Pređi na sadržaj

Sanai

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sanai
Lični podaci
Puno imeHakim AbdulMadžd Madždud ibn Adam Sanai Gaznavi
NadimakHakim Sanai
Datum rođenja1080
Mesto rođenjaGazni, Avganistan
Datum smrti1131/1141[1]
Religijaislam
ZanimanjePersijska književnost
Književni rad
Jezik stvaranjaPersijski
ŽanrSufijska poezija, književnost mudrosti
Uticao naRumi, Nizami
Najvažnija delaBašta transcendentne istine

Hakim Abul-Madžd Madždud ibn Adam Sanai Gaznavi (Persijski: حکیم ابوالمجد مجدود ‌بن آدم سنایی غزنوی‎‎) veliki teozof, gnostikpersijski pesnik iz doba Seldžuka, koji je na prelazu iz 11. u 12. vek živeo u Gazniju, gradu koji se nalazi na teritoriji današnjeg Avganistana. On je ujedno i osnivač persijske gnostičke poezije. Umro je između 1131. i 1141. godine.[2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Sanai je bio povezan sa dvorom gaznavidskog vladara Bahrama Šaha koji je vladao od 1117. do 1157. godine.[3]

Dela[uredi | uredi izvor]

Sanai je napisao ogroman broj mističkih stihova. Ostavio nam je mnoge kaside, mesnevije i gazele, a bio je maestro par ekselans za sve tri poetske forme. Sanaijev pravi značaj se nameće u gnostičkom obzorju kojega on ostvaruje u svojim pesmama. Zapravo, on je gnozi i misticizmu širom otvorio kapije poezije i na taj način lišio pesmu penegiričarskih predodžbi. Ozbiljni istraživači u persijskoj književnosti u vezi s njim izriču da je pesnik koji „začinje novo razdoblje“[4]:pp. 9., budući da je uspeo da u književnosti napravi presudan preokret. Njegovo krunsko delo je Bašta istine ili Hadikat al-Hakika va šariat at-Tarika (pers. حدیقه الحقیقه و شریعه الطریقه), a to je i prvi persijski mistički ep sufizma. Ovo delo, koje iznosi pesnikove ideje o Bogu, ljubavi, filozofiji i razumu, posvećeno je Bahramu Šahu.[5]

Njegova gnoza je duboko ukorenjena u verozakonu, pa zato u svojim pesmama on često poziva kuranske stavke i sakralne predaje, kod kojih, nekada, izvija i gnostičke hermeneutike, poput onih u mesneviji Hadikat al-hakikat.

Sanai se u svojoj gnozi ne dvoumi da veliča instituciju razuma i štaviše, njegova Hadika započinje slavom razumu, što će reći da kod njega nema razmaka između razuma i ljubavi. Možda Sanaijeva gnoza utoliko više pretpostavlja realizam. On se takođe osvrtao, posebno u kasidama, na društvene fenomene njegova vremena koje bi, eventualno, kritikovao. U osnovi, gnoza kod njega počinje u jednom isposništvu i štovanju verozakonskih propisa i završava kao slobodnjačka gnoza. Osovinska učenja u njegovoj gnozi usredsređuju se na neporočni svetski red i na metafizičku zbilju Savršenog čoveka.[4]:pp. 9. Sanaijeva pesma je besprekorna paradigma u zastupanju isposništva i razvijanju poslovica i otuda je, u arapskoj književnosti, „Abul Atahije“ maestro za takve pesme u osmom veku, njegov premac. Naravno, ostaje da je u Sanaijevim delima isposništvo verovatno tek početnički obrazac misticizma. On je, doista, pravi majstor kako u didaktično-gnostičkoj književnosti, tako i u lirsko-gnostičkoj. Kaside i gazeli su najuglađenije forme da podignu ovu zadnju vrstu pesama, dok se sa njegovih mesnevija već počinju prelivati oni didaktični pojmovi. On u kasidama priziva različite sadržaje. Može se, naići na spiritualna došaptavanja sa Bogom, na vazove i savete, opisivanje proleća, hvaljenje, na kritikovanje društvenog stanja iz onog vremena, pa na instituciju utopije, odnosno razuma i ljubavi, gnostičko proputovanje, isposništvo i ontološko oživotvorenje, na kuđenje nasilja. Jezik njegovih pesama malo podseća na one stare elemente horasanskog stila, pa nekad i biva prožet starojezičkim osobenostima, ali opet, i nove, nenačete fenomene. Sanai pridodaje veliki značaj prozodičkim ritmovima i u svojim kasidama i gazelima, uglavnom, koristi brze i ploveće ritmove. Nadalje, u njegove pesme su utisnuti i blagi, nežni ritmovi, štaviše, izabrao je takav ritam za svoju Hadiku da mu se pesma približava govornom jeziku.[6]:pp. 112−114.

