Biblioteka Lazić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Biblioteka Lazić
Zgrada Udruženja Adligat, u okviru koje se nalazi i Biblioteka Lazić
Osnivanje1882.
LokacijaBeograd
 Republika Srbija
Vrstaporodična privatna i neregistrovana kao biblioteka na teritoriji Republike Srbije
DirektorViktor Lazić
AdresaJosipa Slavenskog 19a, Beograd
Veb-sajthttps://adligat.rs/

Biblioteka Lazić je srpska porodična privatna neregistrovana biblioteka. Osnovana je 1882. godine na teritoriji Austrougarske najverovatnije u porodičnoj kući. Reosnovana kao privatna inicijativa i otvorena je za javnost 2012. godine, u okviru Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“. Pored knjiga, Biblioteka u svom fondu čuva desetine hiljada razglednica, mapa, prospekata i predmeta, a posebno su značajne i kolekcije filatelije i numizmatike. Danas broji oko dva miliona predmeta i milion knjiga.[1]

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Osnivanje[uredi | uredi izvor]

Rodoslov porodice Lazić na Svetom pismu iz 1871. godine, prvo izdanje u prevodu Daničića i Karadžića štampano zajedno.

Tradiciju sakupljanja knjiga porodice Lazić započeo je sveštenik Mihajlo Lazić početkom 18. veka, devet generacija pre sadašnje, koju vodi Viktor Lazić. Biblioteku je za javnost prvi put otvorio Aleksandar Lazić, 1882. godine, u mestu Kumane kod Zrenjanina, kao podršku proglašenju Kraljevine Srbije i prisjedinjenju Srema, Banata i Bačke Srbiji.

Tokom burne istorije, kao i većina srpskih biblioteka, više puta je uništavana i napuštana.

Prvi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Srpske novine štampane na Krfu koje je Luka Lazić sakupljao tokom Prvog svetskog rata
Luka Lazić, vlasnik Biblioteke Lazić tokom Prvog svetskog rata i u periodu između dva svetska rata.

Tokom Prvog svetskog rata, tadašnji vlasnik biblioteke, Luka Lazić, pridružuje se vojsci Kraljevine Srbije. Plašeći se za opstanak Biblioteke, sa sobom nosi nekoliko najvrednijih knjiga. Lazić, zajedno sa srpskom vojskom i knjigama, peške prelazi albansku golgotu i stiže u Drač. Nedugo nakon toga, njegov brod je torpedovan i u opštoj pometnji Luka skače u more, kako bi spasao život svom komandantu. Tako će veći deo vrednih knjiga koje je poneo sa sobom biti uništen. Međutim, na Krfu i u Solunu, Luka sakuplja srpsku izbegličku štampu, koja će postati jedna od najvećih kolekcija ratne štampe u regionu danas.[2]

Međuratni period[uredi | uredi izvor]

Roman Legija smrti iz Prvog balkanskog rata (1912-1913), jedna od knjiga čije je stranice i tekst koji nedostaje dopunio Luka Lazić

Između dva svetska rata biblioteka je brojala oko 20.000 naslova, učestvovala je u reviziji mnogih časopisa i organizovala malu pozorišnu trupu, te se ovaj period smatra zlatnim periodom biblioteke.[2][3] Kako bi institucija bila samoodrživa, Luka Lazić osnovao je mrežu za raznošenje biciklima, pomoću koje su se knjige iznajmljivale i prodavale po Banatu. Zahvaljujući tome, veći deo ovog dela Kraljevine bio je veoma dobro snabdeven knjigama, a Biblioteka je bila obrazovni centar za nekih desetak banatskih opština.[3] Međutim, opšta nestašica papira dovešće do toga da čitaoci često cepaju listove iz iznajmljenih knjiga kako bi ih koristili za uvijanje cigara, fišeke, ukrase na zidu, kao toalet papir i dr. Kako su u većini slučajeva vlasnici Biblioteke to otkrivali mnogo kasnije, a često nije bilo mogućnosti da se nabave novi primerci istih knjiga, Luka Lazić se odlučuje da sve stranice koje nedostaju u knjigama ručno prepiše, a da crteže precrta.

