Микеланђелова Битка лапита и кентаура

Bitka lapita i kentaura
Bitka kentaura
Umetnik	Mikelanđelo Buonaroti
Godina	1492.
Medijum	mermer
Pravac	renesansa
Tehnika	visoki reljef
Dimenzije	84,45 x 90,49 cm
Mesto	Kuća Buonaroti, Firenca

Bitka lapita i kentaura, (ili Bitka kentaura kako je takođe poznata na osnovu pisanja Vazarija i Kondivija, Mikelanđelovih prvih biografa), kao i Bogorodica sa stepenica je Mikelanđelovo rano djelo, visoki mermerni reljef koji je stvorio dok je provodio vrijeme u vajarskoj radionici vrta palate Lorenca Veličanstvenog. Reljef nikada nije napuštao Firencu.^[1] Mada se umjetnik jednom dvoumio da ga proda Federiku Gonzagi, vojvodi Mantove, na kraju je ostao u vlasništvu porodice Buonaroti.^[1] U njemu je zasigurno izražen napredan razvoj mladog umjetnika, sa izuzetnim vladanjem anatomskih detalja i dramatičnog izraza ljudskih figura. Možda ga je umjetnik izradio za samog Lorenca (Gonzagin izaslanik koji je pregovarao njegovu kupovinu je izjavio da je reljef izrađen „na molbu velikog vojvode”).^[1] Po Mikelanđelovom prijatelju i biografu Kondiviju, djelo je „završeno” nešto prije Lorencove smrti. Međutim, reljef ni u kom slučaju nije bio završen u bilo kom smislu.^[1]

Mitološka legenda o tragičnoj svadbenoj proslavi lapita – na kojoj su njihovi gosti kentauri, opijeni alkoholom vina, pokušajući da otmu žene lapita, uključujući mladu, prouzrokovali bitku svim raspoloživim oružjima i oruđima – je zabilježena u više izvora. Jedan od glavnih je Ovidijeva Metamorfoza, poznata do detalja učenim krugovima u kojima se Mikelanđelo kretao. Čak i da nije mogao da čita Ovidijev original na latinskom, postojao je najmanje jedan prevod na italijanski. Kondivi i Vazari, koji i pored njihovog bliskog prijateljstva s Mikelanđelom često griješe u interpretacijama, su smatrali da je na reljefu predstavljena druga mitološka legenda, naime, Bitka Herkula i Nesa za Dejeniru, ali je to malo vjerovatno pošto Mikelanđelova prikaz na reljefu ne odgovara toj priči.^[1] Skoro sigurno je kompozicija inspirisana Ovidijevom naracijom, koju je mladom Mikelanđelu najvjerovatnije sugerisao pjesnik i humanista Anđelo Policijano.^[1]

Ono što je, međutim, karakteristično jeste to što je Mikelanđelo odabrao tek nekoliko elemenata iz Ovidijeve detaljne priče, i nijednu od figura se ne može sa sigurnošću raspoznati. Štaviše, mada su figure najvećim dijelom uključene u silovitu borbu i patnju, i mnoge mašu štapovima i potežu kamenje, nijedan od strašnih detalja u kojima se Ovidije rekreira na stranicama svoje knjige, ovdje nije predstavljen. U tom smislu, Mikelanđelo već u ovom svom ranom djelu iskazuje svoj humanizam. Ovidijeva publika bi možda više uživala u polomljenim lobanjama, iskopanim očima i rasutim mozgovima u toj beskrajnoj naraciji, kao što je uživala u ubijanju životinja u gladijatorskoj areni. Ali, Mikelanđelo, tokom čitave svoje umjetničke karijere nije nikada u svojim djelima prikazivao takve stvari. U njegovom reljefu nijedno oružje ne dotiče svoju žrtvu, kao što ni na tavanici Sikstinske kapele Davidov mač ne dotiče Golijata, a u Strašnom sudu takođe nije prikazan nijedan suvisli detalj. Za Mikelanđela, čak i u ovo rano doba, fizičke povrede koje jedan čovjek načini drugome, su mnogo manje bitne od duhovne patnje onih na čijim tijelima nema vidljivih povreda.

U Mikelanđelovom reljefu, jedino što se može vidjeti od Ovidijeve legende, jeste grupa uglavnom muškim figura u zanosu borbe – a tek za jednu se sa sigurnošću može reći da je ženska.^[1] Najzanimljivije od svega jesu sami kentauri, koji su fascinirali Mikelanđelove savremenike, Botičelija i Pjera di Kozima, ovdje toliko očovječeni da je teško raspoznati njihov konjski dio. Od približno dvadeset figura prikazanih na reljefu, tek za tri se može reći da su kentauri i to ne bez poteškoća.^[1] Ove nakaze kao i sama okrutnost, naizgled nisu nimalo zanimali umjetnika.

Ono što je Mikelanđelo izveo u ovom reljefu jeste da izrazi borbu volje protiv volje u obliku fizičke interakcije. Figure koje se međusobno opiru, savijaju, rvu i čupaju kose jedna drugoj su manje sugestivne za klasične izvore i klasične prikaze borbe, nego za one srednjovjekovne viđene u djelima u kojima je prikazan Strašni sud. U stvari, figura koja se drži za glavu u donjem lijevom dijelu reljefa, podsjeća na jednog od prokletih u Strašnom sudu iz trinaestog vijeka, djelo Nikole i Đovanija Pizana za propovjedaonicu katedrale u Sijeni.^[1]

U reljefu onako kako ga je zamislio Mikelanđelo nema mjesta za prikaz okruženja i detalja koje je u svojoj priči opisao Ovidije. Nema ni pećine u kojoj se proslava odvijala, pošto je vajar izravnao pozadinu u kojoj bi je se moglo prikazati. Ova tragična bitka, pojednostavljena i lišena slučajnosti, reljefu daje još veću univerzalnost, pošto je postavljena u bezvremensku arenu. Preko veltera isprepletenih figura, u prvom planu jedan lapit i jedan kentaur gledaju jedan na drugoga u tragičnom i vječitom neprijateljstvu.