Pređi na sadržaj

Мученици (dokumentarni film)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mučenici
Filmski poster
Žanrdokumentarni film
RežijaDenis Cvitičanin
ScenarioDenis Cvitičanin
ProducentDenis Cvitičanin, Dragan Davidović
Glavne ulogesrpski logoraši, članovi Saveza logoraša Republike Srpske
Producentska
kuća
Radio televizija Republike Srpske
Bridž produkcija
Godina2008.
Trajanje134 minuta
Jeziksrpski, engleski
IMDb veza

Mučenici (engl. Martyrs) je republičkosrpski dugometražni dokumentarni film režisera Denisa Cvitičanina, koji govori o stradanju Srba u logorima tokom perioda 1991-1995. Film je finansirala Vlada Republike Srpske. Produkcijske kuće koje su učestvovale na izradi filma su Radio televizija Republike Srpske i Bridž produkcija. Organizacije koje su učestvovale u izradi filma su Srpska pravoslavna crkva, odnosno Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska, Savez logoraša Republike Srpske, odnosno Udruženja logoraša regije Trebinje, Savez opština Istočne Hercegovine, zatim Ministarstvo finansija Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, Radio televizija Srbije, i drugi.

Radnja

[uredi | uredi izvor]

Film se sastoji od tri dijela u kome preživjeli logoraši svjedoče o svojim sudbinama. Prvi dio filma je posvećen svjedočanstvima Srba iz logora Lora kod Splita, drugi dio o logoru Dretelj kod Čapljine, a treći o logoru Čelebići kod Konjica.[2]

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ „Dugometražni dokumentarni film „Mučenici. Savez logoraša Republike Srpske. Arhivirano iz originala 1. 1. 2011. g. Pristupljeno 2. 12. 2010. 
  2. ^ Glas Trebinja (2008). „Prvi dokumentarni film o stradanju hercegovačkih Srba: Muke kao simbol istine”. Glas Trebinja. Arhivirano iz originala 12. 12. 2010. g. Pristupljeno 2. 12. 2010. „Nikada do sada mu, dodaje, nije bilo tako teško raditi na nekom filmu, iako ih je u svojoj karijeri vrlo uspješno odradio desetak, iz prostog razloga što su svjedočenja bila toliko potresna da, kako kaže, nisu mogli da snime više od jednog svjedoka dnevno, sve i da su htjeli, jer su priče zaista odslikavale jednu veliku muku, najprije muku pojedinaca, a onda i jednu kolektivnu muku cijelog naroda. On sam najbolje zna kako je teško bilo raditi sa ljudima koji na neki način ponovo preživljavaju te stvari, pogotovo, objašnjava i sam, ženama koje su prošle silovanje, kao što je doktorka iz Dretelja koja je od 121 dana zatočeništva 103 dana bila silovana, ili gospođa Milojka Antić, žena koja je svjedočila i pred Haškim tribunalom protiv zločinaca i monstruma iz Čelebića, a riječ je o logoru čiji su nekadašnji mučitelji jedini procesuirani pred međunarodnim sudom, kada su srpske žrtve u pitanju. Cvitičanin sam kaže da sve drugo tek treba da se dokaže, podsjećajući da se već pomalo neke stvari izvode na put pravde, dokazuju se zločini Konjičanima koji su donedavno zauzimali visoke funkcije, radili u SIPI, Državnoj graničnoj službi itd., a na svima nama je da istrajemo na putu dokazivanja istine. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]