Antun Mavrak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
antun mavrak
Oštećena bista Antuna Mavraka u Mostaru
Lični podaci
Datum rođenja(1899-00-00)1899.
Mesto rođenjaTravnik,  Austrougarska
Datum smrti1938.(1938-Nedostaje neophodni parametar 1, mesec!-00) (38/39 god.)
Mesto smrtiMoskva, Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Delovanje
Član KPJ od1924.

Antun Mavrak – Kerber (Travnik, 1899Moskva, 1938) je bio jugoslovenski komunista, urednik „Borbe“ i sekretar CK KPJ. Nakon isključenja iz partije, ubijen je tokom Velike čistke u Sovjetskom Savezu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1899. godine u Travniku, u radničkoj porodici.[1] Tu je završio osnovnu i srednju školu.[2] U Prvom svetskom ratu je učestvovao na strani srpske vojske.[3] Nakon rata je studirao pravo na Univerzitetu u Zagrebu.[4]

Partijski rad[uredi | uredi izvor]

Bio je jedan od vođa SKOJ-a na zagrebačkom univerzitetu. Radio je u studentskom klubu »Epur si move«.[1] Početkom 1920-ih neko vreme su u Zagrebu delovale dve komunističke omladinske organizacije. Na čelu nezvanične organizacije bili su Milan Durman, Antun Mavrak i Stjepan Zinić.[5]

Časopis Omladinska borba, čiji je urednik bio Antun Mavrak.

Prvog maja 1923. godine disidentska grupa SKOJ-a, na čelu sa Milanom Durmanom, Stankom Dragićem i Antunom Mavrakom, je pokrenula časopis Omladinska borba.[6] Još pre njegovog izlaženja, zagrebačka Borba se ogradila od njega, obzirom da nije imao odobrenje partijskih organa. Ova grupa omladinaca je optuživana da hoće da stvori poseban Savez radničke omladine i da „odbija da se podvrgne opštoj disciplini."[6] U junu iste godine su sređeni odnosi SKOJ-a u Zagrebu, i Omladinska borba je prihvaćena kao zvanični organ SKOJ-a, odnosno SROJ-a. Glavni i odgovorni urednik je bio Antun Mavrak.[7] Nakon 17 objavljenih brojeva, izlaženje lista je obustavljeno nakon policijske zabrane 15. januara 1924. godine.[7]

Mavrak se pridružio Komunističkoj partiji Jugoslavije 1924. godine, i ubrzo postaje bitna osoba u organizaciji. [4] Na sednici Oblasnog veća Nezavisne radničke partije Jugoslavije za Hrvatsku i Slavoniju od 30. septembra 1924. godine izabran je za člana tog foruma.[1] Bio je protivnik sukoba frakcija unutar KPJ. Antifrakcionim radom u Zagrebu 1920-ih rukovodili su Antun Mavrak i Stanko Dragić, koji su 1925. izabrani u Mesni komitet, u kome su imali podršku i u Mladenu Coniću i Andriji Hebrangu.[8]

Učestvovao je na partijskoj konferenciji u Križevcima 1925. ili 1926. godine, gde je između ostalih upoznao Josipa Broza. 1926—1927. godine bio je saradnik i urednik organa KPJ „Borbe“.[1] Kada je početkom 1927. godine Tito došao u Zagreb, sa ženom i detetom bez posla, Mavrak mu je čak ustupio svoj stan na privremeno korištenje. Prvobitno su bili u prijateljskim odnosima, ali je Mavrak ubrzo izgubio poverenja u Tita iz nekog razloga.

Godine 1928. Mavrak je postao sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku.[4] Tu dužnost obavljao je veoma kratko jer je zbog čestih progona zagrebačke policije morao da napusti zemlju. Godine 1929. otišao je ilegalno u Beč, gde ga je austrijska policija uhapsila i želela izručiti jugoslovenskim vlastima, ali zahvaljujući akciji međunarodne javnosti to nisu učinili. Poznati pisci tog vremena Karl Kraus i Anri Barbis uputili su apel austrijskom ministru pravde u vezi s izručenjem jugoslovenskim vlastima »jugoslovenskog begunca Mavraka« i mole da »ne povredi najosnovniji evropski pojam čovečnosti«.[1]

Nakon izlaska iz bečkog zatvora bio je proteran iz Austrije te je otišao u Francusku. Nastanio se u Parizu, gde je rukovodio radom u jugoslovenskoj sekciji KP Francuske. Sarađivao je u »Proleteru«.[1]

