Episkop niški Nikanor
Ovaj članak sadrži spisak literature, srodne pisane izvore ili spoljašnje veze, ali njegovi izvori ostaju nejasni, jer nisu uneti u sam tekst. |
Nikanor (Ružičić) | |
---|---|
Osnovni podaci | |
Pomesna crkva | Srpska pravoslavna crkva |
Eparhija | Žička eparhija |
Čin | episkop |
Titula | episkop žički |
Sedište | Žiča |
Godine službe | 1886—1889. |
Prethodnik | Kornilije Stanković |
Naslednik | Sava Barać |
Posljednja eparhija | Niška eparhija |
Godine službe | 1898—1911. |
Prethodnik | Inokentije Pavlović |
Naslednik | Domentijan Popović |
Lični podaci | |
Svetovno ime | Nikola Ružičić |
Datum rođenja | 15/27. april 1843. |
Mesto rođenja | Svileuva, Kneževina Srbija |
Datum smrti | 16/29. oktobar 1916. |
Mesto smrti | Beograd, Kraljevina Srbija |
Nikanor (svetovno Nikola Ružičić; Svileuva, 15/27. april 1843 — Beograd, 16/29. oktobar 1916) bio je episkop žički od 1886. do 1889. i niški od 1898. do 1911. godine.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 15/27. aprila 1843. u Svileuvi od roditelja Grigorija i Jelene. Otac mu je bio sveštenik, a po majčinoj liniji je potomak Karađorđevog ustaničkog vojvode popa Luke Lazarevića. Završio je osnovnu školu u svom selu, nižu gimnaziju u Šapcu, bogosloviju u Beogradu (1863) i Duhovnu akademiju u Kijevu (1875).
Kao udovac zamonašio se u manastiru Bukovu i bio predavač beogradske Bogoslovije, potom 1883. i rektor. U srpsko-turskom ratu bio je vojni sveštenik. Profesorski ispit je položio 1881, a dve godine docnije postao je rektor bogoslovije. Bio je od 1883. redovni član Srpskog učenog društva, kao i član utemeljač Srpskog arheološkog društva.[1]
Na položaju rektora ga je zatekao izbor za episkopa žičkog 4. maja 1886. Nakon umirovljenja 28. maja 1889, s obzirom da je bio predstavnik „naprednjačke“ jerahije mitropolita Teodosija Mraovića, u Jeni i Tibingenu je studirao filozofiju i teologiju.
Do ponovnog aktiviranja živeo je u Zagrebu, Dubrovniku i Cetinju. Od 1892. počasni je član Srpske kraljevske akademije.
Za episkopa niškog izabran je 17/29. aprila 1898. i to je bio sve do 1911. Bio je od 1901. do 1903. član Senata Kraljevine Srbije.
Umro je u Beogradu 16/29. oktobra 1916. godine.
Dodeljen mu je Orden Takovskog krsta, Orden Miloša Velikog, Kraljevski orden Belog orla, Orden Društva crvenog krsta, Kraljevski orden Karađorđeve zvezde, Orden knjaza Danila I, znak Pravoslavnog kamčatskog bratstva, Spomenica 40. godišnjice Svetoandrejske skupštine i znak srpskog senatora.[2]
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Episkop Sava Vuković: Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka, Evro – Beograd, Unireks – Podgorica, Kalenić – Kragujevac, 1996. Štampa: Budućnost, Novi Sad — str.357.
- Protojerej Sreten J. Mihajlović: Malo istorije iz života eparhije žičke (Episkop Nikanor Ružičić) Pregled crkve eparhije žičke, br 5–6, maj – juni 1930, Električna štamparija Slavka Popovića i sina, Čačak, 1930. str 108 - 114.[mrtva veza]
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]