Antineutron

С Википедије, слободне енциклопедије
Antineutron
Quark structure antineutron.svg
Kvarkna struktura antineutrona.
KlasifikacijaAntibarion
Kompozicija1 gornji antikvark, 2 donji antiquarks
StatistikeFermionski
InterakcijeJaka, slaba, gravitaciona, elektromagnetna
StatusOtkriven
Simboln
AntičesticaNeutron
OtkrivenBrus Kork (1956)
Masa939,565,560(81) MeV/c2
Naelektrisanje0
Magnetni moment+1,91 µN
Spin12
Izospin12

Antineutron je antičestica neutrona sa simbolom n. On se razlikuje od neutrona samo po tome što neka od njegovih svojstava imaju jednaku veličinu ali suprotan znak. On ima istu masu kao i neutron, i nema neto električni naboj, ali ima suprotan barionski broj (+1 za neutron, -1 za antineutron). To je zato što je antineutron sačinjen od antikvarkova, dok su neutroni sastavljeni od kvarkova. Antineutron se sastoji od jednog gornjeg antikvarka i dva donja antikvarka.

Pošto je antineutron električno neutralan, on se ne može lako posmatrati direktno. Umesto toga, posmatraju se proizvodi njegove anihilacije običnom materijom. Teoretski, slobodni antineutron treba da se raspadne u antiproton, pozitron i neutrino u procesu analognom beta raspadanju slobodnih neutrona. Postoje teorijski predlozi oscilacija neutron-antineutrona, procesa koji podrazumeva kršenje očuvanja barionskog broja.[1][2][3]

Antineutron je otkriven u sudaru protona-antiprotona u Bevatronu (Larens Berkli nacionalnoj laboratoriji) zaslugom Brusa Korka 1956. godine, godinu dana nakon što je antiproton otkriven.

Magnetni moment[уреди | уреди извор]

Magnetni moment antineutrona je suprotan magnetnom momentu neutrona.[4] On je +1,91 µN za antineutron, dok je −1,91 µN za neutron (relativno na pravac spina). Ovde je µN nuklearni magneton.

Vidi još[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ R. N. Mohapatra (2009). „Neutron-Anti-Neutron Oscillation: Theory and Phenomenology”. Journal of Physics G. 36 (10): 104006. Bibcode:2009JPhG...36j4006M. arXiv:0902.0834Слободан приступ. doi:10.1088/0954-3899/36/10/104006. 
  2. ^ C. Giunti; M. Laveder (19. 8. 2010). „Neutron Oscillations”. Neutrino Unbound. Istituto Nazionale di Fisica Nucleare. Архивирано из оригинала на датум 27. 9. 2011. Приступљено 19. 8. 2010. 
  3. ^ Y. A. Kamyshkov (16. 1. 2002). „Neutron → Antineutron Oscillations” (PDF). NNN 2002 Workshop on "Large Detectors for Proton Decay, Supernovae and Atmospheric Neutrinos and Low Energy Neutrinos from High Intensity Beams" at CERN. Приступљено 19. 8. 2010. 
  4. ^ Lorenzon, Wolfgang (6. 4. 2007). „Physics 390: Homework set #7 Solutions” (PDF). Modern Physics, Physics 390, Winter 2007. Приступљено 22. 12. 2009. 

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]