Na čelu partije[uredi | uredi izvor]

U vreme Šestojanuarske diktature u Jugoslaviji, KPJ je pozvala na oružani otpor, pa je usledila serija oružanih okršaja komunista i policije. Partijski radikali su uzalud pokušavali da pokrenu mase na „oružani ustanak“ putem izolovanih uličnih borbi.[9] Ova taktika KPJ je izazvala oštre odmazde jugoslovenske policije, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge vođe komunista, uključujući Đuru Đakovića.[10] Krajem 1929. godine lideri KPJ Jovan Mališić i Filip Filipović su bili meta žestoke kritike iz Moskve, zbog tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka pučizmu, na štetu fabričkog organizovanja.[9] Kominterna je tražila novo rukovodstvo da zaustavi frakcijske sukobe i obnovi organizaciju.[10]

Avgusta 1930. godine Antun Mavrak je pozvan u Moskvu, gde ga je Izvršni komitet Kominterne imenovao za sekretara Centralne rukovodeće instance KPJ.[1][4] Novi fokus je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji hoće trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima u partijskoj štampi.[11]

Sve do proleća 1932. godine Mavrak je delovao veoma aktivno, naročito na sanaciji stanja u KPJ. U aprilu 1932. godine opet je otputovao u Moskvu, gde je prisustvovao Jedanaestom proširenom plenumu Izvršnog komiteta Kominterne.[1] Istog meseca optužen je zbog navodnog učešća u unutarpartijskom grupaškom i frakcionaškom delovanju, nakon čega ga je Kominterna isključila iz KPJ.[4] Iste godine, na čelo privremenog rukovodstva KPJ je postavljen Milan Gorkić.[12]

Izopštenje u Sovjetskom Savezu[uredi | uredi izvor]

Izbačen iz partije, Antun Mavrak je nastavio da živi u Sovjetskom Savezu kao radnik. Prvo je poslan na rad u fabriku »Šljemastroj« u Rostov na Donu.[1]

U januaru 1934. godine sekretar CK KPJ Milan Gorkić je postavio pitanje njegova povratka u partiju na sjednici CK SKJ.[1] Po svoj prilici tada je preveden na rad u fabriku automobila „ZIS“ (Zavod imena Staljina) u Moskvu gde je radio narednih godina.[1] U Moskvi je živeo veoma teško, potpuno odbačen, i pred kraj života je postao gotovo beskućnik.

Mavrak je uhapšen početkom 1938. godine, u periodu masovnog terora Staljinove tajne policije, podstaknutog ksenofobnom „anti-špijunskom“ kampanjom, što je naročito teško pogodilo strane komunističke disidente.[13] Prema svedočenju K. Štajnera, Mavrak se nalazio u Lubjanki, glavnom zatvoru NKVD-a, gde je podvrgnut „metodama psihološke smrti“.[1]

Mavrak je terećen zajedno sa jugoslovenskim revolucionarima Filipom Filipovićem i Karlom Štajnerom, i ubrzo streljan.[13] Posmrtno je rehabilitovan odlukom Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR, 1963. godine.[1]

Dela[uredi | uredi izvor]

Sarađivao je u „Borbi“, „Proleteru“ i u organu KP AustrijeDi Rote Fane“. Pored mnogih tekstova i članaka, objavio je i brošuru „Zahtevi besposlenih“.[1]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Staljinski obračun s jugoslovenskim partijskim vodstvom u Sovjetskom Savezu
  2. ^ Words Without Borders 2009, str. 226.
  3. ^ Prevari Me Jednom – Sram Te Bilo, Prevari Me Dva Puta - Sram Nene Bilo”. Arhivirano iz originala 05. 03. 2016. g. Pristupljeno 17. 09. 2014. 
  4. ^ a b v g d Lazitch & Drachkovitch 1986, str. 309.
  5. ^ Petrović, Slobodan (1962). Sedam sekretara SKOJ-a. Rad. 
  6. ^ a b Vesović 1979, str. 116
  7. ^ a b Vesović 1979, str. 117
  8. ^ Socijalizam. Savez komunista Jugoslavije. 1980. 
  9. ^ a b Swain 2004, str. 131.
  10. ^ a b Swain 2004, str. 132.
  11. ^ Swain 2004, str. 133–134.
  12. ^ http://www.znaci.org/00001/93_7.pdf
  13. ^ a b Karlo Štajner, Ruka iz groba. Zagreb: Globus, 1985; pp. 40.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]