SIAI S.13

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
SIAI S.13 ili Savoja S.13
Hidroavion Savoja S.13
Opšte
Dimenzije
Masa
Pogon
Performanse
Početak proizvodnje1919.
Uveden u upotrebu1919.
Povučen iz upotrebe1926.
Statusneoperativan
Prvi korisnikItalijanska pomorska avijacija Regia Marina
Dužina9,92
Razmah krila13,8
Visina3,10
Površina krila40,00
Prazan1.000
Normalna poletna1.400
Klipno-elisni motor1 h Isotta Fraschini V6
Snaga1 x (250KS) ili 187 kW
Maks. brzina na Hopt140 km/h

SIAI S.13 ili Savoja S.13 (ital. SIAI S.13) je hidroavion Prvog svetskog rata, spadao je u klasu hidroavion izviđač-lovac. Napravljen u Italiji a po licenci je rađen i u Francuskoj i Španiji. Avion je prvi put poleteo 1919. godine.[1]

Projektovanje i razvoj[uredi | uredi izvor]

Jedna od italijanskih fabrika aviona koja je proizvodila avione FBA po francuskoj licenci bila je SIAI (SIAI) poznata pod nazivom Savoja (Savoia) ova fabrika je proizvela 500 primeraka aviona FBA Typ H. Na početku proizvodnje FBA aviona oni su za glavnog konstruktora postavili mladog inž. Rafaela Konflentija (Raffaele Conflenti) koji nije gubio vreme nego je prionuo na psao i već u toku rata projektovao familiju „letećih čamaca“ čija je oznaka počinjala slovom S. Posle uspešnog S.8 koji je bio završen za vreme rata u posleratnom periodu napravljeni su avioni S.9 i S.12 a 1919. godine, svetlost dana je ugledao avion S.13 sa motorom Isotta Fraschini V6 snage 250KS koji je bio manja verzija prethodnog aviona S.12. Namera projektanta je bila da od aviona S.12 koji je bio izviđač-bombarder napravi avion S.13 predviđen za izviđačko-lovačke zadatke.

Varijante aviona Savoja S.13[uredi | uredi izvor]

  • SIAI S.13 - hidroavion dvosed proizvodna verzija,
  • SIAI S.13 Tipo - hidroavion jednosed,
  • SIAI S.13bis - hidroavion putnička varijanta,
  • KAMS S-13 - hidroavion dvosed rađen u Francuskoj po licenci,

Tehnički opis[uredi | uredi izvor]

Hidroavion SIAI/Savoja S.13

Avioni SIAI/Savoja S.13 su jednomotorni dvokrilni dvosedi izviđačko-lovački hidroavioni. Avion je potpuno drvene konstrukcije trup je u obliku čamca obložen vodootpornim šperom, a krila su drvene konstrukcije presvučena platnom. Krila su četvrtastog oblika sa ravnim krajevima. Sa svake strane krila, avion je imao po dva para upornica. Ukrućivanje krila se postizalo unakrsno postavljenim čeličnim užadima sa zatezačima. Donja krila kod ovog aviona su nešto kraća od gornjih. Ispod donjih krila su postavljeni plovci koji obezbeđuju stabilnost pri uzburkanom moru. Krilca za upravljanje avionom su se nalazila samo na gornjim krilima. U među prostoru između krila je bio smešten linijski motor Isotta Fraschini V6 snage 187 kW, koji je bio pričvršćen na čeličnu konstrukciju (baldahin) oslonjenu na trup aviona. Četvorokraka potisna elisa koja pokreće avion je napravljena od drveta fiksnog koraka. Kokpit pilota je bio otvoren i nalazio su u trupu aviona ispred krila. Pilot i osmatrač su sedeli jedan pored drugog. Osmatrač je na raspolaganju imao mitraljez namenjen za napad i odbranu aviona. Kod trosede varijante, u samom nosu aviona ispred pilota je sedeo strelac-izviđač koji je bio naoružan jednim pokretnim mitraljezom kalibra 7,7 mm.[2].

Naoružanje[uredi | uredi izvor]

Naoružanje aviona: Savoja S.13
Vatreno (streljačko) naoružanje
Top
Mitraljez
Broj i oznaka mitraljeza 1 napred,
Kalibar 7,7 mm
Bombardersko naoružanje (bombe)
Raketno naoružanje (rakete)


Operativno korišćenje[uredi | uredi izvor]

Dvanaest hidroavion SIAI/Savoja S.13 su isporučeni Italijanskom pomorskom vazduhoplovstvu (Regia Marina), 4 su isporučena švedskoj mornarici i bili u službi do 1924. godine, dva avion su isporučeni 1922. godine Jugoslovenskom pomorskom vazduhoplovstvu. Francuskoj firmi CAMSje prodata licenca na osnovu koje su oni proizvodili taj avion pod oznakom (CAMS S-13). U Španiji je takođe na osnovu licence u Mornaričkoj radionici u Barseloni proizvedeno sedam ovih aviona. Hidroavion SIAI/Savoja S.13 je još prodat Norveškoj i Japanu. U toku 1919. godine ovaj avion je učestvovao je u Šnajdetovom.[3] kupu i osvojio ga[4][5], tako da je jednosedi S.13 dobio popularan naziv S.13 tipo Schneider. U Upotrebi se hidroavion SIAI/Savoja S.13 zadržao do polovine dvadesetih godina dvadesetog veka.[6]

