Pređi na sadržaj

Tamjan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Tamjan
Tamjanovo drvo
Tamjanik - keramička posuda sa zlatnom ručkom i postoljem za čuvanje tamjana, Atina, Muzej Benaki (prva polovina XVIII veka)
Kutija sa tamjanom i kadionica
Tamjan
Drvo Boswellia carteri koje proizvodi tamjan, raste unutar Biosfere 2

Tamjan (od od stgrč. θῡμῐᾰ́ω — „goreti”, preko stgrč. θυμίαμα — „miro”), poznat i kao olibanum (od stgrč. λιβάνι, preko lat. olibanum)[1] je aromatična smola koja se koristi za kađenje i u proizvodnji parfema, a dobija se od drveća iz roda Boswellia u porodici Burseraceae. Postoji nekoliko vrsta roda Boswellia koje proizvode tamjan, uključujući, ali ne ograničavajući se na B. sacra, B. frereana, B. serrata i B. papyrifera.[2] Smola svake od njih dostupna je u različitim klasama, što zavisi od vremena kada se bere. Smola se ručno sortira radi kvaliteta.

Paljenjem tamjana razvija se izuzetno jak miris. Koristi se u religiozne svrhe, u proizvodnji parfema, u aromaterapiji i u tradicionalnoj medicini.[3]

Etimologija

[uredi | uredi izvor]

Reč za tamjan na koine grčkom u Novom zavetu, λίβανος (ili λιβανωτός), kognat je sa imenom Liban (Λίβανος); isto se može reći i za arapski, feničanski, hebrejski,[4] kao i za latinski lĭbănus.[5] Pretpostavlja se da je to zato što obe reči potiču od reči za „belo” i da je put začina prolazio preko planine Liban.[4] Srednjovekovni latinski izraz olibanum izveden je iz grčkog λίβανος ili latinskog libanus. Početno „o” možda potiče od reči oleum (ulje), ili od grčkog člana „o-” ili arapskog člana „al-”.[6]

Cvetovi i grane drveta Boswellia sacra

Drveće počinje da proizvodi smolu kada je staro oko osam do deset godina.[7] Skupljanje smole obavlja se dva do tri puta godišnje, pri čemu poslednji rezovi daju najbolje suze zbog većeg sadržaja aromatičnih terpena, seskviterpena i diterpena. Generalno gledano, neprozirnije smole su najboljeg kvaliteta. Danas 90 odsto svetske proizvodnje tamjana dolazi sa Roga Afrike, pretežno iz pograničnih zajednica na granici Somalije i Etiopije.

Glavne vrste u trgovini su:

Nedavne studije pokazuju da populacije drveća tamjana opadaju, delom zbog prekomerne eksploatacije.[14][15] Stabla koja se prekomerno seku daju seme koje klija u samo 16% slučajeva, dok seme stabala koja nisu bila eksploatisana klija u više od 80% slučajeva. Pored toga, požari, ispaša i napadi insekata (poput strižibuba) smanjili su populaciju ovog drveta.[16] Krčenje šuma tamjana radi pretvaranja u poljoprivredno zemljište takođe predstavlja veliku pretnju.[17]

Hemijski sastav

[uredi | uredi izvor]
Struktura β-bosvelinske kiseline, jedne od glavnih aktivnih komponenti tamjana

Ovo su neka od hemijskih jedinjenja prisutnih u tamjanu:

  • kisela smola (6%), rastvorljiva u alkoholu i ima formulu C20H32O4[18]
  • guma (slična gumiarabici) 30–36%[18]
  • 3-acetil-beta-bosvelinska kiselina (Boswellia sacra)[19]
  • alfa-bosvelinska kiselina (Boswellia sacra)[19]
  • incensol acetat, C21H34O3[20]
  • felandren[18]
  • olibanska kiselina[21]

Među različitim biljkama u rodu Boswellia, samo je za Boswellia sacra, Boswellia serrata i Boswellia papyrifera potvrđeno da sadrže značajne količine bosvelinskih kiselina.[10][22]

