Jazgulemci
| Regioni sa značajnom populacijom | |
|---|---|
| Pamir, Tadžikistan | ----- |
| Jezici | |
| Jazgulemski jezik, Tadžički jezik | |
Jazgulemci (engl. Yazgulamis) narod su iz pamirske grupe iranskih naroda koji živi u državama centralne Azije, a najveći broj njih trenutno živi na prostorima planine Pamir u Tadžikistanu.
Stanište
[uredi | uredi izvor]Stanište Jazgulemaca je planina Pamir, u dolini rijeke Jazguleme, desne pritoke rijeke Pandž. To je uska dolina od nekih 100 km krenuvši od sjeveroistočnog dijela ka jugozapadu. Nalazi se između dve visoke planine, Vandž i planine Jazguleme. Planine su pokrivene tokom cele godine snegom i ledom. Većina ljudi živi usred doline gde se nalaze veća naselja: Motravn, Budun, Andarbag i Žamak. Godine 1929. godine u dolini je bilo 11 sela. Oblast administrativno pripada vandžijevom okrugu Gorno-Badahšan autonomnog regiona u Tadžikistanu. Jedan broj Jazgulemaca takođe živi u dolini Vahanaca (Kujbišev Distrikt). Na ove prostore su se nastanili kada su sela iznad Džamaka bila ispražnjena.[1]
Postojbina Jazgulemaca je odsječena od drugih šugnanskih naroda. Desna obala rijeke Pandž je gotovo neprohodna. Komunikacija sa stanovnicima doline Vandž se odvijala preko Džamaha. Od 1937. godine put Veliki Pamir povezuje dolinu Jazgulemaca sa glavnim centrima, kao što su Čorog i Dušanbe, glavni grad Tadžikistana. Čorog ima i vazdušnu službu za povezivanje sa ostatkom svijeta.[1]
Stanovništvo
[uredi | uredi izvor]Na popisu stanovništva iz 1926. godine, Jazgulemci nisu beleženi zasebno. Prema drugim statističkim podacima iz istog perioda, broj ljudi koji govore jazgulemski jezik bio je 1.900, 1939. godine bio je 2.200 i 1940. godine oko 2.000.[1]
| Godina | Broj stanovništva |
|---|---|
| 1926. | 1 900 |
| 1939. | 2 200 |
| 1940. | 2 000 |
| 1959. | ----- |
Jezik
[uredi | uredi izvor]Jazgulemski jezik pripada sjevernoj grupi pamirskih jezika koji čine deo iranske grupe indoevropske porodice jezika. Pored jazgulemskog jezika, sjevernim pamirskim jezicima takođe pripadaju: šugno-rušanski jezici - šugnanski jezik, rušanski jezik, bartangski jezik, orošorski jezik i hufski jezik kojima se govori na zapadnom Pamiru, kao i sarikolski jezik kojim se govori u Kini.[1]
Zbog njihove izolacije, Evropljani već duže vrijeme nisu znali ništa o Jazgulemcima. Njihov jezik je prvi put zabilježen u knjizi ruskog putnika G. Arandarenka (1889. godine). Knjiga sadrži 34 riječi jazgulemskog jezika, zapisane u Darvazu i Karateginu 1882. godine. Sistemsko pročavanje jezika Jazgulemaca nije počelo prije 20. vijeka. Godine 1916. francuski lingvist Robert Goto učestvovao je u ekspediciji do Pamira. Kao rezultat toga, objavio je svoje „Notes sur le yazggoulami, dialecte iraniren des Confins du Pamir” (1916. godine), prvi spis objavljen u kome su zapisane riječi na jazgulemskom jeziku. U ovoj knjizi R. Goto pokušava da utvrdi generičku povezanost jezika ovog naroda sa drugim iranskim jezicima. Na primer, veliki broj drugih primjerenih lingvista - A. Grirson, V. Lenc, H. Skold i I. Zarubin - su takođe proučavali njihov jezik.[1]
Jazgulemski jezik se sastoji od dva dijalekta, jedan od njih se više govori u planinama, a drugi nižim predjelima (dolinama). Razlike nisu značajne i ograničene su samo na rječnik. Razlike u rečniku se mogu otkriti između jezika koji se koriste u različitim selima u donjim planinama. Vandžski jezik, ima blizak odnos prema jazgulemskom, međutim, danas vandžski jezik se više ne koristi. Drugi jezici koji se govore u Pamiru znatno se razlikuju od jezika Jazgulemaca.[1]
Godine 1954. Jazgulemci se sele iz visokih planina u kojima su bili naseljeni, i sele se u dolinu Vahanaca, gde žive rasuti među Tadžicima, Uzbecima, Rusima i drugim etničkim grupama. Oko 20% populacije iz sela ovog naroda je prisilno preseljeno. Cijela zamisao tog projekata je kako se navodi, poboljšavanje uslova života ljudi. Od 1959. godine stanovništvo Jazgulemaca je ponovo u porastu, iako je broj sela smanjen za pola. Drevna sela u gornjoj dolini su prazna, ali se ljudi postepeno vraćaju (na primjer, u sela Zaič i Džamak).[1]
