Episkop niški Nikanor

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nikanor
(Ružičić)
Osnovni podaci
Pomesna crkvaSrpska pravoslavna crkva
EparhijaŽička eparhija
Činepiskop
Titulaepiskop žički
SedišteŽiča
Godine službe18861889.
PrethodnikKornilije Stanković
NaslednikSava Barać
Posljednja eparhijaNiška eparhija
Godine službe18981911.
PrethodnikInokentije Pavlović
NaslednikDomentijan Popović
Lični podaci
Svetovno imeNikola Ružičić
Datum rođenja15/27. april 1843.
Mesto rođenjaSvileuva, Kneževina Srbija
Datum smrti16/29. oktobar 1916.
Mesto smrtiBeograd, Kraljevina Srbija

Nikanor (svetovno Nikola Ružičić; Svileuva, 15/27. april 1843Beograd, 16/29. oktobar 1916) bio je episkop žički od 1886. do 1889. i niški od 1898. do 1911. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 15/27. aprila 1843. u Svileuvi od roditelja Grigorija i Jelene. Otac mu je bio sveštenik, a po majčinoj liniji je potomak Karađorđevog ustaničkog vojvode popa Luke Lazarevića. Završio je osnovnu školu u svom selu, nižu gimnaziju u Šapcu, bogosloviju u Beogradu (1863) i Duhovnu akademiju u Kijevu (1875).

Kao udovac zamonašio se u manastiru Bukovu i bio predavač beogradske Bogoslovije, potom 1883. i rektor. U srpsko-turskom ratu bio je vojni sveštenik. Profesorski ispit je položio 1881, a dve godine docnije postao je rektor bogoslovije. Bio je od 1883. redovni član Srpskog učenog društva, kao i član utemeljač Srpskog arheološkog društva.[1]

Na položaju rektora ga je zatekao izbor za episkopa žičkog 4. maja 1886. Nakon umirovljenja 28. maja 1889, s obzirom da je bio predstavnik „naprednjačke“ jerahije mitropolita Teodosija Mraovića, u Jeni i Tibingenu je studirao filozofiju i teologiju.

Do ponovnog aktiviranja živeo je u Zagrebu, Dubrovniku i Cetinju. Od 1892. počasni je član Srpske kraljevske akademije.

Za episkopa niškog izabran je 17/29. aprila 1898. i to je bio sve do 1911. Bio je od 1901. do 1903. član Senata Kraljevine Srbije.

Umro je u Beogradu 16/29. oktobra 1916. godine.

Dodeljen mu je Orden Takovskog krsta, Orden Miloša Velikog, Kraljevski orden Belog orla, Orden Društva crvenog krsta, Kraljevski orden Karađorđeve zvezde, Orden knjaza Danila I, znak Pravoslavnog kamčatskog bratstva, Spomenica 40. godišnjice Svetoandrejske skupštine i znak srpskog senatora.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Anonim (1884). „Članovi Srpskog arheološkog društva”. Starinar Srpskog arheološkog društva. 1: 7. 
  2. ^ Acović, Dragomir (2012). Slava i čast: Odlikovanja među Srbima, Srbi među odlikovanjima. Belgrade: Službeni Glasnik. str. 562. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

episkop žički
18861889.
episkop niški
18981911.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]