Severna žirafa
- Pogledajte žirafa za detalje kako se ova predložena taksonomija uklapa u trenutno prihvaćenu taksonomiju žirafa.

Severna žirafa (Giraffa camelopardalis), takođe poznata kao troroga žirafa,[1] je predložena vrsta žirafe koja obitava u Severnoj Africi.
U sadašnjoj IUCN taksonomskoj šemi, postoji samo jedna vrsta žirafe s imenom G. camelopardalis i devet podvrsta.[2]
Nekada izobilna širom Afrike od 19. veka, ona ima opseg od Senegala, Malija i Nigerije od Zapadne Afrike do severa u Egiptu.[3] Zapadnoafričke žirafe su nekada živele u Alžiru i Maroku u drevnim periodima do njihovog izumiranja zbog saharske suve klime.[4][5][3] Ona je izolovana u Južnom Sudanu, Keniji, Čadu i Nigeru.
Sve žirafe IUCN smatra ranjivim na izumiranje.[2][6] Tokom 2016. godine u prirodi je bilo prisutno oko 97.000 jedinki iz svih podvrsta.[6] Trenutno postoji 5.195 severnih žirafa.
Taksonomija i evolucija[уреди | уреди извор]
Interna sistematika žirafa (Fennessy et al. 2016)[7] | |||||||||||||||||||||
|
U trenutnoj IUCN taksonomskoj šemi postoji samo jedna vrsta žirafe s imenom G. camelopardalis i devet podvrsta.[6][8]
Podvrste[уреди | уреди извор]
Predložene su tri podvrste severnih žirafa.
Podvrste | Opis | Slika |
---|---|---|
Nubijska žirafa (G. c. camelopardalis)[9] | Ova nominirana podvrsta severne žirafe nalazi se u istočnom Južnom Sudanu i jugozapadnoj Etiopiji.[10] Ona ima oštro definirane mrlje boje kestena okružene uglavnom belim linijama, dok na donjoj strani nema mrlja. Srednja kvržica je posebno razvijena u mužjaka.[11]:51 Smatra se da njih oko 2.150 ostaje u divljini, od kojih je 1.500 iz Rotšildovog ekotipa.[7] To je jedna od najčešćih vrsta žirafa u zatočeništvu, mada je originalni fenotip retkost - jedna grupa se čuva u zoološkom vrtu Al Ain u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.[12] Godine 2003. ova grupa je brojala 14 jedinki.[13] | |
Kardofanska žirafa (G. c. antiquorum) | Kardofanska žirafa je podvrsta severne žirafe (G. cameleopardis) i ima populaciju od 2.000 jedinki koja obuhvata južni Čad, Centralnoafričku Republiku, severni Kamerun i severoistočni DR Kongo.[7] Populacije u Kamerunu ranije su uključivane u G. c. peralta, ali je to bilo netačno.[14] U poređenju sa nubijskom žirafom, ova podvrsta ima manje i nepravilnije šare. Njene mrlje se mogu naći ispod skočnog zgloba i na unutrašnjosti nogu. Središnja kvržica je prisutna kod mužjaka.[11]:51–52 Postoji velika konfuzija u vezi sa statusom ove podvrste i G. c. peralta u zoološkim vrtovima. Godine 2007. svi navodni G. c. peralta u evropskim zoološkim vrtovima se pokazalo da su zapravo G. c. antiquorum.[14] Uz ovu korekciju oko 65 primeraka se čuva u zoološkim vrtovima.[15] Ranije priznata podvrsta G. c. congoesis se danas smatra delom kordofanske podvrste. | ![]() |