Istorija i poreklo

[uredi | uredi izvor]
Indirektno paljenje tamjana na vrelom uglju
Smola tamjana (olibanum)

Južna je Arabija došla u uže veze s Egiptom kada je on uspostavio trgovinske veze sa Puntom i Nubijom. Trgovina tamjanom na Somalskom i Arabijskom poluostrvu odvija se više od 5000 godina.[23] Grčki istoričar Herodot govorio je u svojoj Istoriji da se tamjan sakupljao sa drveća u južnoj Arabiji. Izveštavao je da je sakupljanje smole bilo opasno zbog krilatih zmija (ὄφιες ὑπόπτεροι) koje su čuvale drveće i da bi ih dim od zapaljenog stiraksa oterao.[24][25] Plinije Stariji je takođe pominjao tamjan u svom delu Naturalis Historia.[26]

Herodot je govorio o Sesostridu, možda Senusretu I (1980—1935. p. n. e.) iz Dvanaeste dinastije, kao osvajaču naroda Arabljanskog zaliva, verovatno afričke strane Crvenog mora. Osamnaesta dinastija držala je flotu u Crvenom moru, ali već za vreme pete dinastije nalazimo Sahura (2553—2541. p. n. e.) kako vodi prvu pomorsku ekspediciju morskim putem do zemlje koja proizvodi tamjan, verovatno do Somalije na afričkoj obali. Glavna atrakcija za Egipćane u južnoj Arabiji bio je tamjan koji su oni visoko cenili zbog njegove upotrebe u hramovima i prilikom mumifikacije (balsamovanja), a njime je taj deo Arabije bio naročito bogat. Kada je Nubija bila podjarmljena i Punt (današnja Somalija) uključen u trgovinsku sferu Egipatskog carstva, mnoge su ekspedicije bile preduzete u ona mesta kako bi se dobila smirna, mirišljave gume, smola i aromatično drveće.

Takvu jednu ekspediciju u Punt preduzela je Hatšepsut (oko 1500. p. n. e.), prva slavna žena u istoriji. Izaslanici njenog naslednika Tutmosa III, doneli su (1479. p. n. e.) iz iste zemlje uobičajen tovar „slonove kosti, ebanovine, panterskog krzna i robova“. Pošto su ovo bili i produkti Jemena u jugozapadnoj Arabiji, može se verovati da su Egipćani upotrebljavali naziv Punt za zemlju na obe strane Bab el Mandeba. Trgovina tamjanom sa Južnom Arabijom išla je kroz rečno korito Vadi al Hamamat, učinivši taj centralni put najvažnijom vezom sa južnom Arabijom.

Tamjan, koji se koristio u Rimskom carstvu pre širenja hrišćanstva, ponovo su u Zapadnu Evropu verovatno doneli franački krstaši[27] i drugi zapadnoevropski putnici na svojim putovanjima u Istočno rimsko carstvo, gde se obično koristio u crkvenim službama.

Hadramaut, u koji je u stara vremena spadalo i primorje Mahra i Šir, bio je čuvena zemlja tamjana. Zafar, ranije grad, a sada pokrajina na obali, bio je glavni centar. Novo mu je ime Zufar i on se nalazi na jugu Omana. Tamjan još uvek uspeva u Hadramautu i drugim delovima Južne Arabije. Stari Egipćani nisu bili jedini narod koji je pokazivao trgovinske interese u Arabiji; glavni rivali bili su narodi Vavilonije.

Južna Arabija je bila izvoznik tamjana u antici, a deo je stizao čak do Kine. Kineski pisac i inspektor carina iz 13. veka, Džao Žugua, pisao je da tamjan (ruxiang ili xunluxiang) potiče iz tri arapske države (Dashi): Malobe (Mirbat), Šihe (Šir) i Nufe (Dofar), iz dubina najudaljenijih planina.[28] Stablo se zaseče sekirom, nakon čega smola iscuri i kada se stvrdne, pretvara se u tamjan koji se skuplja u grudvice; transportovao se slonovima do luka, a zatim brodovima do Sanfoćija (Srividžaja), zbog čega je bio poznat kao proizvod iz Sanfoćija.[29]

U hrišćanskoj tradiciji, tamjan je jedan od darova koje su mudraci sa Istoka dali Isusu nakon njegovog rođenja, kako je opisano u Jevanđelju po Mateju.[30]

Proizvodnja

[uredi | uredi izvor]
Tamjan

Hiljade tona tamjana trguje se svake godine kako bi se koristili u religioznim ceremonijama kao kađenje u kadionicama, te od strane proizvođača parfema, prirodnih lekova i eteričnih ulja.

