Ani

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ruševine grada Anija, pogled iz Jermenije
Plan grada Anija

Ani (jerm. Անի; grčki. Anion; lat. Abnicum; tur. Ani)[1] je nekadašnji srednjovekovni jermenski grad čiji se ostaci danas nalaze u turskoj provinciji Kars, pored zatvorene granice sa Jermenijom.

Između 961. i 1045. godine bio je prestonica Bagratidske Jermenije koja je pokrivala veći deo današnje Jermenije i istočne Turske. Nazvan „gradom 1001 crkve“,[2] Ani je stajao na raskršću raznih trgovačkih puteva i njegovi brojni verski objekti, palate i utvrđenja bili su među tehnološki najnaprednijim građevinama na svetu. Na svom vrhuncu, Ani je bio jedan od najvećih svetskih gradova,[3] sa mogućom populacijom od oko 100.000.[4]

Poznat po svojoj raskoši, Ani su opljačkali Mongoli 1236. godine. Ani se nikada nije oporavio od razornog zemljotresa 1319. godine i postepeno je napuštan sve dok u 17. veku nije bio potpuno zaboravljen.[5] Ani je naširoko priznati simbol kulturne, verske i nacionalne baštine Jermena.[6] Prema istoričaru Razmiku Panosianu, Ani je jedan od najvidljivijih i najopipljivijih simbola bogate jermenske prošlosti i stoga izvor ponosa.[7] 2016. godine je dodat na Uneskov Spisak svetske baštine.[8]

Lokacija[uredi | uredi izvor]

Grad je smešten na trouglastom mestu, vizuelno dramatičnom i prirodno odbrambenom, zaštićen na istočnoj strani jarugom reke Ahurjan, a na zapadnoj dolinom Bostanlar ili Tzaghkotzadzor. Ahurjan je ogranak reke Araks i čini deo trenutno zatvorene granice između Turske i Jermenije. Lokalitet se nalazi na nadmorskoj visini od oko 1.340 m (4.400 ft).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Rana istorija[uredi | uredi izvor]

Ani se prvi put spominje u 5. veku kao snažna tvrđava izgrađena na vrhu brda u posedu jermenske dinastije Kamsarakan.[9]

Prestonica Bagratida[uredi | uredi izvor]

961. godine kralj Ašot III (953–977) preneo je prestonicu iz Karsa u Ani. Ani se brzo proširio tokom vladavine kralja Smbata II (977–989). 992. Jermenski katolikosat preselio je svoje sedište u Ani. U 10. veku stanovništvo se procenjuje na 50 000–100 000. Početkom jedanaestog veka broj stanovnika Ani bio je znatno veći od 100.000, a njegova reputacija je bila takva da je bio poznat kao „grad četrdeset kapija“ i „grad hiljadu i jedne crkve“. Ani je takođe postao sedište kraljevskog mauzoleja kraljeva iz dinastije Bagratuni.

Bagratidska Jermenija, oko 1000. godine

Ani je vrhunac svoje moći dostigao tokom duge vladavine kralja Gagika I (989–1020). Posle njegove smrti, njegova dva sina sukobila su se zbog nasledstva. Najstariji sin, Ovanes-Smbat (1020–41), stekao je kontrolu nad Anijem, dok je njegov mlađi brat, Ašot IV (1020–40), kontrolisao druge delove kraljevine Bagratuni . Ovanes-Smbat, plašeći se da će Vizantijsko carstvo napasti njegovo sada oslabljeno kraljevstvo, učinio je vizantijskog cara Vasilije II Bugaroubicu svojim naslednikom. Kada je Ovanes-Smbat umro 1041. godine, car Mihajlo IV Paflagonac, položio je suverenitet nad Anijem. Novi kralj Anija, Gagik II (1042–45), usprotivio se tome i nekoliko vizantijskih armija poslatih da zauzmu Ani je odbijeno. Međutim, 1046. godine Ani se predao Vizantincima, nakon što je Gagik pozvan u Carigrad i tamo zadržan, na podsticaj provizantijskih elemenata među svojim stanovništvom. U gradu je postavljen vizantijski guverner.[9]

Postepeno opadanje i napuštanje[uredi | uredi izvor]

1064. godine velika seldžučka vojska pod Alp Arslanom napala je Ani i nakon opsade od 25 dana zauzela je grad i poklala njegovo stanovništvo.

1072. godine, Seldžuci su Ani prodali Šedadidima, muslimanskoj kurdskoj dinastiji. Šedadidi su generalno vodili pomirljivu politiku prema pretežno jermenskom i hrišćanskom stanovništvu grada i venčali su se sa nekoliko pripadnika plemstva Bagratid. Kad god bi vladavina Šedadida postala previše netolerantna, stanovništvo bi se obraćalo za pomoć hrišćanskom Kraljevstvu Gruzija. Gruzijci su zauzimali Ani pet puta između 1124. i 1209. godine: 1124, 1161, 1174, 1199. i 1209. godine. Prva tri puta su ga ponovo preuzimali Šedadidi. 1199. godine, gruzijska kraljica Tamara zauzima Ani i 1201 dodeljuje namesništvo nad gradom generalima Zakare i Ivane. Zakarea je nasledio njegov sin Šanše. Nova Zakareova dinastija - Zakaridi - smatrali su se naslednicima Bagratida. Prosperitet se brzo vratio u Ani, njegova odbrana je ojačana i izgrađene su mnoge nove crkve. Mongoli su neuspešno opseli Ani 1226. godine, ali su 1236. godine zauzeli i opljačkali grad masakrirajući veliki deo njegovog stanovništva. Pod Mongolima Zakaridi su nastavili da vladaju Anijem, kao vazali gruzijskog monarha.

