Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini
Osnovni podaci
Samostalnost	samostalni rijaset
Verski poglavar	reis-ul-ulema Husein Kavazović
Sedište	Sarajevo
Jurisdikcija	Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Slovenija
Dijaspora	Evropa, Australija i Sjeverna Amerika
Autonomne verske zajednice	Tarikatski centar
Jezik	bošnjački
Kalendar	islamski kalendar i gregorijanski kalendar
islamskazajednica.ba
Broj
Upravnih područja	9 muftijstava u BiH, 3 mešihata u drugim zemljama
Vernika	oko 4 miliona

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, skraćeno IZBiH, krovna je zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj, Bošnjaka muslimana u dijaspori, kao i drugih muslimana koji zajednicu prihvataju kao svoju.

Duhovno vođstvo muslimana u Bosni i Hercegovini zove se Rijaset, a poglavar Islamske zajednice je reis-ul-ulema. Sadašnji reis-ul-ulema je Husein Kavazović, koji je na toj dužnosti od 2012. godine. Sjedište Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je u Sarajevu.

Istorija

Sve do austrougarskog osvajanja Bosne i Hercegovine 1878, nije se postavljalo pitanje pravnog položaja ili organizovanja posebne ustanove koja bi se brinula o vjerskim pitanjima muslimana. Do tada se Bosna i Hercegovina nalazila u okviru Osmanskog carstva, u kojem se organizacijsko jedinstvo muslimana ogledalo u privrženosti islamskim propisima, a to jedinstvo muslimana simbolizovano je kroz instituciju kalifa kao duhovnog središta muslimana. Vjerske poslove u ime kalifa obavljali su dekretovane muftije, kadije, muderisi i imami. U osmanskom periodu vjerski stalež smatran je dijelom državne administracije kojem su bili povjereni različiti poslovi u upravi, lokalnoj administraciji i vjerskim poslovima. Pravosudne poslove i suđenje obavljale su kedije, koje su bile dio vladajućeg aparata i plaćala ih je država. Takođe, imamsko-hatibski poslovi, naročito džuma-namazi, zatim obrazovni sistem, kao što su vjerske škole (medrese), bili su dio brige državne uprave.

Austougarskim osvajanjem, vijekovima ustaljeni oblici organizovanja vjerskih poslova se raspadaju, a islam više nije državna religija koju država pomaže kao što je to bio slučaj u vrijeme osmanske uprave. Takođe, ulema i vjerski kadar gubi ulogu i značaj koji je nekada imao u državi i suočava se s novim do tada nepoznatim pitanjima i problemima. Austrougarska sistematski nastoji potpuno odvojiti muslimane u Bosni i Hercegovini od Istanbula kao duhovne matice.

Imenovanje reis-ul-uleme

Na početku šejh-ul-islam u Istanbulu, kao vrhovni vjerski autoritet u Osmanskom carstvu, odbijao je dati svoju saglasnost za uspostavu samostalne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koja će na sebe preuzeti svu odgovornost za organizaciju vjerskog života, osnivanje potrebnih organa i ustanova, postavljanje i izbor čelnih ljudi, vjerskih službenika i svih ostalih poslova. Međutim, 1882. godine šejh-ul-islam imenovao je sarajevskog muftiju Mustafu Hilmi Hadžiomerovića za bosanskog muftiju i ujedno ga je ovlastio da može imenovati niže vjerske službenike i kadije. Zbog toga, Austrougarska je carskim dekretom od 17. oktobra 1882. godine postavila Hadžiomerovića za bosanskog muftiju i proglasila ga prvim reis-ul-ulemom u Bosni i Hercegovini i ova godina se uzima godinom utemeljenja samostalne Islamske zajednice. Istovremeno su imenovana i četvorica članova Ulema-medžlisa (današnji Rijaset), kao vrhovnog tijela za vjerska pitanja, a takođe je utemeljena Zemaljska vakufska komisija koja je bila zadužena za vakufske i mearifske poslove muslimana u Bosni i Hercegovini.