Somalija

[uredi | uredi izvor]

U Somaliji, tamjan se bere u regionima Bari i Sanag: planine koje leže severozapadno od Erigavoa; okrug El Afvejn; planinski venac Kal Madov, zapadni obronak koji se proteže paralelno sa obalom; Kal Misked, uključujući plato Hantera i Habeno i srednji segment obronka gde raste tamjan; planine Karkar ili istočni obronak, koji leži na istočnom rubu područja tamo gde uspeva tamjan.[31][15]

U Dofaru, u Omanu, vrste tamjana rastu severno od Salale.[32] Trgovalo se njime u drevnom obalskom gradu Sumhuram, sadašnjem Hor Roriju,[32] i u El Balidu, drevnoj luci.[33] Godine 2000. UNESKO je upisao ova mesta kao Svetsku baštinu pod nazivom „Zemlja tamjana”.[33]

Ekološki status

[uredi | uredi izvor]

Godine 1998, Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) upozorila je da je jedna od glavnih vrsta tamjana, Boswellia sacra, „skoro ugrožena”. Drveće tamjana nije pokriveno Konvencijom o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore (CITES), ali stručnjaci tvrde da vrste roda Boswellia ispunjavaju kriterijume za zaštitu. U studiji iz 2006. godine, ekolog sa Univerziteta u Vageningenu tvrdio je da je do kraja 1990-ih bilo teško pronaći stabla Boswellia papyrifera u Eritreji. Godine 2019, nova studija je predvidela smanjenje Boswellia papyrifera za 50% u naredne dve decenije. Ova vrsta, koja se uglavnom nalazi u Etiopiji, Eritreji i Sudanu, čini oko dve trećine svetske proizvodnje tamjana. Rad upozorava da su sve vrste roda Boswellia ugrožene gubitkom staništa i prekomernom eksploatacijom. Većina njih raste u surovim, sušnim regionima pogođenim siromaštvom i sukobima. Sakupljanje i prodaja smole ovog drveta jedan je od retkih izvora prihoda za stanovnike, što dovodi do prekomerne eksploatacije.[2]

Istraživanja

[uredi | uredi izvor]

Ograničene kliničke studije pružile su slabe dokaze za upotrebu smole tamjana u određenim bolestima, ali nedosledan, nizak kvalitet istraživanja ostaje nedovoljan za utvrđivanje bilo kakvog sigurnog efekta.[34][35]

Upotreba

[uredi | uredi izvor]
Tamjan se često priprema unutar kadionice, poput one od sepiolita (dabqaad) koja se tradicionalno koristi na Rogu Afrike.

Tamjan je jedan od mirisa koji se spominju u Starom zavetu, gde se navodi da se koristio u Skiniji, prema uputstvu koje je Mojsije, kako se navodi, dobio od Gospoda, a koristio za kad i dovodio u vezu sa Svetinjom nad Svetinjama (2 Moj. 30:34; 3 Moj. 16:12). Uz zlato i smirnu, jedan je od darova koje su mudraci s Istoka doneli novorođenom Hristu (Mat. 2:11).