Za kulturni rad, Luku je 1929. godine Kralj Aleksandar I Karađorđević nagradio Zlatnom medaljom za građanske zasluge, specijalno naručenom u Pragu.

Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor]

Tokom Drugog svetskog rata, Nemcima je bila neophodna mreža za raznošenje ratne propagande, fašističkih proglasa, knjiga i novina. Čuvši za razgranat sistem dostave porodice Lazić, ubrzo naređuju da se knjižara i novinarnica, osnovane u međuratnom periodu, otvore za rad. Međutim, smatrajući da ne mogu verovati Lukinom sinu, Miloradu Laziću, koji je preuzeo posao, zabranjuju mu izlazak iz naselja. Naredbu za rad i odobrenje za nesmetano kretanje dobija njegova supruga, Danica Lazić, koju Nemci ne vide kao pretnju, budući da je bila nepismena, ali i majka dve devojčice.[3]

Danica Lazić, već prvih dana na svom poslu, u dogovoru sa mužem, stupa u kontakt sa partizanima. Za njih će naredne četiri godine raditi kao špijun sa tri zadatka: da ispod fašističke raznosi partizansku literaturu, pre svega ilegalni časopis „Našu borbu”, te da analizira nemačke jedinice na koje nailazi i o tome izveštava partizane.[2] Treći zadatak bio je da partizanima, na dogovorenim mestima, dostavlja hranu. Ovaj zadatak bio je omogućen činjenicom da je imala odobrenje za nesmetano kretanje, ali i pristup nemačkom novcu. Više puta su zbog toga bili ugroženi životi svih članova porodice, ali je želja da se pomogne oslobođenju bila čvrsta. Tokom perioda najveće gladi za vreme rata, Milorad Lazić nije pristajao da prodaje knjižno nasleđe niti da ga menja za hranu.

Posleratni period[uredi | uredi izvor]

Završetak Drugog svetskog rata i dolazak KPJ na vlast, označio je novi period problema za porodicu Lazić. Komunističke vlasti odlučile su da nacionalizuju Biblioteku, želeći da bombardovanu Narodnu biblioteku (1941) obnove konfiskacijom knjiga iz privatnih biblioteka.[3] U kući je nakon rata zaostao i veliki broj fašističke literature, poput izdanja Moja borba iz 1938. godine. Osim što bi porodicu stavila u nezahvalan položaj, ova literatura sasvim izvesno bi bila uništena na ideološkoj osnovi. Da bi spasili bibliotečki fond, najvrednije, kao i sve knjige problematične sadržine, zakopali su ispod vinograda u neposrednoj blizini kuće, a preostale razdelili u nekoliko domaćinstava rodbine i prijatelja.[2] Komunističke vlasti ni posle detaljne pretrage nisu mogle da ih pronađu, te su Milorada Lazića pritvorili. Međutim, kako je Lazić bio dobro poznat po ratnim zaslugama za oslobođenje, nove vlasti su ubrzo odustale od daljeg progona porodice.

Biblioteku i novinarnicu krajem pedesetih godina Milorad Lazić je obnovio velikom kolekcijom stripova i romana. Knjige su davane na korišćenje meštanima tri opštine sve do Miloradove smrti 1977. godine. Nakon toga, Biblioteka će biti zatvorena sve do 2009. godine, kada je Viktor Lazić za javnost otvorio prvu prostoriju. Zvanično je ponovo registrovana 2012. godine i od tada radi u okviru Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“. Biblioteka danas broji oko 2 miliona predmeta i milion knjiga.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „O Adligatu” (na jeziku: engleski). Udruženje za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“. Pristupljeno 2020-07-06. 
  2. ^ a b v g „Istorijat” (na jeziku: engleski). Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“. Pristupljeno 2020-07-06. 
  3. ^ a b v g „Biblioteka Viktora Lazića”. www.sbd.org.rs. Srpsko bibliografsko društvo. Arhivirano iz originala 11. 09. 2019. g. Pristupljeno 2020-07-06.  Nevalidan unos |dead-url=dead (pomoć)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]