Bijela Stijena (tvrđava)
Bijela Stijena je bivše srednjovjekovno utvrđenje u Slavoniji u Hrvatskoj, pored sela Bijela Stijena, na pola puta između Okučana i Pakraca, na zapadnim obroncima Psunja.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Tvrđava je jedna od najstarijih srednjovjekovnih gradina u Slavoniji, kojoj je gravitiralo oko 50-ak naselja, a bilo je i poznato trgovište. Poznata u starim dokumentima i pod mađarskim imenom Ferjerkö. Bijela Stijena se prvi put spominje 1231. godine. U srednjem vijeku cijelo to područje sve do Save (tzv. Zemlje Ljesnica i Račeša) darovao je kralj Andrija II redu templara 1210. godine. Vjeruje se da su oni izgradili ovu tvrđavu ovalnog oblika, u koju se ulazilo s južne strane preko pokretnog mosta u četvrtastoj branič-kuli a koja je na suprotnoj strani imala još dvije ovalne kule uklopljene u obrambene zidove. U neposrednoj blizini se nalazila i templarska opatija jer je sve do naših dana u crkvenoj hijerarhiji sačuvan naziv opata Sv. Marije de Bela Stena. U 14. i 15. vijeku mijenjaju se vlasnici grada i posjeda.[1] Manastir je nakon templara pripadao ivanovcima (prioratu vranskom). Poslije ivanovaca posjedovali su Bijelu Stijenu razni plemići: Tiboldovići-Zemče (do polovine 15. vijeka), zatim Jovan Hunjadi, srpski despot Vuk Grgurović i njegova supruga, despotica Barbara, Berislavići i Banfi. Turci su je osvojili 1543. Danas postoje samo tragovi tri kule.
Kralj Matija Korvin darovao je 1476. godine Bijelu Stijenu srpskom despotu Zmaju Ognjenom Vuku Greguroviću, mužu Barbare Frankopan. Naziv Zmaj Ognjeni Vuk dobio je radi svoje smionosti u borbi s Turcima. S Barbarom nije imao djece, ali se o njoj osobito brinuo i iskazivao joj veliku nježnost i ljubav. Za slučaj da ga ona nadživi, htjeo ju je materijalno osigurati. Zato joj je, uz prethodno kraljevo dopuštenje, 3. maja 1482. darovao tvrđavu Bijelu Stijenu s područjem Totuševina gdje je bilo više od stotinu sela. Despotica Barbara, kako su je zvali za života njenog muža, nadživila je svoga supruga. Nakon njegove smrti (1485.) nastavila je živjeti na dvoru u Bijeloj Stijeni, koji je navodno bio raskošno uređen. Kasnije se udala za Franju Berislavića Grabarskog, poznatog plemića. Kada joj se zdravstveno stanje pogoršalo, mađarski kralj Janoš Korvin, boraveći u Zagrebu, 24. februara 1504. prenio je na Barbaru, zakonito pravo na sve posjede koje je ranije uživao njen prvi muž. Među njima je bila i Bijela Stijena. Postoji arhivska građa gdje se spominju Barbarina pisma s Bijele Stijene, njezina ostavština, relikvijar koji je poklonila trsatskoj Gospi oko 1505. godine. Dio svoje ostavštine namijenila je svojoj rođaki, koja je bila udata za Ivaniša Korvina.
Kraj oko Bijele Stijene Turci su opustošili, a Gazi Husrev-beg je 1530 iz tog kraja odveo više od 10.000 zarobljenika. Vojska Muratbega i Ulama-paše zauzela je Bijelu Stijenu 1543. skoro bez borbe. U 16. i 17. vijeku, tvrđava je bila jako tursko uporište sa 170 vojnika, a postojala je i džamija. Slavonski hajduci, braća Marko i Mato Lapsanović, osvojili su je nakratko 1600., a tek 1685. godine banska vojska osvaja grad zahvaljujući junaštvu hajduka Franje Ilinića. On se prije napada uvukao u grad, turskom begu odjekao glavu i objesio je na zidine grada. Uplašeni Turci napustili su Bijelu Stijenu i povukli se preko Save.
Zbog nedostatka vojnika utvrdu je 1688. razrušio general Aenea Caprara. Od tada utvrda ostaje napuštena i danas su vidljive samo ruševine nekada veličanstvene utvrde. Na lokalitetu se od 2011. provode konzervatorsko – arheološka istraživanja.[2] [3]
O panagijaru srpske despotice Barbare, sa natpisima ćirilicom, je pisao istoričar umjetnosti Branislav Cvetković [4], a na tu temu je objavio i knjigu Trsatski relikvijar 2020. godine. Pri dvoru je postojao iskusni zlatar koji je zaslužan za stvaranje relikvijara. [5]