Kađenje tamjanom simbol je ljudske i molitve svetitelja Bogu (Otkr. 5:8; Otkr 8:3) koja se uznosi ka nebu kao što se diže dim od tamjana (1 Moj. 5:8; Psal. 141:2), ali ono označava i samo prisustvo Božijeg duha koji naslađuje naše duše.[36] Dim je širio čarobni miris i mislilo se da ima očišćujuće dejstvo u vreme nevolje (2 Moj. 42:5). Kao zemlja u kojoj se proizvodi tamjan navodi se Sava (Isa. 60:6). Ponuda kađenja zauzimala je istaknuto mesto u zakonodavstvu o žrtvovanju kod starih Jevreja.[37] Knjiga Izlaska (30:34–38) propisuje da se tamjan, pomešan sa jednakim količinama tri aromatična začina, samelje i spali na svetom oltaru pre Zavetnog kovčega u pustinjskom šatoru. Naučnici su identifikovali tamjan kao ono što se u Knjizi proroka Jeremije (6:20) navodi da je uvezeno iz Save tokom vavilonskog ropstva u 6. veku p. n. e.[38]

Egipćani su čistili telesne šupljine u procesu mumifikacije tamjanom i natronom. U persijskoj tradicionalnoj medicini koristi se za dijabetes, gastritis i čir na želucu.[39] Ulje se koristi u avramskim religijama za čišćenje kuće ili zgrade od loše energije — uključujući upotrebu u egzorcizmima i za blagosiljanje (poput bakhura koji se obično nalazi u kulturama Persijskog zaliva tako što se dim širi prema telu).

U tradicionalnoj kineskoj medicini, tamjan (rǔ xiāng) zajedno sa smirnom (mò yào) smatra se da ima antibakterijska svojstva i pomaže pokretanju krvi.[40] Može se koristiti lokalno ili oralno, a koristi se i u hirurgiji i internoj medicini tradicionalne kineske medicine radi ublažavanja bolova, uklanjanja zastoja krvi, podsticanja cirkulacije krvi i lečenja gluvoće, moždanog udara, grča vilice i abnormalnosti u menstruaciji.

Eterično ulje

[uredi | uredi izvor]
Eterično ulje tamjana (Boswellia carteri)

Eterično ulje tamjana proizvodi se parnom destilacijom smole drveta. Hemijske komponente ulja su 75% monoterpeni, seskviterpeni i ketoni. Suprotno nekim komercijalnim tvrdnjama, eterična ulja tamjana dobijena parnom destilacijom ne sadrže nedovoljno isparljive bosvelinske kiseline (triterpenoide), iako one mogu biti prisutne u ekstrakcijama rastvaračem. Hemiju eteričnog ulja uglavnom čine monoterpeni i seskviterpeni, poput alfa-pinena, limonena, alfa-tujena i beta-pinena, sa malim količinama diterpenoidnih komponenti koje predstavljaju gornju granicu u pogledu molekularne težine.[41][42][43][44]

Eterična ulja se mogu razblažiti i nanositi na kožu, ili se njihov miris može udisati.[45]

Narodne izreke

[uredi | uredi izvor]

Za onoga kome je duša u nosu narod kaže da miriše na tamjan, za čoveka koji zazire od nekog ili se nečeg plaši veli se da beži kao đavo od tamjana, a za velikog tvrdicu posprdno se govori kako ne bi dao ni Bogu tamjana.

Sveti Tadej Štrbulović o tamjanu:

Tamjan je čudo Božje! Možeš da provetriš stan, ali otrove iz stana možeš da očistiš jedino ako češće zapališ tamjan- najbolje čisti vazduh. I zla sila beži kada zapalimo tamjan.