Rotšildova žirafa (G. c. rothschildi, po Volter Rotšildu),[9] takođe poznata kao Barinška žirafa ili Ugandanska žirafa | Rotšildova žirafa je bivša podvrsta konglomeratne vrste žirafa, ali se danas smatra ekotipom severne žirafe (Giraffa camleopardis). Njen opseg habitata obuhvata delove Ugande i Kenije.[2] Njegovo prisustvo u Južnom Sudanu i Demokratskoj Republici Kongo je neizvesno.[16] Ova žirafa ima velike tamne mrlje koje obično imaju potpunu marginu, ali mogu imati i oštre ivice. Tamne mrlje takođe mogu imati bleđe zračne linije ili pruge unutar sebe. Mrlje obično ne dosežu ispod skočnih zglobova i gotovo nikada do kopita. Ovaj ekotip takođe može razviti pet „rogova”.[11]:53 Veruje se da oko 1500 primeraka ostaje u divljini,[7] a više od 450 ih se čuva u zoološkim vrtovima.[15] Prema genetskoj analizi iz septembra 2016. godine, ova podvrsta je konspecifična sa Nubijskom žirafom (G. c. camelopardalis).[7] | ![]() |
Zapadnoafrička žirafa (G. c. peralta),[9] takođe poznata kao Nigerska žirafa ili Nigerska žirafa[17] | Zapadnoafrička žirafa je podvrsta severne žirafe (G. cameleopardis) endemske za jugozapadni Niger.[2] Ova životinja ima svetlije krzno od ostalih podvrsta,[18]:322 sa crvenim mrljama u obliku režanja koje dosežu ispod skočnih zglobova. Osikoni su uzdignutiji nego kod drugih podvrsta, a mužjaci imaju dobro razvijene medijalne kvržice.[11]:52–53 Ovo je najugroženija podvrsta sa manje od 400 jedinki koje su ostale u divljini.[7] Za žirafe u Kamerunu ranije se verovalo da pripadaju ovoj podvrsti, ali su u stvari G. c. antiquorum.[14] Ova greška rezultirala je određenom zbrkom u vezi sa njenim statusom u zoološkim vrtovima, ali 2007. godine je utvrđeno je da su svi „G. c. peralta” koji se čuvaju u evropskim zoološkim vrtovima zapravo G. c. antiquorum.[14] | ![]() |
Opis[уреди | уреди извор]
Žirafe imaju dve izbočine nalik na rogove poznata kao osikoni na čelu. Severne žirafe su duže i veće od južnih žirafa. Mužjaci severne žirafe imaju treći cilindrični osikon u sredini glave, neposredno iznad očiju, dužine od 3 do 5 inča.[1]
Distribucija i habitat[уреди | уреди извор]
Severne žirafe žive u savanama, grmljovitim predelima i šumama. Nakon lokalnih izumiranja na raznim mestima, severne žirafe su najmanje brojna vrsta i najugroženija. U istočnoj Africi one se najčešće nalaze u Keniji i jugozapadnoj Etiopiji, mada retko u severoistočnoj Demokratskoj Republici Kongo i Južnom Sudanu. U Centralnoafričkoj Republici, Čadu i Kamerunu Centralne Afrike živi oko 2.000. Jednom raširene u Zapadnoj Africi, nekoliko stotina severnih žirafa je zatvoreno u rezervatu Dosso u gradu Koure, u Nigeru. Sreću se kako u zaštićenim područjima, tako i izvan njih.[2]
Najraniji opsezi habitata severnih žirafa bili su u Čadu tokom kasnog pliocena. One su nekada su bile izobilne u Severnoj Africi. One su živele u Alžiru od ranog pleistocena tokom kvartarnog perioda. Isto tako su živele su u Maroku do njihovog izumiranja oko 600. godine pne, pošto je suva klima Sahare učinila živote uslove hepodesnim za žirafe.[4] They are also extinct in Libya and Egypt.[5]
Reference[уреди | уреди извор]
- ^ а б Linnaeus, C. (1758). The Nubian or Three-horned giraffe (Giraffa camelopardalis). Existing Forms of Giraffe (February 16, 1897): 14.
- ^ а б в г д Muller, Z.; Bercovitch, F.; Brand, R.; Brown, D.; Brown, M.; Bolger, D.; Carter, K.; Deacon, F.; Doherty, J.B.; Fennessy, J.; Fennessy, S.; Hussein, A.A.; Lee, D.; Marais, A.; Strauss, M.; Tutchings, A. & Wube, T. (2016). „Giraffa camelopardalis”. The IUCN Red List of Threatened Species. IUCN. 2016: e.T9194A109326950. doi:10.2305/IUCN.UK.2016-3.RLTS.T9194A51140239.en. Архивирано из оригинала на датум 14. 05. 2019. Приступљено 23. 12. 2017.
