PPS-43
PPS-43 | |
---|---|
Vrsta | Automat |
Poreklo | Sovjetski Savez |
Upotreba | |
Upotreba u | SSSR i sateliti |
Bojno delovanje | Drugi svetski rat |
Proizvodnja | |
Proizvođač | Iževsk |
Proizvedeno | ~2 million (SSSR) komada |
Specifikacije | |
Masa | 3.04 kg |
Dužina | 820 mm |
Dužina cevi | 243 mm |
Kalibar | 7.62x25 mm |
Način dejstva | jedinačno, rafalno |
Brzina paljbe | do 600-700 met/min |
Brzina zrna | 500 m/s |
Maks. ef. domet | 200 m |
Magacin | 35 metaka |
Nišan | mehanički |
PPS-43 (rus. "Пистолет-пулемёт Судаева") je sovjetski i ruski Automat u kalibru 7.62x25mm, iz perioda Drugog svetskog rata, koji je konstruisao Aleksej Sudajev tokom opsade Lenjingrada.[1] Ovaj automat odlikuju pouzdanost i jednostavnost konstrukcije što ga čini jeftinim za proizvodnju. Prema mišljenju mnogih, PPS-43 je jedan od najboljih automata Drugog svetskog rata.[2] Uveden je u naoružanje Crvene armije kao zamena za Špagin PPš-41.[3]
Razvoj[uredi | uredi izvor]
Automat PPS je nastao zbog potreba Crvene armije za novim kompaktnim automatom po ugledu na nemački MP 40. Zahtev je bio da novi automat koristi istu municiju kao i prethodni Špagin PPš-41, te da bude jednostavne konstrukcije kako bi ga vojnici mogli koristiti bez posebne obuke.[4]
Aleksej Sudajev je dobio naređenje od državne komisije za naoružanje da se pripremi za masovnu proizvodnju automata koji je konstruisao poručnik I.K. Bezručko-Visocki sa Dzeržinske artiljerijske akademije. Bezručko-Visocki je konstruisao dva prototipa automata, drugi je poslužio kao osnova za Sudajevu konstrukciju.[5]
Tokom razvoja je bio prioritet pojednostaviti proizvodnju kako bi jedinice na frontu u što kraćem roku dobile veći broj automata. Tako su mnogi delovi automata proizvedeni od presovanog lima. Vreme proizvodnje je značajno smanjeno, sa 7.3 časova, koliko je potrebno za proizvodnju PPš-41 na svega 2.7h po komadu. Takođe je smanjena upotreba sirovina i bilo je potrebno manje radnika za sklapanje novog automata, a najznačajnije od svega, sovjetske fabrike su sada za svoju vojsku mogle proizvesti i do 350.000 novih automata mesečno umesto dotadašnjih 135.000.
Prototipovi su testirani između 26. aprila i 12. maja 1942. Izveštaj nadležne komisije je bio veoma pozitivan, ali su predlagali neke manje izmene kako bi se ojačala struktura automata. Špagin je do kraja jula dovršio svoj automat PPš-2, koji je testiran protiv Sudajevog PPS-a ali se pokazao lošije u svim aspektima kao što preciznost,pouzdanost i kompaktnost. To je zapravo bilo veće takmičenje na kojem je testirano 20 konstrukcija. Već 28. jula , maršal Nikolaj Jakovljev i njegov pomoćnik Ivan Novikov su predstavili Sudajev automat državnom odbrambenom komitetu kako bi ga odobrili.[6]
Sudajev automat je prihvaćen kao PPs-42. Proizvodnja je decembra 1942. poverena Sestroreckoj fabrici naoružanja u Lenjingradu. Ovaj automat se u manjem obimu proizvodio tokom opsade Lenjingrada ali masovnija proizvodnja nije počela do početka 1943. do kada je proizvedeno svega 46.572 komada PPs-42, pre nego što su zamenjeni poboljšanom verzijom- PPs-43. Prvi automati iz serije su prikazani Andreju Ždanovu i Leonidu Govorovu. Većina automata iz prve serije su predati na upotrebu vojnicima na Lenjingradskom frontu.[7]
Zbog velikih investicija koje su uložene u proizvodnju Špaginovog PPš-41 koji se proizvodio u preko milion primeraka godišnje , došlo se do zaključka da neće biti ekonomično u potpunosti ukinuti njegovu proizvodnju i zameniti je novim PPs-43. Do kraja rata je proizvedeno oko dva miliona primeraka, a proizvodnja u SSSR-u je završena 1946. jer je Crvena armija već raspolagala ogromnim brojem automata.[8]
Aleksej Sudajev je poslednje dve godine rata eksperimentisao sa različitim verzijama svog automata koje su uključivale manje spoljašnje izmene kao i ugradnja drvenog fiksiranog kundaka i preklapajućeg bajoneta.
PPs-43 je ostao u službi Crvene armije sve do sredine 1950-ih. Poslednje jedinoce koje su ga koristile bile su posade oklopne tehnike i mornarička pešadija.
Brojne zemlje koje su se našle u istočnom bloku su takođe proizvodile PPs-43, uključujući i NR Kinu koja je svoju verziju koristila tokom Korejskog rata.
Susedna Finska je prekopirala PPs-43 i proizvodila ga kao KP m/44 ali u kalibru 9x19mm. Isto je učinila i Frankova Španija u kojoj je fabrika u Ovijedu proizvodila automat po ugledu na finsku verziju.[9]
Korisnici[uredi | uredi izvor]
- Sovjetski Savez
- NR Kina
- Finska
- Narodna Republika Poljska
- Narodna Republika Mađarska
- Nemačka
- Severni Vijetnam
- Severna Koreja
Automati iste kategorije[uredi | uredi izvor]
- Automat Sten
- M3 Mazalica
- Špagin PPš-41
- Bereta 38
- MP 40
- Automat Oven
- Austen
- Automat Sterling
- Automat Tompson
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Woźniak, Ryszard (ed.): Encyklopedia najnowszej broni palnej—tom 3 M-P, page 272. Bellona, 2001. (in Polish)
- ^ Bolotin, David (1995). Istoriя sovetskogo strelkovogo oružiя i patronov (na jeziku: ruski). Poligon. str. 119—120. ISBN 5-85503-072-5.
- ^ Юriй Aleksandrovič Nacvaladze, "PPS-43". Ružьe. Oružie i amuniciя, 1997/2 (Web transcriptions of the article: [1][2]) (jezik: ruski)
- ^ Sergeй Monetčikov. Russkie oružeйniki: Žiznь, oborvavšaяsя na vzlete Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. februar 2018) "Bratiška", October 2002 issue
- ^ Юriй Ponomarёv, PPS, Kalashnikov magazine 2001/2, pp. 10–16
- ^ https://wwiiafterwwii.wordpress.com/2015/10/18/urgent-fury-1983-wwii-weapons-encountered/
- ^ Jones, Richard (2009). Jane's Infantry Weapons 2009–2010. Jane's Information Group. str. 902. ISBN 0-7106-2869-2.
- ^ http://www.nam-valka.cz/zbrane/pps-43.html
- ^ Igorь Яcenko. Železяku na puzяku // «Soldat udači», № 6, 1996. str.40–42
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ezell, Edward Clinton (1986). The AK47 Story: Evolution of the Kalashnikov Weapons. Harrisburg, PA: Stackpole Books. ISBN 978-0-8117-0916-3.
- Woźniak, Ryszard (2001). Encyklopedia najnowszej broni palnej—tom 3 M-P (na jeziku: poljski). Warsaw, Poland: Bellona. ISBN 978-83-11-09149-8.