Sugubi venac

Sugubi venac ili dvostruki venac, naziv je za kraljevsku krunu kojom je 1377. godine krunisan bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić (1353—1391).

Istorija

Venac u srpskoj istoriji

O smislu Tvrtkovog krunisanja za kralja najviše govori arenga logoteta Vladoja iz Raške u povelji za Dubrovčane iz 1378. godine. Na Tvrtka se ovom poveljom prenose prava srpskih vladalaca prema Dubrovniku. Sugubi venac se ovde upotrebljava figurativno: on je dvostruk, jer odgovara dvema državama koje su došle pod Tvrtkovu vlast — Srbiji i Bosni. Reč je o bogomdarovanom vencu. Termin „venac” upućuje na starije srpske spomenike u kojima se javlja u više značenja: kao venac mučenika, kao venac pobednika, kao carski i kraljevski znak… Venac je posvedočen u najstarijim srpskim izvorima. Imao je važnost i kod raških Srba krajem 12. veka. Predajući vlast svome sinu Stefanu, Nemanja „ga venča i blagoslovi izvanredno, kao što blagoslovi Isak Jakova”. Već od prvih naslednika, Stefanu je pripisan nadimak „Prvovenčani” što svedoči o velikom utisku koji je krunisanje ostavilo na savremenike. Izgleda da su sa krunom koja je u Srbiju došla od pape doprle i izvesne zapadnjačke predstave o kruni. Od Milutinovog vremena ima više pomena „venca” u srpskim poveljama jer u ovo vreme pada najveći talas vizantizacije. Venac se upotrebljavao kao realni znak kraljevske vlasti, a ne kao apstraktni simbol. Isto je važilo i za dokumenta iz perioda vladavina Stefana Dečanskog i Dušana.

Povezivanje Tvrtka sa Nemanjićima

Učenje o dvostrukom vencu u Bosni oslanjalo se na tezu da je bosanski ban naslednik srpskih Nemanjića. Dvostruka kruna mogla mu je pripasni samo ako je legalno zavladao Srbijom. On je imao razloga da se smatra srodnikom Nemanjića, iako su veze sa dinastijom bile tanke. Potreba da se ova povezanost naglasi dovela je do stvaranja prvog srpskog rodoslova. Prema Đorđu Radojčiću, sastavljen je u danima kada je Tvrtko bio negde u srpskim zemljama koje su došle pod njegovu vlast, možda u Mileševi. Nemanjići se u arengi povelje iz 1378. godine uzimaju kao „praroditelji” Tvrtkovi. Iz toga se vidi da se nije toliko insistiralo na genealoškoj povezanosti koliko na nemanjićkom svetorodnom poreklu.

Poznato je da Tvrtko nije koristio pojavu oblasnih gospodara u Srpskom carstvu kako bi prigrabio zemlje za sebe (kao njegov prethodnik) već je bio veoma pasivan, čak i u vreme rata Vojislava Vojinovića sa Dubrovnikom. Aktivniji je postao u borbi sa Nikolom Altomanovićem. Zajednička mržnja prema Altomanoviću ujedinila je Tvrtka i Lazara i zajednički rat i „rasap” Nikole Altomanovića. Pobeda je zapečatila savezništvo između dva vladara i dovela do toga da prostrane srpske oblasti padnu pod vlast Tvrtka. On je zauzeo teritorije od Neretve do Lima i od gornjeg Podrinja do mora. Tvrtko je ove teritorije mogao jednostavno priključiti bosanskom jezgru, kao što je Stjepan II priključio Humsku zemlju. On je, međutim, izabrao komplikovaniji put; da se pojavi kao obnovitelj srpske monarhije.

Posle rasapa Nikole Altomanovića ostacima Srpskog carstva gospodarili su Lazar, Vuk Branković, Đurađ Balšić, Radič Branković i ban Tvrtko. Kao gospodar zemalja između Neretve i Lima Tvrtkov položaj se nije razlikovao od položaja ostalih srpskih oblasnih gospodara. Međutim, on je bio vladar još jedne države, pripadao je uglednoj porodici Kotromanića i, uz to, bio je daleki rođak Nemanjića. To mu je dalo za pravo da se pojavi, ne kao osvajač već kao obnovitelj monarhije. Tom cilju poslužila je doktrina o sugubom vencu.