Do 14. veka, gradom su vladale lokalne turske dinastije, uključujući Džalajride i Kara Kojunlu (Turkmeni Crnog Ovna) koji su od Anija napravili svoju prestonicu. Uništio ga je zemljotres 1319. godine. Tamerlan je zauzeo Ani 1380-ih. Njegovom smrću, Kara Kojunlu su povratili kontrolu, ali su prestonicu preneli u Jerevan. 1441. Jermenski katolikosat je učinio isto. Perzijski Safavidi su zatim vladali Anijem sve dok nije postao deo turskog Osmanskog carstva 1579. godine. Mali grad unutar njegovih zidina je opstao najmanje do sredine 17. veka, ali je mesto u potpunosti napušteno do 1735. godine kada su poslednji monasi napustili manastir u Bogorodičinoj tvrđavi ili Kizkale.

Novije doba[uredi | uredi izvor]

U prvoj polovini 19. veka, evropski putnici otkrili su Ani za spoljni svet, objavljujući njihove opise u akademskim časopisima i putnim izveštajima. Privatne zgrade bile su nešto više od gomile kamenja, ali su velike javne zgrade i dvostruki zid grada bili očuvani.

1905–06. god. preduzeta su arheološka iskopavanja crkve Svetog Grigorija kralja Gagika, na čijem je čelu bio Nikolas Mar.

1878. godine region Karsa Osmanskog carstva - uključujući Ani - uključen je u Zakaskavski region Ruske Imperije. 1892. godine u Aniju su izvedena prva arheološka iskopavanja, sponzorisana od Sankt Peterburške akademije nauka i pod nadzorom gruzijskog arheologa i orijentaliste Nikolasa Mara (1864–1934). Marova iskopavanja u Aniju nastavljena su 1904. i trajala do 1917. godine. Veliki delovi grada su profesionalno iskopani, brojne zgrade su otkrivene i izmerene, nalazi su proučeni i objavljeni u akademskim časopisima, napisani su vodiči za spomenike i muzej, a prvi put je istraženo celo mesto. Preduzete su i hitne popravke na onim zgradama koje su bile u najvećem riziku od urušavanja. Osnovan je muzej za smeštaj desetina hiljada predmeta pronađenih tokom iskopavanja. Ovaj muzej bio je smešten u dve zgrade: Minučir džamiji i namenski izgrađenoj kamenoj zgradi. Jermeni iz susednih sela i gradova takođe su počeli redovno da posećuju grad a čak je i Marov tim govorio o izgradnji škole za obrazovanje lokalne jermenske dece, izgradnji parkova i sadnji drveća kako bi ulepšali lokaciju.

1918. godine, tokom poslednjih faza Prvog svetskog rata, vojska Osmanskog carstva borila se preko teritorije novoproglašene Republike Jermenije, zauzevši Kars aprila 1918. godine. U Aniju su pokušani da se evakuišu artefakti koji se nalaze u muzeju dok su se turski vojnici približavali mestu. Oko 6000 predmeta je spašeno i objedinjeno u muzejsku zbirku; trenutno su deo kolekcije jerevanskog Istorijskog muzeja Jermenije. Sve što je ostalo iza toga, kasnije je opljačkano ili uništeno. Predaja Turske na kraju Prvog svetskog rata dovela je do obnavljanja Anija pod jermenskom kontrolom, ali ponovljena ofanziva na Jermensku Republiku 1920. rezultirala je ponovnim zauzimanjem Anija. 1921. potpisivanjem Karskog sporazuma ozvaničeno je ustupanje teritorije koja sadrži Ani Republici Turskoj.

U maju 1921. godine, vladin ministar Rıza Nur naredio je komandantu Istočnog fronta Kazimu Karabekiru da se spomenici Anija „zbrišu sa lica zemlje“. Karabekir je u svojim memoarima zabeležio da je energično odbacio ovu zapovest i da ona nikada nije izvršena. Dogodilo se izvesno razaranje, uključujući većinu Marovih iskopavanja i popravki zgrada. U oktobru iste godine potpisan je zasebni ugovor između Turske i RSFSR-a, kojim se potvrđuje granica između Turske i sovjetske republike Jermenije kakva je danas. Ruski pregovarač Ganeckij je pokušao da Ani uključi u sovjetsku republiku Jermeniju, ali Karabekir se nije složio.