U rječniku jazgulemskog jezika može se videti uticaj tadžičkog jezika. Tadžički je jezik komunikacije i pisani jezik za sve male etničke grupe u Pamiru dugo vremena. U sovjetskom periodu njegov značaj se povećao: to je jezik škola. Pored riječi iz tadžičkog jezika mogu se primjetiti i uticaj ruskog jezika. Pojedine riječi su pozajmljenje riječi koje su ušle u redovnu upotebu. Broj turskih reči je mali, uglavnom su povezani sa svakodnevnim životom. U akademskoj literaturi zabeležen je poseban „tajni kod” koji poznaju i koriste Jazgulemci.[1]
Istorija i etnička kultura
[uredi | uredi izvor]Gornji dio doline gdje su nastanjeni pripadnici ovog naroda se naziva bergin, a donji dio poitihta. U različitim dijelovima doline žive različiti klanovi (kaunusi), što je vjerovatno ostatak patrijarhata. Prema legendama, prvi stanovnici doline (28 klanova) dolaze iz sela Ashakalon u Karte gin. Kasnije je stiglo još naseljenika iz avganistanskog, Badahšana, na lijevoj obali reke Pandž. Ovi novi naseljenici okupirali su dio zemlje i postigli privilegovan status. Neki klanovi dolazili su iz sela Rušanaca, Bartanga i iz drugih lokaliteta.[1]
U istorijskim spisima nema spominjanja doline Jazgulemaca. Poznato je da su Jazgulemci bili pod kontrolom vladara Darvaza i doline Vandž. Godine 1877. Buhara je osvojila planinska područja Badahšana, pa su Jazgulemci pali u podređeni položaj prema Buharskim emiratima. Kao i ljudi iz sela Vandž, pripadnici ovog naroda su primili islam, (Suniti). Preuzimanjem islama ih približava i spaja po vjerskoj osnovi sa Tadžicima, za razliku od ostalih naroda Pamira, koji praktikuju drugi pokret islama (šiiti ismailije).[1]
Sovjetski period
[uredi | uredi izvor]Sovjetska vlast je uspostavljena 1924 − 1925. Jazgulemci su bili prisiljeni da se pridruže zadrugama 1932. godine i kolhozima 1936. godine. Drugačije ponašanje od zvaničnih naređenja nije bilo dozvoljeno. Do 1948. godine bilo je sedam kolhoza u dolini Jazgulemaca. U tom periodu ljudi se počinju polako baviti zemljoradnjom i uzgojom životinja. U proljeće i jesen, životinje pasu u blizini sela, a ljeti su obično puštane na pašnjake u brdima. Obradivo zemljište je oskudno. Parcele su male i nije moguće koristiti bilo koju mašinu. Pošto je zemljište kao izvor prihoda bio nesiguran, lov predstavlja dodatni izvor hrane, posebno lov na divlje koze. Žene Jazgulemaca su poznate u celom Tadžikistanu po svojim pletenim čarapama (džunb), obično svijetle boje.[1]
Ekonomski život
[uredi | uredi izvor]Ekonomski život sela na različitim nadmorskim visinama značajno varira. Kako se navodi, drva kajsija i drugo voće nije uspjevalo i zato se nisu uzgajali, a konj je praktično bio nepoznat do početka ovog vijeka. Zemljište je bilo u komunalnoj upotrebi. Patrijarhalni sistem se raspao kada su Sovjeti došli na vlast.[1]
Religija
[uredi | uredi izvor]Jazgulemci su muslimani (suniti)[2] za razliku od drugih pamirskih naroda, koji su Ismailije (Rušanci, Šugnanci, Iškašimci, Vahanci). Mnogi paganski običaji se i dalje primećuju. Djelovi ljudskog tela i dalje se koriste kao vrsta drevnog kalendara od strane Jazugulemaca, kao i drugih naroda Pamira. Bračni odnosi među rođacima bili su prilično česti, jedan od razloga je izbegavanje otkupnine.[1]
Pismo
[uredi | uredi izvor]Jazgulemci nemaju pisani jezik. Tadžički jezik se koristi u školama, radio emisijama, knjigama, narodnim pesmama i privatnoj komunikaciji. Samo mala deca i stare žene su ti koji koriste maternji jezik.[1]
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]Literatura
[uredi | uredi izvor]- Pamir, 1975, L. F. Monogarova. Эtničeskiй sostav i эtničeskie processы v Gorno-Badahšanskoй avtonomnoй oblasti Tadžikskoй SSR, s. 186.