Istorija zapadnoslovenskog etnonima Srbi
Zapadnoslovenski Srbi prvi put se pominju u franačkoj Fredegarovoj hronici iz 630/631. godine:
…etiam et Dervanus dux gente Surbiorum, que ex genere Sclavinorum erant et ad regnum Francorum iam olem aspecserant, se ad regnum Samonem cum suis tradidit.
— „…srpski knez Dervan koji je slovenskog naroda te je pre bio podložan Francima, stupio na stranu Sama”.[1]
Pismeni izvori[uredi | uredi izvor]
Ovaj i kasniji zapisi iz 8. i 9. veka o Srbima spadali su u područje između reka Zalea i Labe, i nisu se doticali zemlje istočno od ovog područja: Sclavi cum eo, quorum vocabula sunt Suurbi (Anali franačkog kraljevstva, 789); Regio, quae vocantur Surbi (Bavarski geograf, oko 844); Surfe, Surpe (Alfred Veliki, 872—899). Počev od 8. veka širi se samoglasnik -o: Sorabi Sclavi, qui campos inter Albium et Salam (Ejnhardovi anali, 782); …inter terram Sclavorum, aui dicuntur Sorabi, qui sedent super Albium fluvium (Anali franačkog kraljevstva, 806); Sorabos, qui Colodici vocantur… (Bertinski anali); in oriente… Sorabici limitis esse turbatam, eo quod Sorabi duce eius Zistiboro (Auctore Rudolfo, 856); Sorabi et Suisli inter Muldam inferiorem et Albium habitant (Annales Meginhardo, 867); Sorbi (Codex Petropolitanus, 10. vek). Arapski istoričar Al-Masudi (um. 956) je pomenuo S.rbīn.[2] Zemlje istočno od Labe (teritorija Lužice) prema srednjovekovnim hronikama naseljavala su plemena: Milzane (Bavarski geograf) i Lunsizi (Bavarskiй geograf)/Lusici, Lisizi (Titmar Merseburški).[3] U isto vreme poznata su plemenska imena zapadno od Labe (Colodici 839, Siusili 869).[4]
Oblik Surb/Sor(a)b se koristio u kasnosrednjovekovnoj literaturi na latinskom i nemačkom jeziku za čitavo područje polapskih Srba između reka Zalea i Bobra.[5] Oblici Surb/Sor(a)b su fonetske varijante etnonima Srba: oblik Sorb bio je poznat zapadno od Labe, a Serb — istočno od nje.[6] Široko geografsko značenje imao je termin provincia Swurbelant u hronici Adama iz Bremena u 11. veku.[5] U „Češkoj hronici” Kozme Praškog oko 1200. godine koriste se etnonimi Sirbia, Sribia za nekadašnju Majsensku marku (staro područje Milčana i Daleminaca).[6] Imenovanje Surb/Sor(a)b verovatno je nastalo tokom prvih kontakata Franaka i Tirinžana sa Srbima, kad poslednji još nisu imali plemena sa (novim) plemenskim etnonimima (Schuster-Šewc, 2000). Pored toga, u Donjoj Lužici je bilo staro nemačko ime Wenden.[7] U Lužici se srpski etnonim prvi put pominje u rukopisnom prevodu Novog zaveta M. Jakubice iz 1548. godine, koji je napisan na istočnodonjolužičkosrpskom dijalektu na području grada Žari: Ten tu Novi Zakon Serpsky.[3] Prema Lužici oblik Sorab prvi je koristio A. Frencel (um. 1740): lužičkosrpski jezik je lingua sorabica. U rukopisnom tekstu Andreasa Rihtera „Lexicon harmonico-etymologicum Slavicum” (1730) napisano je: Sorabia, Sirbia it. Servia, das wendische Land, sorab, serska zemia, serski, -a, -e, sorabus, sorabicus, serska recż, die wendische Sprache.[8]