Izdavanjem menšure reis-ul-ulemi Mustafi s ovlašćenjima vrhovnog bosanskog muftije smatra se prenošenjem stvarnog legitimiteta i ovlašćenja o pitanjima cjelokupne organizacije vjerskih pitanja i poslova na bosanskog reis-ul-ulemu koje je proveo šejh-ul-islam u Istanbulu kao vrhovni vjerski autoritet kojim je nastavljen duhovni kontinuitet uređivanja vjerskih poslova reis-ul-uleme i izabranih predstavnika u Bosni i Hercegovini.

Menšura je ovlašćenje reis-ul-ulemi za vršenje vjerskih poslova i pravo da daje ovlašćenja drugim osobama. Do 1930. menšure su izdavane u Istanbulu, a od 1930. godine menšure, na temelju Ustava Islamske zajednice, izdaju se u Bosni i Hercegovini.

Autonomija

Muslimanima u Bosni i Hercegovini posebno je smetalo miješanje Austrije u njihove vjerske poslove uslijed čega je došlo do utemeljenja Pokreta za vjersku i prosvjetnu autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini na čelu s mostarskim muftijom Fehmijem Džabićem. Ovaj pokret je tražio autonomiju i samostalnost bosanskih muslimana u organiziranju svojih vjerskih poslova i u upravljanju vakufskim dobrima i islamskim obrazovanju. Pokret koji je nastao u maju 1899. predstavljao je prvi organizovani pokret muslimana i borbu za svoja kulturna i politička prava i vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju koji je nakon desetogodišnje borbe okončan 15. arprila 1909. donošenjem Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini. Austrougarskim izdavanjem ovog statuta prihvaćena je većina zahtjeva muslimana i konačno priznata autonomija uređivanja i organizacije islamskih pitanja i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini.

Po autonomnom statutu sredinom 1910. inaugurisan je treći po redu, a prvi birani reis-ul-ulema Sulejman Šarac. Ipak, njega je Zemaljska vlada već 1912. prisilila na ostavku, pa je jednoglasnom odlukom Hodžinske kurije za novog reis-ul-ulemu izabran Mehmed Džemaludin Čaušević, čiji je izbor carskim dekretom potvrđen 27. oktobra 1913. godine. On je bio i posljednji reis koji je izabran na temelju autonomnog statuta i prvi reis-ul-ulema u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.

U Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca u području vjerskog života nastavljeno je organizacijsko sređivanje i prilagođavanje novim prilikama. Postojali su brojni problemi posebno u vjersko-prosvjetnom i imovinsko-vakufskom području. Bio je veliki broj medresa i mekteba čiji su nastavni programi i metode predavanja bili zastarjeli. Islamska zajednica postala je jedinstvena i jedina vjerska organizacija muslimana u novostvorenoj državi, pred kojom su bila postavljena mnoga pitanja i problemi koje je trebalo hitno riješiti. U vezi s tim vršene su mnoge reorganizacije i reforme u osnovnim i srednjim vjerskim školama i mektebima. U posebno teškom položaju Islamska zajednica našla se nakon ukidanja austrougarskog Štatuta. Jugoslavenske vlasti su 1930. ukinule vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini. Reis-ul-ulema Čaušević snažno se suprotstavljao ukidanju autonomije i prebacivanju sjedišta Rijaseta iz Sarajeva u Beograd i u znak protesta podnio je ostavku. Za novog reis-ul-ulemu kraljevskim je ukazom 1930. imenovan je Ibrahim Maglajlić. U vrijeme postavljanja Maglajlića za reis-ul-ulemu, već je bilo ukinuto zvanje šejh-ul-islama u Istanbulu i institucija kalifa, tokom reforma koje je 1924. proveo Mustafa Kemal Ataturk u Turskoj, uslijed čega je po prvi put menšuru novoizabranom reis-ul-ulemi dodijelilo posebno domaće tijelo. Menšuru su mu predali članovi Ulema-medžlisa iz Sarajeva i Skoplja. Sjedište Vrhovnog islamskog starješinstva i sjedište reis-ul-uleme po prvi put je izmješteno iz Sarajeva i prebačeno u Beograd. Menšura je predana u Bajrakli džamiji u Beogradu u prisustvu kralja.