- ^ а б Alexandre Hassanin, Anne Ropiquet, Anne-Laure Gourmand, Bertrand Chardonnet, Jacques Rigoulet : Mitochondrial DNA variability in Giraffa camelopardalis: consequences for taxonomy, phylogeography and conservation of giraffes in West and central Africa. C. R. Biologies 330 (2007) 265–274. online abstract
- ^ а б Anne Innis Dagg (23. 1. 2014). Giraffe: Biology, Behaviour and Conservation. Cambridge University Press. стр. 5. ISBN 9781107729445. Приступљено 30. 3. 2017.
- ^ а б Wendorf, Fred; Schild, Romuald (11. 11. 2013). Holocene Settlement of the Egyptian Sahara: Volume 1: The Archaeology of Nabta Playa. Springer Science & Business Media. стр. 622. ISBN 9781461506539. Приступљено 30. 3. 2017.
- ^ а б в Muller, Z.; et al. (2016). „Giraffa camelopardalis (Giraffe)”. www.iucnredlist.org. Приступљено 2. 5. 2017.
- ^ а б в г д ђ Multi-locus Analyses Reveal Four Giraffe Species Instead of One: Current Biology
- ^ Bercovitch, Fred B.; Berry, Philip S. M.; Dagg, Anne; Deacon, Francois; Doherty, John B.; Lee, Derek E.; Mineur, Frédéric; Muller, Zoe; Ogden, Rob (20. 2. 2017). „How many species of giraffe are there?”. Current Biology (на језику: енглески). 27 (4): R136—R137. ISSN 0960-9822. PMID 28222287. doi:10.1016/j.cub.2016.12.039.
- ^ а б в Pellow, R. A. (2001). „Giraffe and Okapi”. Ур.: MacDonald, D. The Encyclopedia of Mammals (2nd изд.). Oxford University Press. стр. 520—27. ISBN 978-0-7607-1969-5.
- ^ „Giraffe – The Facts: Current giraffe status?”. Giraffe Conservation Foundation. Архивирано из оригинала на датум 19. 03. 2016. Приступљено 21. 12. 2010.
- ^ а б в г Seymour, R. (2002) The taxonomic status of the giraffe, Giraffa camelopardalis (L. 1758), PH.D Thesis
- ^ „Exhibits”. Al Ain Zoo. 25. 2. 2003. Архивирано из оригинала на датум 29. 11. 2011. Приступљено 21. 11. 2011.
- ^ „Nubian giraffe born in Al Ain zoo”. UAE Interact. Архивирано из оригинала на датум 20. 3. 2012. Приступљено 21. 12. 2010.
- ^ а б в г Hassanin, A.; Ropiquet, A.; Gourmand, B.-L.; Chardonnet, B.; Rigoulet, J. (2007). „Mitochondrial DNA variability in Giraffa camelopardalis: consequences for taxonomy, phylogeography and conservation of giraffes in West and central Africa”. Comptes Rendus Biologies. 330 (3): 173—83. PMID 17434121. doi:10.1016/j.crvi.2007.02.008.
- ^ а б „Giraffa”. ISIS. 2010. Приступљено 4. 11. 2010.
- ^ Fennessy, J. & Brenneman, R. (2010). „Giraffa camelopardalis ssp. rothschildi”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2012.2. International Union for Conservation of Nature. Приступљено 2013-01-26.
- ^ Fennessy, J.; Brown, D. (2008). „Giraffa camelopardalis ssp. peralta”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2012.2. International Union for Conservation of Nature. Приступљено 2013-01-26.
- ^ Kingdon, J. (1988). East African Mammals: An Atlas of Evolution in Africa, Volume 3, Part B: Large Mammals. University Of Chicago Press. стр. 313—37. ISBN 978-0-226-43722-4.