Tokom Hladnog rata, Ani je ležao na tursko-sovjetskoj granici, delu Gvozdene zavese. Pedesetih godina Ani je bio deo teritorijalnih pretenzija SSSR-a na Tursku. 1968. godine došlo je do pregovora između Sovjetskog Saveza i Turske, prema kojima bi Ani bio ustupljen sovjetskoj Jermeniji u zamenu za ustupanje dva kurdska sela Turskoj, ali iz razgovora nije proizašlo ništa.[10]

Trenutno stanje[uredi | uredi izvor]

Danas, prema Loneli Planet-u i Fromerovim turističkim vodičima za Tursku, zvanična dozvola za posetu Aniju više nije potrebna.

Tokom hladnog rata i do 2004. godine bila je potrebna dozvola turskog Ministarstva kulture. U jednom trenutku 1980-ih, fotografisanje je bilo zabranjeno, jer je mesto ležalo na tadašnjoj tursko-sovjetskoj granici.

Katedrala u Aniju

Sa jermenske strane granice, u provinciji Širak, postavljeno je osmatračko mesto u blizini sela Hajkadzor, zajedno sa informativnim panoom, ali pogled je vrlo loš. Predstraža Harkova pruža odličan pogled, ali pristup ograničavaju granične trupe i rusko vojno osoblje. Dozvola za posetu daje se u Ministarstvu spoljnih poslova u Jerevanu besplatno i traje nedelju dana.

Prema časopisu The Economist, Jermeni su „optužili Turke da su to mesto zanemarivali u duhu šovinizma. Turci uzvraćaju da su Anijeve ostatke potresle eksplozije iz kamenoloma na jermenskoj strani granice“.

Drugi komentator je rekao: Ani je sada grad duhova, nenaseljen više od tri veka i zatvoren unutar turske vojne zone na propadajućoj zatvorenoj granici Turske sa modernom Republikom Jermenijom. Anijeva nedavna istorija je kontinuirano i uvek rastuće razaranje. Zanemarivanje, zemljotresi, kulturno čišćenje, vandalizam, vađenje kamena, amaterske restauracije i iskopavanja - sve ovo i više učinili su veliki danak na Anijevim spomenicima.

Turske vlasti sada kažu da će se potruditi da očuvaju i razviju lokaciju, a Ministarstvo kulture uvrstilo je Ani među mesta koja je najneophodnije sačuvati. Po rečima Mehmeta Ufuka Erdena, lokalnog guvernera: „Obnavljanjem Anija daćemo doprinos čovečanstvu...Počećemo sa jednom crkvom i jednom džamijom, a vremenom ćemo uključiti svaki pojedinačni spomenik“.

U martu 2015. godine prijavljeno je da će Turska nominovati Ani za 2016. godinu na Uneskov spisak Svetske baštine. Arheološko nalazište Ani je upisano kao mesto Uneskove Svetske baštine 15. jula 2016. godine.[11]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Panorama[uredi | uredi izvor]

Pogled na severne zidove Anija

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ziflioğlu, Vercihan (14. 4. 2009). „Building a dialogue atop old ruins of Ani”. Hürriyet. Arhivirano iz originala 12. 7. 2016. g. „The Turkish government’s practice of calling the town “Anı,” rather than Ani, in order to give it a more Turkish character... 
  2. ^ Not to confuse with the Binbirkilise/'1001 churches' near Karaman in modern Turkey'
  3. ^ Joel Mokyr. The Oxford Encyclopedia of Economic History. — Oxford University Press, 2003. — P. 157 "The struggle against Persian, Byzantine, and Arab political and economic domination, however, led to the restoration of the Armenian Kingdom (885–1045). Crafts and agricultural prospered. Its capital, Ani, famous for Armenian classical architecture, became one of the biggest cities in the world."
  4. ^ Ghafadaryan, Karo (1974). „Անի [Ani]”. Armenian Soviet Encyclopedia Volume I (na jeziku: jermenski). Armenian Academy of Sciences. str. 407–412. 
  5. ^ Mutafian, Claude. "Ani after Ani: Eleventh to Seventeenth Centuries", in Armenian Kars and Ani, ed. Richard G. Hovannisian, Costa Mesa, CA: Mazda Publishers, 2011, pp. 163–64.
  6. ^ Vanadzin, Katie (29. 1. 2015). „Recent Publication Highlights Complexities of Uncovering the History of the Medieval City of Ani”. Armenian Weekly. „As Watenpaugh explains, “Ani is so symbolic, so central for Armenians, as a religious site, as a cultural site, as a national heritage symbol, a symbol of nationhood.” 
  7. ^ „The Armenians : from kings and priests to merchants and commissars”. 
  8. ^ „Ancient city of Ani dazzles visitors”. 
  9. ^ a b Ghafadaryan, Karo (1974). Armenian Soviet Encyclopedia Volume I. Armenian Academy of Sciences. str. 407—412. 
  10. ^ „Caucasus: Ancient City of Ani Is So Close, Yet So Far”. 
  11. ^ „Five sites inscribed on UNESCO's World Heritage List”. UNESCOPRESS. UNESCO. 15. 7. 2016.