Sanaijeva mesnevija, sročena je u metru hafif.[6]:pp. 272.

Već skoro 900 godina Bašta istine se čita kao književna klasika, a koristi se i kao sufijski udžbenik. "Sanaijeva slava je oduvek počivala na njegovoj Bašti; to je njegovo najpoznatije, a na Istoku i daleko najcenjenije delo; zbog ovog dela se on uvrštava u veliki trio sufijskih učitelja – Sanai, Atar, Dželaludin Rumi." Sanai je smatrao da požuda, pohlepa i emocionalno uzbuđenje stoje na putu između čovečanstva i božanskog znanja, koje je jedina istinska stvarnost (Hak). Za njega su ljubav (Išk) i društvena svest temelji religije; ljudski rod je usnuo i živi u napuštenom svetu.

Sanaijeva poezija je imala izuzetan uticaj na persijsku književnost. On se smatra prvim pesnikom koji se služio kasidom (oda), gazalom (lirika) i mesnevijom (rimovani distih) kako bi izrazio filozofske, mističke i etičke ideje sufizma.

Osim čuvenih zbirki elegija, lirskih pesama, četvorostiha i jednotematske poezije, za sobom je ostavio i druga briljantna poetska dela, među kojima su:

  • Gnostičko-etički spev Sajr al-ibad ila al-ma'ad (Put robova ka proživljenju);
  • Mistička poezija u kojoj razmatra duhovnu ekspediciju čovekovog postojanja prema nadmaterijalnom svetu;
  • Karname-je Balh (Delopis Balha) u kojem je zabeležio neke događaje iz svog života i života svog oca i nekih njegovih savremenika;
  • Tahrima al-kalam (Zabrana peru), kratka elegija metaforično upućena i izgovorena peru.[7]:pp. 530.

Uticaj i zaostavština[uredi | uredi izvor]

Rumi je kao dve svoje velike inspiracije isticao Sanaija i Atara.: "Atar je duša, a Sanai njena dva oka. Ja sam došao posle Sanaija i Atara." Bašta istine je predstavljala uzor i za Nizamijevo delo Mahazan al-Asrar (Riznica tajni).

Citati[uredi | uredi izvor]

Onaj koji ne zna ni sopstvenu dušu,
kako može znati dušu drugoga?
Onaj ko zna samo za ruku i nogu,
kako može znati Boga?
To je van domašaja čak i proroka,
a ti, ludački, tvrdiš baš tako nešto?
Kada to uspeš protumačiti,
tada ćeš spoznati samu suštinu vere.
U suprotnom, šta ti i vera imate zajedničko?
Bolje je da ćutiš nego da pričaš besmislice.
Učenjaci svi pričaju besmislice;
Religija nije satkana za svakoga.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ C.E. Bosworth, The Later Ghaznavids, (Columbia University Press, 1977), 108.
  2. ^ C.E. Bosworth, The Later Ghaznavids, 108.
  3. ^ Ghulam Abbas Dalal, Ethics in Persian Poetry. (Abhinav Publications, 1995), 95.
  4. ^ a b Šafei Kadkani, Mohamad Reza (1993), Tazijaneha-je soluk, Tehran, Agah.
  5. ^ "Sanāʾī." Encyclopædia Britannica. 2008. Encyclopædia Britannica Online. 15 Jul. 2008 <http://www.britannica.com/EBchecked/topic/521711/Sanai>.
  6. ^ a b Tamimdari, Ahmed (2004), Istorija persijske književnosti, preveo Seid Halilović, Beograd, Kulturni centar I. R. Irana: Društvo srpskocrnogorskog-iranskog prijateljstva.
  7. ^ Velajati, Ali Akbar (2016), Istorija kulture i civilizacije islama i Irana, preveo Muamer Halilović, Beograd, Centar za religijske nauke „Kom”.