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ „Medical Definition of OLIBANUM”. www.merriam-webster.com (na jeziku: engleski). Приступљено 3. 12. 2023. 
  2. ^ a b Fobar R (13. 12. 2019). „Frankincense trees—of biblical lore—are being tapped out for essential oils”. National Geographic. Архивирано из оригинала 13. 12. 2019. г. Приступљено 16. 12. 2019. 
  3. ^ Чајкановић, Веселин (1994). Речник српских народних веровања о биљкама. Београд: Српска књижевна задруга. 
  4. ^ a b Brown JP (1995). Israel and Hellas. Walter de Gruyter. str. 210. ISBN 978-3-11-014233-4. 
  5. ^ Lewis CT, Short C, ur. (1879). „II”. lĭbănus. A Latin Dictionary (na jeziku: engleski). Приступљено 15. 7. 2021 — преко Perseus digital library, Tufts University. 
  6. ^ „Olibanum”. The Oxford English Dictionary (na jeziku: engleski). VII: N–Poy (reprint 1978 izd.). Oxford: Oxford University Press. 1913. str. 103. Приступљено 4. 7. 2021. 
  7. ^ „Omani World Heritage Sites”. www.omanwhs.gov.om. Архивирано из оригинала 12. 10. 2008. г. Приступљено 14. 1. 2009. 
  8. ^ „Boswellia occulta Thulin”. Plants of the World Online. Royal Botanic Gardens, Kew. Приступљено 16. 7. 2021. 
  9. ^ Johnson S, DeCarlo A, Satyal P, Dosoky NS, Sorensen A, Setzer WN (april 2019). „Organic Certification is Not Enough: The Case of the Methoxydecane Frankincense”. Plants. MDPI. 8 (4): 88. Bibcode:2019Plnts...8...88J. PMC 6524464 Слободан приступ. PMID 30987305. doi:10.3390/plants8040088 Слободан приступ. 
  10. ^ a b v g d Michael P (9. 11. 2012). Chemotaxonomic investigations on resins of the frankincense species Boswellia papyrifera, Boswellia serrata and Boswellia sacra, respectively, Boswellia carterii: a qualitative and quantitative approach by chromatographic and spectroscopic methodology (Teza) (na jeziku: engleski). Saarland University. doi:10.22028/D291-22839. Архивирано из оригинала 08. 12. 2024. г. Приступљено 04. 03. 2026. 
  11. ^ a b Thulin M, Warfa AM (1987). „The Frankincense Trees (Boswellia spp., Burseraceae) of Northern Somalia and Southern Arabia”. Kew Bulletin (na jeziku: engleski). 42 (3): 488, 492. Bibcode:1987KewBu..42..487T. JSTOR 4110063. doi:10.2307/4110063. 
  12. ^ Birdwood G (1870). „On the Genus Boswellia, with Descriptions and Figures of three new Species”. Transactions of the Linnean Society of London (na jeziku: engleski). 27 (2): 111—148, plates Tab.29—32. doi:10.1111/j.1096-3642.1870.tb00205.x. hdl:2027/chi.79869488?urlappend=%3Bseq=179 Слободан приступ. Приступљено 16. 7. 2021 — преко Hathitrust. 
  13. ^ „Boswellia carteri Birdw.”. Plants of the World Online. Royal Botanic Gardens, Kew. Приступљено 16. 7. 2021. 
  14. ^ Klein J (5. 7. 2019). „Could This Be the End of Frankincense?”. New York Times. Приступљено 5. 7. 2019. 
  15. ^ a b Patinkin J (25. 12. 2016). „World's last wild frankincense forests are under threat”. Yahoo Finance. Associated Press. Приступљено 25. 12. 2016. 
  16. ^ Melina R (21. 12. 2011). „Christmas Staple Frankincense 'Doomed,' Ecologists Warn”. LiveScience. Архивирано из оригинала 24. 09. 2015. г. Приступљено 04. 03. 2026. 
  17. ^ Dejenea T, Lemenih M, Bongers F (februar 2013). „Manage or convert Boswellia woodlands? Can frankincense production payoff?”. Journal of Arid Environments. 89: 77—83. Bibcode:2013JArEn..89...77D. doi:10.1016/j.jaridenv.2012.09.010. 
  18. ^ a b v „Olibanum.—Frankincense.”. Henriette's Herbal Homepage. www.henriettes-herb.com. Приступљено 14. 1. 2009. 
