Savetovanje u šumi Abez 1941.

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Savetovanje u šumi Abez bila je konferencija, održana 19. jula 1941. godine u šumi Abez kod Vrginmosta, na kojoj su Rade Končar i Josip Kraš, članovi Centralnog komiteta KP Hrvatske preneli predstavnicima kotarskih komiteta KPH Gline, Vojnića i Vrginmosta direktivu Centralnog komiteta KPJ o podizanju oružanog ustanka na teritoriji Banije i Korduna.[1]

Prethodni događaji[uredi | uredi izvor]

Ustaše su tokom prvih meseci postojanja NDH ubijali prvenstveno ugledne Srbe, za koje su pretpostavljali da bi mogli da organizuju otpor. Do sredine jula 1941, samo sa teritorije kotara Vrginmost, ustaše su ubile 181 Srbina.[2] Ovi zločini stvorili su nemir među narodom, te su neki od njih počeli da se sklanjaju u šume pred ustaškim pohodima. Najteži ustaški zločini izvršeni su u Glini i okolini 12. maja, 28. i 29. juna i 4. i 5. avgusta 1941. godine.[3]

Rad savetovanja[uredi | uredi izvor]

Pošto su bili stvoreni uslovi za oružani ustanak, članovi CK KPH, Rade Končar i Josip Kraš, došli su iz Karlovca na Baniju i sa predstavnicima kotarskih komiteta KPH Gline, Vojnića i Vrginmosta dogovorili sastanak 19. jula u šumi Abez blizu Vrginmosta. Savetovanje je počelo u 18 časova, a na njemu su osim Končara i Kraša, delegata CK KPH, učestvovali članovi i sekretari kotarskih komiteta KPH, iz Gline Milutin Baltić i Ranko Mitić (sekretar KK KPH Glina), iz Vojnića Stanko Opačić Ćanica i Žarko Ćuić (sekretar KK KPH Vojnić), te iz Vrginmosta Mile Manojlović Gedžo, Stanko Maslek, Branko Nikoliš i Rade Bulat (sekretar KK KPH Vrginmost).[4]

Kraš je otvorio početak konferencije prigodnim govorom, davši ubrzo reč Končaru koji je ukratko izložio političku situaciju u svetu nakon napada Nemačke na SSSR i zadatke komunista Jugoslavije. Končar je, među ostalim naglasio da je vreme i da se u ovom kraju započne s oružanom borbom protiv okupatora i njihovih domaćih saradnika rečima:

[4]

Delegati iz Vrginmosta zatim su podneli izveštaj o oformljenim partizanskim jedinicama u pojedinim selima kotara (ukupno sedam jedinica sa 165 boraca naoružanih uglavnom puškama), o broju članova KPJ i SKOJ-a (87 članova KPJ i 30 članova SKOJ-a u kotaru) i ostalo.[5]

Za kraj je određeno je da se u noći sa 23. na 24. jul izvedu prve oružane akcije na neke punktove ustaške vlasti u kotarima Glina i Vrginmost.[1]. Dana 20. jula, u blizini mesta savetovanja, sekretar KK KPH Vrginmost preneo je svim sekretarima ćelija naredbu o dizanju ustanka.

Provođenje odluka[uredi | uredi izvor]

Odlaskom italijanskih jedinica sa područja Vrginmosta i Gline, odlučeno je da se što pre podigne ustanak. Tako je noću sa 23. na 24. jul, nekoliko grupa izvršilo diverzije na ustaške posade, od kojih je najuspešnija bila akcija ustaničke grupe Vasilja Gaćeše u Grabovcu Banskom.[6] Ubrzo je ustanicima počelo da pristupa stanovništvo iz svih sela podno Petrove gore, a ustanak je nastavio da se širi.[7]

Nasleđe[uredi | uredi izvor]

Posle rata, na mestu gde je održano savetovanje u Abezu, podignut je spomenik u obliku okruglog stola, oko kojeg je poređano devet stolica. Autor spomenika je Zdenko Kolacio.[8] Na ovom se mestu svake godine obeležava donošenje odluka o dizanju oružanog ustanka u ovim krajevima.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Glas antifašista, 1. IX 2011, 22. str.
  2. ^ Đuro Aralica. Ustaški pokolji Srba u glinskoj crkvi. „Muzej žrtava genocida“, Beograd 2010. godina, 45. str
  3. ^ Đuro Aralica. Ustaški pokolji Srba u glinskoj crkvi. „Muzej žrtava genocida“, Beograd 2010. godina, 39. str
  4. ^ a b Milisav Perović, ur. Ustanak naroda Jugoslavije, zbornik, knjiga I. Vojnoizdavački zavod JNA 1964. godina, 488. str.
  5. ^ Milisav Perović, ur. Ustanak naroda Jugoslavije, zbornik, knjiga I. Vojnoizdavački zavod JNA 1964. godina, 477-488. str.
  6. ^ http://www.novossti.com/2011/06/zaboravljen-banijski-heroj-vasilj-gacesa/, pristupljeno 24. juna 2012.
  7. ^ Milisav Perović, ur. Ustanak naroda Jugoslavije, zbornik, knjiga I. Vojnoizdavački zavod JNA 1964. godina, 490. str.
  8. ^ Juraj Hrženjak, ur. Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000. „SABARH“, Zagreb 2002, 80. str.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]