Korišćenje hidroaviona Savoja S.13 u jugoslovenskom Pomorskom vazduhoplovstvu[uredi | uredi izvor]

Po okončanju ratnih operacija do završetka Pariske mirovne konferencije oružane snage novo stvorene države su imale funkciju samo da zaštite zarobljeni ratni materijal zaostao iza Austrougarske. Jadranska obala je bila podeljena na tri okupacione zone: severni deo pod britanskom okupacijom, srenji deo pod italijanskom a južni deo obale pod francuskom okupacijom. Nakon potpisivanja mirovnog ugovora i povlačenja saveznika početkom 1920. godine formirana je ratna mornarica (RM) i pomorsko vazduhoplovstvo (PV). Tokom prve godine postojanja, PV je isključivo koristilo hidroavione zarobljene od austrougarskog PV. Pet zarobljenih suvozemnih lovaca Feniks sa aerodroma u Igalu PV je ustupilo jugoslovenskom vojnom vazduhoplovstvu (VV) a oni su u Italiji 1921. godine kupili pet hidroaviona (tri FBA Typ H i dva Savoja S.13) koji su isporučeni marta meseca 1922. godine i predati PV. To je bila prva nabavka ratnog materijala u Kraljevstvu SHS (Jugoslaviji).[7]

U jugoslovanskom PV (pomorskom vazduhoplovstvu Kraljevine SHS) su korišćena dva hidroaviona tipa Savoja S.13, koji su nabavljeni 1922. godine u Italiji. Korišćeni su u početku kao izviđači, a kasnije uglavnom za prelaznu obuku pilota hidroaviona do 1926. godine.

Zemlje koje su koristile ovaj avion[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „SIAI S.13[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 24. 06. 2014. g. Pristupljeno 26. 04. 2014.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  2. ^ Isaić & Frka 2010.
  3. ^ „Schneider Trophy Races”. www.schneider-cup.com. Arhivirano iz originala 29. 1. 2012. g. Pristupljeno 14. 9. 2011. 
  4. ^ „Latest News and Information on Sopwith 1919 Schneider Cup Seaplane”. informationonparrots.com. Arhivirano iz originala 31. 5. 2015. g. Pristupljeno 14. 9. 2011. 
  5. ^ „BOURNEMOUTH,Seaplane operations”. daveg4otu.tripod.com. Arhivirano iz originala 10. 7. 2012. g. Pristupljeno 14. 9. 2011. 
  6. ^ Petrović, Ognjan M. (2/2000). „Vojni aeroplani Kraljevine SHS/Jugoslavije (Deo I : 1918 – 1930)". Let - Flight 2: pp. 21-84. ISSN 1450-684X
  7. ^ Mikić 1933, str. 604–613.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Lučić, Dušan (1936). Osnovi praktične aerodinamike sa opisima aeroplana (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Novi Sad: Vazduhoplovni Glasnik. 
  • Mikić, Sava (1933). Istorija jugoslovenskog vazduhoplovstva (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Štamparija D. Gregorić. str. 604—613. 
  • Angelucci, Enzo; Paolo Matricardi . Flugzeuge von den Anfängen bis zum Ersten Weltkrieg. Falken, Wiesbaden. 1976. ISBN 978-3-8068-0391-4.
  • Isaić, Vladimir; Frka, Danijel (2010). Pomorsko zrakoplovstvo na istočnoj obali Jadrana 1918-1941. (prvi dio) (na jeziku: (jezik: hrvatski)). Zagreb: Tko zna zna d.o.o. ISBN 978-953-97564-6-6. 
  • Petrović, Ognjan M. (2000). „Vojni aeroplani Kraljevine SHS/Jugoslavije (Deo I : 1918 – 1930)”. Let - Flight (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva. 2: 21—84. ISSN 1450-684X. 
  • Ilić, Vidosava (2004). „Škole vojnog vazduhoplovstva Kraljevine SHS/Jugoslavije”. Let - Flight (na jeziku: (jezik: srpski)). YU-Beograd: Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva. 3: 88—106. ISSN 1450-684X. 
  • Oštrić, Šime (2007). Leteći Čunovi: Čamci koji lete - letjelice koje plove (na jeziku: (jezik: srpski)). M. Micevski. SRB-Beograd: Galerija '73. 
  • Taylor, Michael J. H. (1989). Jane's Encyclopedia of Aviation. London: Studio Editions. str. 381. 
  • Đokić, Nebojša; Radovanović, Radovan (2017). „STVARANjE VAZDUHOPLOVSTVA KRALjEVINE SHS I FORMIRANjE RATNE DOKTRINE”. Zapisi (na jeziku: (jezik: srpski)). Požarevac: Istorijski Arhiv Požarevca. 6: 113—126. ISSN 2334-7082. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]