Pređi na sadržaj

Anton Dominik Fernkorn

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Anton Dominik Fernkorn
Anton Dominik Fernkorn
Datum rođenja(1813-03-17)17. mart 1813.
Mesto rođenjaErfurt
Datum smrti16. novembar 1878.(1878-11-16) (65 god.)
Mesto smrtiBeč

Anton Dominik Riter fon Fernkorn (nem. Anton Dominik Ritter von Fernkorn; Erfurt, 17. mart 1813Beč, 16. novembar 1878) bio je nemačko-austrijski vajar.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Fernkornov grb kao Riter, 1860.

Fernkorn je studirao skulpturu kod vajara Johana Baptista Štiglmajera i Ludviga Mihaele Švantalera u Minhenu, 1836–40. Njegova prva skulptura „Sveti Đorđe i zmaj” za dvorište palate Montenuovo privukla je pažnju austrijske vlade koja ga je imenovala za direktora Carske livnice bronze u Beču. Učestvovao je 1840. godine u pobuni protiv Neoklasicizma tog doba. Za katedralu u Špajeru 1858. završio je šest od osam kamenih kipova nemačkih careva koji su tamo sahranjeni.

Ponovo se posvetio baroknoj skulpturi koristeći je kao osnovu za svoju konjičku statuu Nadvojvode Karla (1859), koji je pobedio Napoleona u bici kod Asperna 1809. U ovom radu, Fernkorn je vešto izvršio težak zadatak stvaranja monumentalne konjaničke statue sa konjem (i jahačem) koji su stabilno balansirani na dve zadnje noge konja.

Njegov konjički spomenik princu Eugenu Savojskom bio je manje cenjen. U vreme otkrivanja ovog spomenika 1865. godine, Fernkornova mentalna bolest ga je onemogućavala da dalje stvara.

Fernkorn je dobro upamćen po svojim portretima, a među njima su bista austrijskog cara Franca Jozefa Prvog i pogrebna bista Karla Ludviga Frajhera fon Bruka (1862). Takođe je bio zapaženi animalist, vajajući skulpture poput Lav iz Asperna u Beču.

Njegov kip bana Josipa Jelačića stoji na središnjem zagrebačkom trgu, nazvanom po banu Jelačiću. Ovaj kip su prvobitno postavile austrijske vlasti 19. oktobra 1866, uprkos protestu zagrebačkog vijećnika. U to vreme spomenik je bio okrenut ka severu. Spomenik je uklonjen 1947. godine kada je vlada FNR Jugoslavije proglasila Jelačića za austrijskog kolaboracionistu. Godine 1990. kip je vraćen nakon što je Hrvatska krenula putem separatizma i istupanja iz Jugoslavije. Obnovljen spomenik banu Jelačiću je okrenut prema jugu.

Fernkorn je napravio najstariji reprezentativni javni spomenik u Ljubljani, bistu feldmaršala Jozefa Radeckog. Spomenik je bio visok skoro dva metra i bio je od bronze. Feldmaršal Radecki je veoma realistično prikazan u svojoj uniformi sa ukrasima i lovorovim vencem kao simbolom pobede i slave. Statua je trebalo da odslikava odanost habzburškoj kruni. Statua je uklonjnjena u noći 30. decembra 1918. godine, nakon sloma Austrougarske i završetka Prvog svetskog rata, a kasnije je premeštena u Narodni muzej.[1]</ref> Godine 1864. Fernkorn je izvajao četiri gvozdena psa, koji su još uvek izloženi u parku Tivoli u Ljubljani.[2]

Spomenik na Fernkornovom grobu, koji je napravio vajar Jozef Bejer, nalazi se na Središnjem bečkom groblju. Spomenik se sastoji od reljefa umetnika, obučenog u radno odelo i sa alatima svog zanata, okruženog plitkim reljefima nekih od njegovih poznatijih dela, uključujući njegove konjičke spomenike nadvojvodi Karlu, princu Eugenu i Lavu od Asperna.

Među njegovim učenicima bio je i Teodor Fridl.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. '^ Jezernik, Božidar (2004). „Moč spomina: premoč pozabe: 'zgodovina ljubljanskih nacionalnih spomenikov' [The Power of Memory, the Supremacy of Oblivion: 'The History of National Monuments in Ljubljana']. Zgodovina za vse [History for All] (na jeziku: slovenački i nemački). XI (1): 6—8. ISSN 1318-2498. „Cel svet je lahko sram...' ['All the World can be Ashamed'] 
  2. ^ „Seznam kipov v Tivoliju in na Rožniku” [List of statues in Tivoli and on Rožnik]. Muzejske novice [Museum News] (na jeziku: slovenački). National Museum of Contemporary History: 14—16. ISSN 1854-3510. Arhivirano iz originala 7. 2. 2013. g. Pristupljeno 14. 2. 2012. 
  3. ^ „Beethovendenkmal (19, Beethovengang)” [Beethoven Monument (19, Beethoven Walk)] (na jeziku: nemački). Vienna History Wiki. Pristupljeno 1. 12. 2020. 

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]