Prekidom Šestojanuarske diktature Jugoslovenska muslimanska organizacija na čelu sa Mehmedom Spahom 1935. kao uslov ulaska u koalicionu vladu Milana Stojadinovića tražila je reviziju zakonodavstva Islamske zajednice i vraćanje sjedište reis-ul-uleme iz Beograda u Sarajevo. Reis-ul-ulema Maglajić penzionisan je 1936, do donošenja novog ustava Islamske zajednice vrhovni vjerski poslovi povjereni su Naibskom vijeću sa Salihom Safvetom Bašićem na čelu.

Ustavom iz 1936. ukinuta su muftijstva, zatim dvojstvo u organizaciji Islamske zajednice, s dva ulema-medžlisa i dva vakufsko-mearifska vijeća i dvije vakufske direkcije. Umjesto toga, ustav je propisao utemeljenje jednog Ulema-medžlisa neposredno uz reis-ul-ulemu i jedinstvene Direkcije vakufa za cijeli državu i generalno je ojačao ulogu laičkog faktora u administraciji i poslovima Islamske zajednice. Tokom 1937. održani su izbori za Vakufski sabor i članove izbornog tijela za izbor reis-ul-uleme. Ovo se izborno tijelo sastalo 20. aprila 1937. i prema ustavu izabralo trojicu kandidata: Fehima Spahu, predsjednika Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu, Ahmeda Bureka, muderisa Gazi Husrev-begove medrese i Muhameda Tafu, profesora Više islamske šerijatsko-teološke škole. Na osnovu ovog prijedloga, kraljevski namjesnici su ukazom od 26. aprila 1938. imenovali Spahu za reis-ul-ulemu Kraljevine Jugoslavije. Dužnost reis-ul-uleme Fehim Spaho primio je 6. maja od prvog naiba Saliha Safveta Bašića, a svečano ustoličenje i predaja menšure obavljeno je u Carevoj džamiji u Sarajevu 9. juna 1938. godine. Četiri godine Spaho umire, a većina u Islamskoj zajednice se protivila da se u složenim ratnim uslovima bira novi reis-ul-ulema. U tim prilikama poslovi Islamske zajednice ponovo su povjereni Bašiću kao vršitelju dužnosti reis-ul-uleme.

Nakon Drugog svjetskog rata, Islamska zajednica bila je kadrovski potpuno uništena. Neki službenici su stradali ili nestali u ratu, a poslije rata pozatvarani ili su prešli u sigurnije državne službe. Vakufska imovina je nacionalizovana, a mektebi i medrese zatvoreni. Opstala je jedino Gazi Husrev-begova medresa. U septembru 1947, nakon donošenja novog ustava, na dužnost reis-ul-uleme izabran je Ibrahim Fejić.

Islamsku zajednicu u FNRJ, kasnije SFRJ, činila su četiri saborska područja (mešihati): Sabor Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju sa sjedištem u Sarajevu, Sabor Islamske zajednice za Srbiju sa sjedištem u Prištini, Sabor Islamske zajednice za Makedoniju sa sjedištem u Skoplju i Sabor Islamske zajednice za Crnu Goru sa sjedištem u Podgorici. Ustavom Islamske zajednice u SFRJ, koji je usvojio Vrhovni sabor 1990. u Sarajevu, pored saborskuh područja sa sjedištem u Sarajevu, Prištini, Skoplju i Podgorici, osnovan je novi Sabor Islamske zajednice za Hrvatsku i Slovenije sa sjedištem u Zagrebu. Ovim ustavom preinačeni su nazivi izvršnih organa sabora: Vrhovno islamsko starješinstvo preimenovano je u Rijaset, a starješinstva Islamske zajednice postala su mešihati. Po odredbama tog ustava, mešihatima data je veća autonomija, a nadležnost izbora predsjednika mešihata prenesena je na sabore Islamske zajednice.

