Stevan Luketić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stevan Luketić
Lični podaci
Datum rođenja(1925-11-08)8. novembar 1925.
Mesto rođenjaBudva, Kraljevina SHS
Datum smrti1. oktobar 2002.(2002-10-01) (76 god.)
Mesto smrtiZagreb, Hrvatska

Stevan Luketić (Budva, 8. novembar 1925Zagreb, 1. oktobar 2002) je bio hrvatski vajar crnogorskog porekla.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Stevan Luketić je u partizane krenuo nakon kapitulacije Italije 1943. sa 16 godina. Preko Hvara, Visa, Bosne, Jajca, dospio je u sastav Prve proleterske brigade i s njom prešao put od Drvara preko Sandžaka do oslobođenja Beograda 1944. Lakše je ranjen na proboju Sremskog fronta 1944. Posledica ranjavanja je bila da je imao jednu nogu kraću.

Od 1946. do 1949. bio je u odredu Jugoslovenske armije na Slobodnoj teritoriji Trsta, u Zoni B, i dogurao do čina kapetana JA. Izašao je iz vojske i upisao se na Akademiju likovnih umetnosti u Zagrebu 1950. godine. Akademiju je završio 1955. u klasi Frane Kršinića[1] Od 1952. do 1957. intenzivno je radio kao pomoćnik vajara Vojina Bakića na njegovim velikim spomenicima.

Od 1963, Luketić redovno izlaže i učestvuje na brojnim konkursima, na kojima je neretko pobeđivao i izvodio svoje informelne skulpture od metala kao spomenike žrtvama fašizma. Od 1987, radio je kao profesor na Kulturološkom fakultetu u Cetinju.

Od 1990e, Luketić je postao pomalo persona non grata u Hrvatskoj, zbog svoje partizanske prošlosti i nehrvatskog porekla. Srušeni su njegovi spomenici u Kukunjevcu (12 m) i Bučju (Spomenik 12. proleterskoj slavonskoj brigadi), na području Pakraca.[1] Odnos prema njemu promenjen je tik pred njegovu smrt. U aprilu 2002. priređena mu je velika izložba u Domu HDLU u Zagrebu.[1]

Karakteristike Luketićeva dela[uredi | uredi izvor]

Stevan Luketić je uz svog kolegu Dušana Džamonju nosio epitet vajara - švasera, jer je većinu svojih skulptura izveo iz metalnih otpadaka (automobilskih kilera, točkova i sličnih stvari) on je stvarao tada u vrlo an vogue stilu “junk sculpture” koje je nazivao po brojevima npr “LLS-VIII”. To su bile apstraktne forme, sa veoma neobično informelovski obrađenim površinama.

Izbor najpoznatijih dela[uredi | uredi izvor]

  • 1970e Reljef u konferencijskoj dvorani bivše zgrade CK SKH (Vitićeva kockica) 12,5 m x 6,5 m (težak 6000 kg) [2]
  • Spomenik na Dotršćini, Zagreb

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Monografija Stevan Luketić 1925-2002, urednik i izbor tekstova Eleonora Luketić, tekstovi; Zvonko Maković, Dragan Radovanović, Skaner Studio, Zagreb 2009.[3]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]