Tvrtkova politika prema srpskim velikašima

U pomenutoj arengi Tvrtko predstavlja sebe kao jednog u nizu srpskih vladalaca. Preuzima prava koja su pripadala ostalim vladarima. On poštuje odredbe sporazuma između srpskih kraljeva i Dubrovnika. Kada se bori za Kotor, on podvlači da je to grad njegovih prethodnika. Kada šalje vojsku na Kosovo, on smatra da tamo bitku bije njegova kraljevina. Dubrovčani su prihvatili njegovi titulu i plaćanje srpskog dohotka. Lazar i Vuk Branković prihvatili su Tvrtkov čin krunisanja; Balšići nisu (godinama su sa njim bili u ratu). O odnosu Tvrtka i Lazara i Vuka svedoči njihovo koordinisano delovanje. Lazaru je 1379. godine bila potrebna pomoć u rušenju Radiča Brankovića. Lazar i Tvrtko zajednički pomažu hrvatske velikaše protiv Žigmunda Luksemburškog. U po Tvrtku najboljem slučaju, Vuk i Lazar prihvatali su ga za vrhovnog gospodara. On je dakle imao teorijsku vlast i nad zemljama kojima su gospodarili ovi oblasni gospodari. Srpsko-bosanska zajednica se gubila ukoliko je vreme proticalo. Na Kosovu su učestvovale zajedno vojske Lazara, Vuka i Tvrtka. Upravo posle ove bitke otkrila se iluzornost i nerealnost Tvrtkovog kraljevstva. Lazar je pao, njegovi naslednici postali su turski vazali, Vuk se našao na Žigmundovoj strani, a Tvrtkova osvajanja se okreću ka zapadu. Time je doživela slom Tvrtkova koncepsija srpske monarhije u kojoj je Bosna samo jedan, i to ne najvažniji, deo. Njegovi naslednici nisu odbacili ideju o kraljevstvu; zadržali su titulu kralja, ali je država postala isključivo bosanska. Srpske oblasti osvojene su tokom vladavina Dabiše i Jelene Grube. Posle Angorske bitke, srpski despot stao je na stranu Žigmunda dok je bosanski kralj bio njegov ogorčeni protivnik. Ideji o Tvrtkovoj koncepciji je ostao najverniji upravo Žigmund koji 1408. godine zahteva da bude krunisan onako kako je to bio Tvrtko 1377. godine. On je, dakle, nastojao da se kruniše sugubi vencem.

Titula

Vreme krunisanja Tvrtka za kralja utvrdio je Mihailo Dinić: Mitrovdan, 26. novembra 1377. godine. U pogledu mesta krunisanja podatke je ostavio Mavro Orbin: manastir Mileševa gde je krunisanje obavio tamošnji mitropolit. Tu je bio grob Svetog Save, važno mesto nemanjićkog kulta. U arengi povelje iz 1378. godine ne navodi se izričito mesto krunisanja; Tvrtko je izjavio „idoh u srpsku zemlju” iz čega neminovno sledi da se srpska zemlja ne odnosi na teritoriju koja je neposredno pod njegovom vlašću. Tvrtko je uzeo srpsku vladarsku titulu. Pri tome je zaobišao carsku titulu i opredelio se za kraljevsku. Na Tvrtkovu odluku uticale su negativne reakcije na Dušanovo carsko krunisanje i saglasnost ugarskog kralja (Tvrtkovog vrhovnog gospodara) koji ne bi prihvatio carsko krunisanje. On je bio kralj „Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana”. Termin „Srba” preuzet je iz Dušanove carske titule. Dodata je Bosna. Pomorje je, prema Mihailu Diniću, obuhvatalo ne pomorske zemlje iz nemanjićke kraljevske titule, već deo oblasti osvojenih od Vizantije (grčka zemlja ili Romanija). Kasnije je titula adaptirana. Pomorje je postalo Primorje, a titula je u poslednjim godinama Tvrtkove vladavine proširena na „Hrvatsku i Dalmaciju”. Sa srpskom titulaturom preuzete su i vizantijske formule „u Hrista Boga blagoverni” i „Bogom postavljeni”, ali se koristi i „milostiju Božijom” iz bosanske banske titule. Tvrtko je uzeo i ime Stefan. Ime ostaje sastavni deo titule bosanskih kraljeva. Tvrtku je ime Stefan postalo važnije od ličnog imena.