Literatura[уреди | уреди извор]
- Peust, C. (2009). „Some Cushitic Etymologies”. Ур.: Dolgopolʹskiĭ, A.; Takács, G.; Jungraithmayr, H. Semito-Hamitic Festschrift for A.B. Dolgopolsky and H. Jungraithmayr. Reimer. стр. 257—60. ISBN 978-3-496-02810-9.
- Dagg, A. I. (1971). „Giraffa camelopardalis” (PDF). Mammalian Species. 5 (5): 1—8. JSTOR 3503830. doi:10.2307/3503830. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 21. 04. 2017. Приступљено 16. 12. 2019.
- Hassanin, A.; Douzery, E. J. P. (2003). „Molecular and morphological phylogenies of Ruminantia and the alternative position of the Moschidae”. Systematic Biology. 52 (2): 206—28. PMID 12746147. doi:10.1080/10635150390192726.
- Mitchell, G.; Skinner, J. D. (2003). „On the origin, evolution and phylogeny of giraffes Giraffa camelopardalis”. Transactions of the Royal Society of South Africa. 58 (1): 51—73. doi:10.1080/00359190309519935.
- Danowitz, M.; Vasilyev, A.; Kortlandt, V.; Solounias, V. (2015). „Fossil evidence and stages of elongation of the Giraffa camelopardalis neck”. Royal Society Open Science. 2 (10): 150393. Bibcode:2015RSOS....250393D. PMC 4632521
. PMID 26587249. doi:10.1098/rsos.150393.
- Danowitz, M.; Domalski, R.; Solounias, N. (2015). „The cervical anatomy of Samotherium, an intermediate-necked giraffid”. Royal Society Open Science. 2 (11): 150521. Bibcode:2015RSOS....250521D. PMC 4680625
. PMID 26716010. doi:10.1098/rsos.150521.
- Janis, Christine M. (1. 1. 1993). „Tertiary Mammal Evolution in the Context of Changing Climates, Vegetation, and Tectonic Events”. Annual Review of Ecology and Systematics. 24: 467—500. JSTOR 2097187. doi:10.1146/annurev.ecolsys.24.1.467.
- Ramstein, Gilles; Fluteau, Frédéric; Besse, Jean; Joussaume, Sylvie (24. 4. 1997). „Effect of orogeny, plate motion and land–sea distribution on Eurasian climate change over the past 30 million years”. Nature (на језику: енглески). 386 (6627): 788—795. Bibcode:1997Natur.386..788R. doi:10.1038/386788a0.
- Agaba, M.; Ishengoma, E.; Miller, W. C.; McGrath, B. C.; Hudson, C. N.; Bedoya, R. O. C.; Ratan, A.; Burhans, R.; Chikhi, R.; Medvedev, P.; Praul C. A.; Wu-Cavener, L.; Wood, B.; Robertson, H.; Penfold, L.; Cavener, D. R. (2016). „Giraffe genome sequence reveals clues to its unique morphology and physiology”. Nature Communications. 7: 11519. Bibcode:2016NatCo...711519A. PMC 4873664
. PMID 27187213. doi:10.1038/ncomms11519.
- Brown, D. M.; Brenneman R. A.; Koepfli, K.-P.; Pollinger, J. P.; Milá, B.; Georgiadis, N. J.; Louis Jr., E. E.; Grether, G. F.; Jacobs, D. K.; Wayne R. K. (2007). „Extensive population genetic structure in the giraffe”. BMC Biology. 5 (1): 57. PMC 2254591
. PMID 18154651. doi:10.1186/1741-7007-5-57.
- Linnaeus, Carl (1758). Systema Naturæ.
- Muller, Zoe; et al. (2016). „Giraffa camelopardalis (Giraffe)”. www.iucnredlist.org. Архивирано из оригинала на датум 14. 5. 2019. Приступљено 2. 5. 2017.
- Russell, Seymour (2001). Patterns of subspecies diversity in the giraffe, Giraffa camelopardalis (L. 1758) : comparison of systematic methods and their implications for conservation policy. PHD Thesis, University of Kent at Canterbury (Ph.D). University of Kent at Canterbury.