  19. ^ a b „Farmacy Query”. www.ars-grin.gov. Архивирано из оригинала 10. 11. 2004. г. Приступљено 14. 1. 2009. 
  20. ^ „Incensole acetate”. NIST. 
  21. ^ Cerutti-Delasalle C, Mehiri M, Cagliero C, Rubiolo P, Bicchi C, Meierhenrich UJ, Baldovini N (oktobar 2016). „The (+)-cis- and (+)-trans-Olibanic Acids: Key Odorants of Frankincense”. Angewandte Chemie International Edition in English. 55 (44): 13719—13723. PMID 27699963. doi:10.1002/anie.201605242. hdl:2318/1609095 Слободан приступ. 
  22. ^ Simla B (18. 3. 2005). Phytochemical Investigations on Boswellia Species (Teza) (na jeziku: engleski). Universität Hamburg. 
  23. ^ Ulric Killion, A Modern Chinese Journey to the West: Economic Globalisation And Dualism, (Nova Science Publishers: 2006), str. 66
  24. ^ Herodotus (1904) [5c BCE]. „Book_III”. The History of Herodotus (na jeziku: engleski). Превод: Macaulay, George Campbell. str. 107 — преко Викизворника. 
  25. ^ Herodotus (1920) [5c BCE]. „Θάλεια”. Ur.: Godley AD. Ιστορίαι (Ηροδότου) (na jeziku: grčki). Cambridge. str. 107–110 — преко Викизворника. 
  26. ^ Pliny the Elder. „Chapters 30–32”. THE TREES THAT BEAR FRANKINCENSE. The Natural History (na jeziku: engleski). XII. Превод: Bostock, John. Приступљено 15. 7. 2021 — преко Perseus digital library, Tufts University. 
  27. ^ Baeten, Jan; Deforce, Koen; Challe, Sophia; De Vos, Dirk; Degryse, Patrick (12. 11. 2014). „Holy Smoke in Medieval Funerary Rites: Chemical Fingerprints of Frankincense in Southern Belgian Incense Burners”. PLOS ONE. 9: e113142 (11). Bibcode:2014PLoSO...9k3142B. PMC 4229304 Слободан приступ. PMID 25391130. doi:10.1371/journal.pone.0113142 Слободан приступ. 
  28. ^ Kauz R (2010). Aspects of the Maritime Silk Road: From the Persian Gulf to the East China Sea. Otto Harrassowitz Verlag. str. 130. ISBN 978-3-447-06103-2. Приступљено 26. 12. 2011. 
  29. ^ Kauz R (2010). Ralph Kauz, ur. Aspects of the Maritime Silk Road: From the Persian Gulf to the East China Sea. Otto Harrassowitz Verlag. str. 131. ISBN 978-3-447-06103-2. Приступљено 26. 12. 2011. 
  30. ^ „Biblical Magi”. nga.gov. National Gallery of Art. Архивирано из оригинала 20. 02. 2024. г. Приступљено 20. 2. 2024. 
  31. ^ War-Torn Societies Project International, Somali Programme (2001). Rebuilding Somalia: Issues and possibilities for PuntlandНеопходна слободна регистрација. London: HAAN. str. 124. ISBN 978-1-874209-04-1. 
  32. ^ a b Coppi A, Cecchi L, Selvi F, Raffaelli M (18. 3. 2010). „The Frankincense tree (Boswellia sacra, Burseraceae) from Oman: ITS and ISSR analyses of genetic diversity and implications for conservation”. Genetic Resources and Crop Evolution. 57 (7): 1041—1052. Bibcode:2010GRCEv..57.1041C. ISSN 0925-9864. S2CID 11915388. doi:10.1007/s10722-010-9546-8. 
  33. ^ a b „Land of Frankincense”. UNESCO World Heritage. Архивирано из оригинала 23. 5. 2024. г. Приступљено 11. 6. 2024. 
  34. ^ Ernst E (decembar 2008). „Frankincense: systematic review”. BMJ. 337: a2813 (dec17 2). PMC 2605614 Слободан приступ. PMID 19091760. doi:10.1136/bmj.a2813. 
  35. ^ „Frankincense, Indian; Boswellia serrata, Roxb.”. Drugs.com. 16. 8. 2024. Приступљено 2. 11. 2024. 
  36. ^ Jarić, S.; Mitrović, M.; Djurdjević, L.; Kostić, O.; Gajić, G.; Pavlović, D.; Pavlović, P. (2011). „Phytotherapy in medieval Serbian medicine according to the pharmacological manuscripts of the Chilandar Medical Codex (15–16th centuries).”. Journal of Ethnopharmacology. 137 (1): 601—619. PMID 21708242. doi:10.1016/j.jep.2011.06.016. 