Obnoviteljski sabor

Raspadom Jugoslavije i početkom rata u Bosni i Hercegovini, došlo je do paralizacije rada Islamske zajednice, koja je predstavljala jedinstvenu vjersku organizaciju muslimana u Jugoslaviji. Postavljalo se pitanje reorganizacije Islamske zajednice, a uslijed proglašenja nezavisnosti pojedinih jugoslovenskih republika krenulo se ka osnivanju novih islamskih zajednica, zbog čega je došlo do korjenitih promjena u dotadašnjem ustrojstvu islamske zajednice.

U takvim prilikama održana je sjednica Obnoviteljskog sabora Islamske zajednice u Sarajevu na kojoj je donesena ustavna odluka kao privremeni ustavno-pravni dokument kojim se uspostavlja kontinuitet i prekida autonomija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i kojom se definiše i uređuje njena nova organizacija i djelovanje. U skladu s ustavnom odlukom na zajedanju je izabran za vršioca dužnosti reis-ul-uleme Mustafa Cerić. Ovom odlukom stavljen je van snage zakon o Islamskoj vjerskog zajednice Kraljevine Jugoslavije iz 1930. i vraćena autonomnost koja je zasnovana na austrougarskom Štatutu iz 1909. godine.

Organizacija

Na čelu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je reis-ul-ulema. Najviši organi Islamske zajednice su: Sabor, Ustavni sud, reis-ul-ulema, Vijeće muftija i Rijaset.

Rijaset IZuBiH najviši je izvršni organ za vjerske, obrazovne, ekonomske, finansijske, pravne, administrativne i druge poslove IZuBiH. Rijaset se organizuje kroz uprave kao stručne, administrativno-upravne cjeline na čijem čelu se nalaze direktori uprava i druge organizacijske jedinice na čijem čelu se nalaze rukovodioci organizacijskih jedinica. Reis-ul-ulema je predsjednik Rijaseta.

Sabor IZuBiH najviše je predstavničko tijelo Islamske zajednice. Sabor ima 87 sabornika koji se biraju tajnim glasanjem u 18 izbornih okruga. Najviše, 13 sabornika dolazi iz izbornog okruga Sarajevo, 10 iz Tuzle, po 7 iz Bihaća, Banje Luke, Goražda, Mostara, Travnika i Zenice, po 5 iz Novog Pazara i Zagreba, tri iz Ljubljane, po dva iz Njemačke i Sjeverne Amerike, jedan iz Australije, jedan iz Austrije, jedan iz Francuske i Švajcarske, jedan iz Švedske, Norveške Danske i Finske i jedan za zemalja Beneluksa, Ujedinjenog Kraljevstva i Irske. Sabornike bira posebno tijelo koje čine po dva delegata iz svakog džemata, najniže administrativne jedinice koju čini najmanje 200 vjernika. Delegate bira skupština džemata, odnosi svi vjernici. Nakon što se izaberu novi članovi Sabora, oni na konstitutivnoj sjednici biraju predsjednika, potpredsjednike i sekretara. Za izbore osniva se i izborna komisija koja može odbiti nečiju kandidaturu. Pravo da bude izabran ima svaki član IZuBiH, a ne samo imami, koji je vršio osamnaest godina koji je član najmanje tri godine prije izbora i koji izvršava sve obaveze u džematu, a ne samo imami.

