Štitare (porodica)
| Štitare | |
|---|---|
| |
| Angelica sylvestris – cvast | |
Naučna klasifikacija 
| |
| Carstvo: | Plantae |
| Kladus: | Tracheophytes |
| Kladus: | Angiospermae |
| Kladus: | Eudicotidae |
| Kladus: | Asterids |
| Red: | Apiales |
| Porodica: | Apiaceae Lindley |
| Rodovi | |
|
spisak važnijih rodova je u tekstu | |
| Sinonimi | |
| |
Štitare[1] ili štitonoše, štitnjače[2] i štitarke[2] (Apiaceae) su porodica čiji pripadnici poseduju karakteristične cvasti štitove. Mnoge od vrsta ove porodice su aromatične, specifičnog mirisa i ukusa, koji potiče, uglavnom, od etarskih ulja, koja se nalaze u unutrašnjim rezervoarima. Neke su veoma otrovne, kao kukuta (Conium maculatum).
Opis[uredi | uredi izvor]
Štitonoše su jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje zeljaste biljke šupljeg rebrastog stabla. Listovi su naizmenični, najčešće višestruko perasto deljeni, sa razvijenim lisnim rukavcem koji obuhvata stabljiku. Cvasti su uglavom složeni štitovi. Ako postoje brakteje u osnovi složenog štita, nazivaju se involukrum, a brakteje u osnovi prostog štita — involucelum. Cvetovi su sitni, aktinomorfni. petočlani, čašice je sa sitnim listićima i horipetalne, aktinomorfne krunice. Cvetovi imaju 5 prašnika i sinkarpan gineceum. Plodovi su šizokarpijumi koji se, nakon sazrevanja cepaju na po dve orašice, izvesno vreme vezane za račvast, končast karpofor. Anatomija ploda je značajna u određivanju pripadnika porodice.[3]
Većina pripadnika ove porodice ima unutrašnje kanale sa etarskim uljima, kumarinima i furokumarinima; zato tek kada se delovi ovih biljaka smrve, oseća se svojstven miris.
Rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]
Štitare su skoro kosmopolitskog rasprostranjenja. Najviše vrsta ima u zemljama sa umerenom i suptropskom klimom severne hemisfere.
Značaj[uredi | uredi izvor]
Neke od vrsta koriste se kao povrće, (mrkva — Daucus carota), kao začini (kim — Carum carvi, mirođija — Anethum graveolens, celer — Apium graveolens) ili kao lekovite biljke (komorač — Foeniculum vulgare ili angelika — Angelica archangelica).[4]
Odabrani rodovi[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Nikolić, Ljiljana; Džigurski, Dejan; Branka Ljevnaić-Mašić. „Praktikum iz botanike” (PDF). Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu Poljoprivredni fakultet. str. 51.
- ^ a b „Apiaceae”. BioRas. Arhivirano iz originala 01. 03. 2021. g. Pristupljeno 11. 01. 2020.
- ^ Jančić R: Botanika farmaceutika, Službeni list SCG, Beograd, 2004.
- ^ Jančić R, Stojanović D: Ekonomska botanika, korisne biljke i njihovi proizvodi, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Apiaceae. 2011. Utah State University Intermountain Herbarium. 20 October 2011. https://web.archive.org/web/20120613042056/http://herbarium.usu.edu/taxa/apiaceae.htm
- Constance, L. (1971). „History of the classification of Umbelliferae (Apiaceae).” in Heywood, V. H. [ed.], The biology and chemistry of the Umbelliferae, 1—11. Academic Press, London.
- Cronquist, A. (1968). The Evolution and Classification of Flowering Plants. Boston: Houghton Mifflin.
- French, D. H. (1971). „Ethnobotany of the Umbelliferae.” in Heywood, V. H. [ed.], The biology and chemistry of the Umbelliferae, 385—412. Academic Press, London.
- Hegnauer, R. (1971) „Chemical Patterns and Relationships of Umbelliferae.” in Heywood, V. H. [ed.], The biology and chemistry of the Umbelliferae, 267—277. Academic Press, London.
- Heywood, V. H. (1971). „Systematic survey of Old World Umbelliferae.” in Heywood, V. H. [ed.], The biology and chemistry of the Umbelliferae, 31—41. Academic Press, London.
- Judd, W. S. et al. (1999). Plant Systematics: A Phylogenetic Approach. Sunderland, MA: Sinauer Associates, Inc.
- Plunkett, G. M. and S. R. Downie (1999). „Major lineages within Apiaceae subfamily Apioideae: a comparison of chloroplast restriction site and DNA sequence data.” American Journal of Botany, 86, 1014—1026.
- Plunkett, G. M., D. E. Soltis, and P. S. Soltis (1996). „Higher Level Relationships of Apiales (Apiaceae and Araliaceae) Based on Phylogenetic Analysis of rbcL Sequences.” Botanical Society of America, 83 (4), 499—515.
- Plunkett, G. M., D. E. Soltis, and P. S. Soltis (1996). „Evolutionary Patters in Apiaceae: Inferences Based on matK Sequence Data.” American Society of Plant Taxonomists, 21 (4), 477—495.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
