposli na željeznici i dobija kenkartu i potvrdu o radu koji je bio koristan za Treći rajh koji joj je pružao izvjesnu zaštitu od daljih hapšenja.[1][3]

Njemački vozovi koji su prevozili ljude do logora smrti Aušvic-Birkenau i Belzec stajali su u Rozvadovu. Tada su radnici iznosili tijela preminulih, a preživjelim je dozvoljavano da dobiju malo vode. Alfredda je u tim prilikama uspijevala da iz vagona kriomice izvlači malu djecu, među kojima je bio i trogodišnji Karol Parno, kojeg je njegova majka dala Alfredi.[1][3] Alfreda je bila uvjerena da ni ona sama neće preživjeti rat, pa je krenula da spašava romsku i jevrejsku djecu iz transporta za logore. Kada je čula za lokalne masakre odlazila je tamo i tražila skrivenu djecu koja su uspjela da prežive.[1][6][7] Pronalazila im je skrovišta, davala lažna dokumenta, nalazila im dom kod njihovih rođaka ili hraniteljskih porodica, čak ih je i skrivala u logoru Rozvadov među svojom djecom.[1][7] Procjenjuje se da je zahvaljujući njenim aktivnostima spašeno najmanje pedesetoro djece (Kako je bila nepismena nije mogla da vodi evidenciju o spašeoj djeci).[1][7][3][8]

Alfreda je sama podizala po nekoliko spašene djece. Da bi ih izdržavala i hranila, radila je, gatala i molila. Imala je šestoro sopstvene djece - pet ćerki i sina.[4] Nakon što je Crvena armija započela oslobađanje oblasti oko Lublina proširile su se glasine da se mladi Romi nasilno regrutuju u vojsku. Alfreda Markovska odlučuje da pobjegne na zapad sa mužem i svom djecom pod njenom brigom. Napravila je svoj karavan i potom odlaze prvo u oklinu Legnjice, a potom i u okolinu Gdanjska. Tokom ovog putovanja je takođe primala i hranila njemačku ratnu siročad koja su lutala po šumama.[4] Nakon rata prvo je nekoliko godina živjela u Gdanjsku, a onda je sa svojim karavasnom se preselila u okolinu Poznanja. Njen Suprug, Jan Markovski, je od svoga brata izučio zanat kotlara i tako je izdržavao porodicu, a Alfreda je povremeno gatala i prodavala materijal i odjeću po selima.[4] Karavan je lutao Velikopoljskom sve do 1964. kada su komunističke vlasti objavile program dobrovoljnog ili prinudnog naseljavanja Roma. Porodica se preselila na kupljeno imanje u Przezmierovo kod Poznanja.[4] Jan je počeo da kalaiše kotlove za obližnju mljekaru. Zbog loših uslova rada, borio se sa bolešću pluća od koje je preminuo 1978. godine. Nakon njegove smrti, Alfreda se preselila kod svoje djece u Gožov Vjelkopolski.[1] Borila se sa teškim materijalnim stanjem, imala je malu penziju i nikada nije dobila nadoknadu za prinudni rad tokom rata.[3] Bila je bolesna, između ostalog bolovala je od dijabetesa i arteroskleroze, ali je i dalje aktivno učestvovala u kulturnom životu Roma u Gožovu. Otkrila je 2007. godine spomenik romskoj pjesnikinji Papuši koja je nekad živjela u njenoj blizini u Gožovu Vjelkopolskom.[3] Preminula je 30. januara 2021.[9]

Počasti[uredi | uredi izvor]

Predsjednik Poljske Leh Kačinjski ju je 2. oktobra 2006. godine, odlikovao za herojstvo i izuzetnu hrabrost, za posebna dostignuća u spašavanju ljudskih života, odlikovao Ordenom restitucije Poljske, II stepena odnosno Komandirskim krstom sa zvijezdom.[10][3] Dokumentarni film Puri Daj (starica na romskom) u režiji Agnješke Arnold, bio je posvećen Alfredi Markovskoj. Njenu biografiju pod nazivom Na dzia doj Romnije ("Ne idi tamo, Ciganko" na romskom) priredila je Halina Elżbieta Daszkiewicz[9] U okviru projekta "Romarajzing" fotografisao ju je Čad Evans Vajt.[11] Porodični restoran u Gožovu Vjelkopolskom nosi naziv "Kod bake Nonči".[12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z „Wayback Machine” (PDF). web.archive.org. Arhivirano iz originala (PDF) 10. 12. 2009. g. Pristupljeno 2024-04-08. 
  2. ^ „Markowska Alfreda”. 
  3. ^ a b v g d đ e „Wyborcza.pl”. www.wysokieobcasy.pl. Pristupljeno 2024-04-08. 
  4. ^ a b v g d Małgorzata, Jańczak. „Drzewko dla Babci Nonci”. Przewodnik Katolicki. Pristupljeno 8. 4. 2024. 
  5. ^ Gierliński, K. (oktobar 2006). „Piękne życie Alfredy Markowskiej” (PDF). Romano Atmo (5): 10—11. Arhivirano iz originala (PDF) 2009-12-10. g. Pristupljeno 2014-01-31. 
  6. ^ „Anioł w spódnicy | Tygodnik Powszechny”. www.tygodnikpowszechny.pl (na jeziku: poljski). 2015-01-27. Pristupljeno 2024-04-08. 
  7. ^ a b v „Alfreda Markowska - Panorama Kultur”. web.archive.org. 2016-03-05. Arhivirano iz originala 05. 03. 2016. g. Pristupljeno 2024-04-08. 
  8. ^ „Odznaczona za ratowanie romskich i żydowskich dzieci”. gazetapl (na jeziku: poljski). 2006-10-18. Pristupljeno 2024-04-08. 
  9. ^ a b Miłkowski, Jarosław (30. 1. 2021). „Zmarła Babcia Noncia. Alfreda Markowska miała 94 lata”. Pristupljeno 8. 4. 2024. 
  10. ^ Postanowienie Prezydenta Rzeczypospolitej Polskiej z dnia 2 października 2006 r. o nadaniu orderu (Monitor Polski, 2007. godina, broj 1, stav 2})
  11. ^ „Romowie, Romowie w Polsce, Romowie w Europie, Romarising, Cyganie”. Wystawa Romarising, Romowie w Polsce. Pristupljeno 2024-04-08. 
  12. ^ „Restauracja "U Babci Nonci" otwarta! To pierwsza cygańska restauracja w Lubuskiem”. 7. 8. 2018. Pristupljeno 8. 4. 2024. 
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Алфреда_Марковска&oldid=27714923”