Kada je u pitanju izbor vrhovnog poglavara Islamske zajednice — reis-ul-uleme — izborno tijelo broji 350—400 članova, a čine ga članovi Sabora, Rijaseta, glavni imami, muftije, rukovodioci svih ustanova IZ, osobe koje imaju legitimitet cijele IZ iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije i dijaspore (Australija, Sjeverna Amerika i zapadna Evropa). Bira se tajnim glasanjem, a nakon izbora reis-ul-uleme Sabora IZ imenuje Odbor za predaju menšure reis-ul-ulemi. Prilikom priuzimanja menšure, reis-ul-ulema polaže zakletvu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu i službeno stupa na dužnost. Ukoliko je ponovo izabran dotadašnji reis-ul-ulema, svečanost proglašenja novog mandata obavlja se prema propisanom protokolu bez predaje menšure. Mandat reis-ul-uleme traje sedam godina uz mogućnost još jednog izbora.

Vijeće muftija je organ Islamske zajednice zadužen za pitanja vjere. Sastoji se od svih muftija u IZ kojima je dodijeljena murasela reis-ul-uleme. Članovi Vijeća muftija su reis-ul-ulema, zamijenik reis-ul-uleme i sve muftije Islamske zajednice u BiH, mufterije Mešihata IZ u Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj, Zapadnoj Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji. Muftija postaje član Vijeća imenovanjem za muftiju, a prestaje biti član prestankom mandata muftije.

Ustavni sud Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini najviše je tijelo za nadzor ustavnosti u radu organa i ustanova IZ, a njegove članove imenuje Sabor IZ na prijedlog Rijaseta. Članovi Ustavnog suda imenuju se iz reda istaknutih poznavalaca vjerskih i društveno-pravnih nauka koji uživaju ugled u IZ. Mandat članova Ustavnog suda traje šest godina uz mogućnost još jednog izbora i za to vrijeme oni ne mogu biti članovi predstavničkih tijela, kao ni izvršnih organa IZ.

Islamska zajednica podijeljena je na muftijstva. Svako od njih ima svog muftiju, koji upravlja na tom području. Izvan Bosne i Hercegovine nalaze se mešihati koji predstavljaju vjerske i administrativno-upravne organe za područja koja pokrivaju. Muftijstva i mešihati dijele se na medžlise i džemate kao najmanje organizacione odbore IZ. Medžlis je osnovna organizaciona jedinica IZ i obuhvata muslimane određenog područja koji čine povezanu cjelinu. O funkcionisanju medžlisa brigu vodi Izvršni odbor medžlisa, na čijem su čelu predsjednik medžlisa i glavni imam. Džemat je manji skup muslimana određenog područja, okupljenih radi obavljanja molitve i vršenja vjerskih dužnosti, kao i radi neposrednog ostvarivanja prava i dužnosti. Džemat je niza organizaciona jedinica u okviru medžlisa. U okvirima medžlisa i džemata djeluje i mekteb.

Reis-ul-uleme

Husein Kavazović, reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 2012. godine.

Careva džamija u Sarajevu, sjedište reis-ul-uleme Islamske zajednice Bosne i Hercegovin.

Reis-ul-uleme
#	Ime i prezime	Mandat započeo	Mandat završio
1.	Mustafa Hilmi Hadžiomerović	1882.	1893.
2.	Mehmed Teufik Azabagić	1893.	1909.
—	Ahmed Munib Korkut (v. d.)	1909.	1910.
3.	Sulejman Šarac	1910.	1912.
—	Mehmed Teufik Okić	1912.	1914.
4.	Džemaludin Čaušević	1914.	1930.
5.	Ibrahim Maglajlić	1930.	1936.
—	Salih Safvet Bašić (v. d.)	1936.	1938.
6.	Fehim Spaho	1938.	1942.
—	Salih Safvet Bašić (v. d.)	1942.	1947.
7.	Ibrahim Fejić	1947.	1957.
8.	Sulejman Kemura	1957.	1975.
9.	Naim Hadžiabdić	1975.	1987.
10.	Husein Mujić	1987.	1989.
11.	Jakub Selimoski	1989.	1993.
12.	Mustafa Cerić	1993.	2012.
13.	Husein Kavazović	2012.	trenutno

Spoljašnje veze

• Zvanični veb-sajt