  37. ^ The Jewish Encyclopedia, vol. VI, Funk and Wagnalls Company: New York 1904, str. 568
  38. ^ Bower A (1734—1747). An Universal History, from the Earliest Account of Time to the Present; Compiled from Original Authors and Illustrated with Maps, Cuts, Notes, Chronological and other Tables (part i). 16. London. str. 257. 
  39. ^ Mehrzadi S, Tavakolifar B, Huseini HF, Mosavat SH, Heydari M (2018). „The Effects of Boswellia serrata Gum Resin on the Blood Glucose and Lipid Profile of Diabetic Patients: A Double-Blind Randomized Placebo-Controlled Clinical Trial”. Journal of Evidence-Based Integrative Medicine. 23: 2515690X18772728. PMC 5960856 Слободан приступ. PMID 29774768. doi:10.1177/2515690X18772728. 
  40. ^ Hamidpour, Rafie; Hamidpour, Soheila; Hamidpour, Mohsen; Shahlari, Mina (oktobar 2013). „Frankincense (乳香 Rǔ Xiāng; Boswellia Species): From the Selection of Traditional Applications to the Novel Phytotherapy for the Prevention and Treatment of Serious Diseases”. Journal of Traditional and Complementary Medicine (na jeziku: engleski). 3 (4): 221—226. ISSN 2225-4110. PMC 3924999 Слободан приступ. PMID 24716181. doi:10.4103/2225-4110.119723 Слободан приступ. 
  41. ^ Verghese J, Joy MT, Retamar JA, Malinskas GG, Catalan CA, Gros EG (1987). „A Fresh Look at the Constituents of Indian Olibanum Oil”. Flavour Fragr. J.. 2 (3): 99—102. doi:10.1002/ffj.2730020304. 
  42. ^ Hayashi S, Amemori H, Kameoka H, Hanafusa M, Furukawa K (1998). „Comparison of Volatile Compounds from Olibanum from Various Countries”. J. Essent. Oil Res.. 10: 25—30. doi:10.1080/10412905.1998.9700833. 
  43. ^ Basar S, Koch A, König WA (septembar 2001). „A verticillane-type diterpene from Boswellia carterii essential oil.”. Flavour and Fragrance Journal. 16 (5): 315—8. doi:10.1002/ffj.992. 
  44. ^ Frank A, Unger M (april 2006). „Analysis of frankincense from various Boswellia species with inhibitory activity on human drug metabolising cytochrome P450 enzymes using liquid chromatography mass spectrometry after automated on-line extraction”. Journal of Chromatography A. 1112 (1–2): 255—62. PMID 16364338. doi:10.1016/j.chroma.2005.11.116. 
  45. ^ „Health Benefits of Frankincense Essential Oil”. WebMD (na jeziku: engleski). Приступљено 15. 11. 2022. 

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Jovan Tucakov: Lečenje biljem.
  • Dragoslav Životić i Dragana Životić: Lekovito bilje u narodnoj medicini.
  • Woolley CL, Suhail MM, Smith BL, Boren KE, Taylor LC, Schreuder MF, et al. (oktobar 2012). „Chemical differentiation of Boswellia sacra and Boswellia carterii essential oils by gas chromatography and chiral gas chromatography-mass spectrometry”. Journal of Chromatography A. 1261: 158—63. PMID 22835693. doi:10.1016/j.chroma.2012.06.073. 
  • Müller WW (1978). „Weihrauch: Ein arabisches Produkt und seine Bedeutung in der Antike”. Pauly-Wissowas Realencyclopädie der klassischen Altertumswissenschaft. Munich: Alfred Druckenmüller Verlag (15): 700—777. 
  • Groom N (1981). Frankincense & Myrrh: A Study of the Arabian Incense Trade.. International Book Centre, Incorporated. ISBN 0-86685-593-9. 
  • Maloney GA (1997). Gold, Frankincense, and Myrrh: An Introduction to Eastern Christian Spirituality.. Crossroads Publishing Company. ISBN 0-8245-1616-8. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]