Tvrtko je uveo titule iz doba nemanjićkih vladara. Izostavio je one koje su dodeljivali carevi (despot, sevastokrator, kesar), a prihvatio je one iz doba kraljevstva (protovestijar, logotet, stavilac).

Reakcija savremenika

Tvrtkova titula u očima savremenika: Dubrovčani su prihvatili Tvrtka kao naslednika srpskih vladara i pristali su da mu isplaćuju svetodmitarski dohodak, pristali su na njegovu potvrdu ranijih povelja sa srpskim vladaocima i, naravno, prihvatili su i njegovu titulu. U njihovim dokumentima je titulisan kao „reks Raške” i „reks Raške i Bosne”. To je trajalo do Tvrtkove smrti. Dabiša je oslovljavan samo kao „reks Bosne”. Venecija je bila u dobrim odnosima sa Bosnom te je priznala Tvrtkovu titulu u obliku kakvom ju je sam kralj nametao. Tvrtko je za Mletačku bio „reks Raške i Bosne”. Nemamo podataka o odnosima sa Južnom Italijom sa kojom je Tvrtko tesno sarađivao. Najvažniji je, međutim, stav Ugarske kao vrhovnog gospodara Bosne. Postoje podaci o dobrim odnosima između Tvrtka i Lajoša u momentu krunisanja. Lajoš je bio vrhovni gospodar Bosne od 1366. godine. Takođe on se smatrao i vrhovnim gospodarom Srbije koja se od početka 13. veka nalazi u titulaturi ugarskih kraljeva, ali bar do pojave oblasnih gospodara nije imala osnova. Ugarskim kraljevima odgovaralo je da kao srpskog kralja imaju Tvrtka za saveznika, umesto da im bude ogorčeni protivnik kao srpski car Dušan. Odnos sa Ugarskom promenio se kada je Tvrtko počeo da pruža podršku ugarskim velikašima i za svoj račun osvaja Dalmaciju i Hrvatsku. Lajoš je već bio mrtav, a Žigmund je Tvrtku osporavao kraljevsku titulu (u povelji iz 1389. godine kaže da se sprema za pohod protiv bosanskog bana). Žigmund je kasnije, tokom Dabišine vladavine, bio spreman da prihvati kraljevsku titulu i da je prenese na sebe. Krunisanje za bosanskog kralja bilo je u njegovom političkom programu. Po dolasku Ostoje na vlast 1398. godine i njegovog krunisanja za kralja početkom 1399. godine postalo je jasno da su Žigmundovi planovi osujećeni. Ladislav Napuljski priznavao je bosansko kraljevstvo sa formalno očuvanim vazalnim odnosom. Do početka 1410. godine Žigmund je imenovao hercega Hrvoja vicekraljem Bosne. Ugarska sve manje interveniše u unutrašnjim poslovima Bosne.

Sugubi venac nakon Tvrtka

Iznete su dve pretpostavke kakvom krunom je krunisan Tvrtko 1377. godine. Jireček je smatrao da je to verovatno „stara kruna Stefana Prvovenčanog”. Ćorović se tome protivio i krunu smatrao nekim novim vencem. Mihailo Dinić je ukazao da ni za jednu od pretpostavki ne postoje čvrsti dokazi. Kruna se ne pominje tokom vladavine Dabiše, Jelene i Ostoje. Početkom 15. veka postojala je jedna kruna kraljevstva kojoj se ukazivalo naročito poštovanje.

Literatura

• Ćirković, Sima (1964). „Sugubi venac: Prilog istoriji kraljevstva u Bosni”. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu. 8 (1): 343—370.