Prema balkanskim Srbima u srednjovekovnim izvorima takođe (kao na području Zale—Nisa) koristi se nekoliko oblika etnonima Srbi: …ad Sorabos, quae natio magnum Dalmatiae partem optimus dicitur… (Anali franačkog kraljevstva, 822); Sorabis, cum Dalmatiam ad Liodomuslum avunculus Bornae (823); aguas vero, quae a montanis fluunt contra septentrionalem plagum et intrant in magnam flumen Donavi vocavit Surbia (Letopis popa Dukljanina, 12. vek). Iz 1022. godine se spominje starosrpska eparhija u Bosni Serbulia/Servilia.[8] Ova dva oblika srpskog etnonoma — Surb/Sor(a)b mogli su postojati i u praslovensko doba.[9]
-
Širenje etnonima Surb/Sorb zapadno i Serb/Sarb istočno od Labe -
Politička podela lužičkosrpskih plemena sredinom 9. veka prema „Bavarskom geografu” -
Srbi (Serby) na karti V. Boguslavskog (pri dnu levo, 1861) -
_Das_Siedlungsgebiet_der_Sorben_vom_7._bis_11._Jahrhundert_in_Mitteldeutschland.jpg)
Današnja istoriografija[uredi | uredi izvor]
Iz činjenice da su etnonimi Surb, Sor(a)b pripadali području zapadno od Labe, a ne istočno od nje, poljski istoričar V. Boguslavski, a kasnije i drugi istoričari neosnovano zaključili su da su stvarni Srbi živeli samo između Zalea i Labe, a prvobitno nesrpska plemena Daleminaca, Milčana i Lužičana kasnije su usvojila ime Srba. Tako je, na primer, L. Niderle pisao u „Slovenskim starožitnostima“ (1919): „Zapravo srpska zemlja se u početku prostirala samo duž obala Muldea. Tek kasnije se proširila na područje Daleminaca, na Špreju i Nisu, i tako prešla u zemlju Lužičana i Milčana”. Kao ukazuje Šuster-Ševc (2000), takav prenos imena na istoku od Labe nije bio verovatan, jer je na zapadu Labe fiksiran oblik Sorb, a na istoku Serb. Pored toga, premeštanje imena bilo bi moguće kao rezultat političkog, ekonomskog ili kulturnog ujedinjenja slovenskih plemena, za koje istorija ne zna. Ovo je očigledno vrlo drevno etničko ime za deo Slovena uopšte, koje je postalo rasprostranjeno u praslovensko doba.[5]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Schuster-Šewc, Heinz (2000). Das Sorbische im slawischen Kontext. Bautzen: Domowina-Verlag. str. 38.
- ^ Schuster-Šewc, Heinz (2000). Das Sorbische im slawischen Kontext. Bautzen: Domowina-Verlag. str. 45.
- ^ a b Schuster-Šewc, Heinz (2000). Das Sorbische im slawischen Kontext. Bautzen: Domowina-Verlag. str. 46.
- ^ E. Brankačk, F. Mětšk a druzy (1977). Stawizny serbow: Wot spočatkow hač do lěta 1789. 1. Budyšin: Ludowe nakładnistwo Domowina. str. 23.
- ^ a b v Schuster-Šewc, Heinz (2000). Das Sorbische im slawischen Kontext. Bautzen: Domowina-Verlag. str. 48.
- ^ a b Schuster-Šewc, Heinz (2000). Das Sorbische im slawischen Kontext. Bautzen: Domowina-Verlag. str. 47.
- ^ Schuster-Šewc, Heinz (2000). Das Sorbische im slawischen Kontext. Bautzen: Domowina-Verlag. str. 42.
- ^ a b Schuster-Šewc, Heinz (2000). Das Sorbische im slawischen Kontext. Bautzen: Domowina-Verlag. str. 49.
- ^ Schuster-Šewc, Heinz (2000). Das Sorbische im slawischen Kontext. Bautzen: Domowina-Verlag. str. 50.