Mango Park

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mango Park
Mango Park
Datum rođenja(1771-09-11)11. septembar 1771.
Mesto rođenjaŠkotskaVelika Britanija
Datum smrti1806.
Mesto smrtiBussaNigerija
Naslovna strana Putovanja u centralnu Afriku od Mango Parka do Dr. Berta i dr Fogela (1859)
Pogled na Kamaliju u Mandingu, iz Mango park: Putovanja u unutrašnjost Afrike

Mango Park (engl. Mungo Park; Škotska, 11. septembar 17711806) je bio škotski istraživač Afrike. Prvi je Evropljanin, koji je otkrio gornji tok Nigera. Poginuo je u ekspediciji na kojoj je nastojao da nađe gde Niger završava.

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Selkeršeru blizu Selkerka u Škotskoj na farmi, koju je njegov otac iznajmljivao. Rodio se kao sedmo od trinaestoro dece. Iako je otac iznajmljivao farmu, bio je dovoljno imućan, tako da je mogao da plaća za Parkovo dobro obrazovanje. Parkovi su bili kalvinisti. Parkov otac je umro ostavljajući iza sebe stvari vrednosti 3.000 funti. Nakon škole bio je asistent hirurgu Tomasu Andersonu. Za to vreme upoznao je i sprijateljio se sa Andersonovim sinom Aleksandrom i upoznao se sa Andersonovom ćerkom Alison, koja će mu kasnije postati žena. Upisao se oktobra 1788. na Univerzitet u Edinburgu, fde je studirao medicinu i botaniku. Za vreme studiranja slušao je i predavanja Džona Vokera iz prirodne istorije. Nakon završetka studija proveo je leto baveći se botaničkim sakupljanjem na škotskim visoravnima zajedno sa sestrinim suprugom Džejmsom Dikinsonom. Dikinson je bio botaničar, koji je započeo karijeru kao vrtlar i trgovac semenom. Zajedno sa Josefom Banksom osnovao je 1788. Londonsko Lineovo društvo. Park je januara 1793. završio medicinsko obrazovanje i položio na usmenom ispitivanju na Koledžu hirurga u Londonu. Po Banksovoj preporuci dobio je mesto pomoćnika hirurga na jednom brodu. Brod je u februaru otplovio za Sumatru. Kada se vratio Park je održao predavanje za Lineovo društvo u kome je opisao osam novih riba sa Sumatre. Osim toga doneo je Banksu razne retke biljke sa Sumatre.

Prvo putovanje[uredi | uredi izvor]

Park se 1794. javio Afričkom udruženju, koje je tražilo ko će ići u Afriku. Prethodni istraživač, koji je trebalo da traži tok Nigera je umro u Sahari. Josef Banks ga je podržao, pa je udruženje odabralo Parka za ekspediciju u Afriku. Park je 21. juna dospeo do reke Gambije i odatle je išao 200 mi (320 km) uzvodno do britanske trgovačke stanice Pisanija. Zajedno sa dva lokalna vodiča krenuo je 2. decembra u nepoznato. Odabrao je putanju, na kojoj bi presekao bazen gornjeg Senegala i prošao kroz polupustinjsko područje Karta. Putovanje je bilo puno poteškoća, a u Lodamaru ga je mavarski poglavica držao četiri meseca u zatvoru. Pobegao je 1. jula 1796. sam, bez ičega sem konja i džepnog kompasa. Došao je 21. jula 1796. do Nigera kod Segua. Bio je prvi Evropljanin, koji je došao do gornjeg toka Nigera. Sledio je 80 mi (130 km) reku Niger nizvodno do Sile, pa je morao da se vrati, jer nije imao dovoljno sredstava da nastavi put. Kada se vraćao od 30. jula išao je više južnije, ali ipak nastojeći da bude blizu Nigera. Došao je do Bamaka. Kod Kamalije se razbolio i sedam meseci ga je lečio jedan čovek. Došao je do Pisanije 10. juna 1797. U Škotsku se vratio 22. decembra. U Škotskoj su smatrali da je već mrtav. Njegov izveštaj o Nigeru pobudio je veliko javno interesovanje. Pojavila se 1799. knjiga o njegovom putovanju, koju je napisao Brajan Edvards prema Parkovom detaljnom opisu. Knjiga se zvala Putovanja u unutrašnjost Afrike. Knjiga je bila i ostala izuzetno popularna.

U avgustu 1799. oženio se sa Alison Anderson. Od oktobra 1801. jedno vreme je radio kao doktor.

Drugo putovanje[uredi | uredi izvor]

Najesen 1803. vlada ga je pozvala da predvodi drugu ekspediciju do Nigera. Park je prihvatio ponudu, ali odložio je put. Deo vremena je proveo učeći arapski. Isplovio je 31. januara 1805. iz Portsmuta za Gambiju. Bio je na čelu ekspedicije, koju je finansirala vlada. Aleksandar Anderson je bio drugi po liniji zapovedanja. U ekspediciji je bio i poručnik, 35 vojnika, 2 mornara, crtač i Džordž Skot. Do Nigera nisu došli sve do sredine avgusta. Do tada je samo 11 Evropljana ostalo živih. Ostali su stradali ili od groznica ili od dizenterije. Od Bamakoa do Segua su plovili kanuom. Dobio je dozvolu od lokalnog vladar da sme da nastavi ispod Segua, Park je krenuo da vidi neispitani deo reke. Na putu je umro i Anderson i Skot. Dva kanua su pretvorili u jedan veliki čamac i krenuli su nizvodno. Imao je tada na raspolaganju vodiča, tri roba i tri vojnika, od kojih je jedan poludio. Jednoga vodiča je poslao u Gambiju da pošalje pisma za Britaniju. Mango Park je odlučio da dalje traži gde nestaje Niger.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Bila su to poslednja pisma od Mango Parka. Britanska vlada je slala Isakoa da ode do Nigera i utvrdi što se desilo. Isako je u Sansadigu našao vodiča, koji je išao sa Parkom. Taj vodič je sa njim išao do Jaurija. Priču vodiča je kasnije potvrdio Hju Klaperton i Ričard Lander. Mango Park je prevalio 1.000 milja rekom. Imao je dovoljno municije i namirnica i odlučio je da se drži podalje od domorodaca. Posle Timbuktua su imali mnogo susreta i okršaja sa domorocima. Međutim pošto je Mango Park imao vatreno oružje lako je odbijao te napade. Kod Busa brzaka nedaleko od Jaurija čamac je udario u stenu. Na obali su se sakupili domoroci, koji su ih napali sa kopljima i strelama. Taj položaj nisu mogli dugo da brane, pa su Park, Martin i dva vojnika skočili u reku i udavili se. Jedini preživeli je bio jedan rob, koji je ispričao celu priču.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]