Etnogeneza Azera
Azeri ili Azerbejdžanci (ili Azerbejdžanski Turci) su mešanog etničkog porekla. U ove narode spadaju autohtoni narodi istočnog Zakavkazja (Lezgini), Međani, drevni iranski narod, kao i oguška plemena koja su iz centralne Azije stigla u 11. veku. Međutim, moderni Azeri su druga najveća etnička grupa među turkijskim narodima, posle anatolijskih Turaka[1] (ili samo Turaka), i govore azerski ili azerbejdžanski, koji je turkijski jezik.
Između 3. i 7. veka postojala je persijanizacija naroda, za vreme sasanidske dinastije.[2] Do naknadne turkizacije je dovelo nakon što su Turci Seldžuci ovu regiju osvojili u 11. veku, kao i nastavljen influks turkijskih naroda preko naknadnih vekova – uključujući narode koji su migrirali za vreme mongolskih osvajanja u 13. veku.[2]
Kavkaska teorija[uredi | uredi izvor]
Kavkasko poreklo Azera definiše povezanost Azera sa kavkaskim narodima. Postoje dokazi kako su autohtoni kavkaski narodi kulturno asimilovani, prvo od strane Iranaca, i kasnije od strane oguških Turaka. Znatna informacija je naučena o kavkaskim Albancima i njihovom jeziku, istoriji, ranom prelasku na hrišćanstvo, i priske veze sa Jermenima. Mnogi akademici veruju da je udinski jezik, kojim se i danas govori u Azerbejdžanu, direktan potomak jezika kavkaskih Albanaca.[3]
Kavkaski uticaji su se širili na jugu, prema iranskom Azerbejdžanu. U 1. milenijumu pre Hrista, još jedan kavkaski narod, Manejci, nastanjivao je ovo područje. Ovu drevnu državu danas nalazimo u severozapadnom delu Irana, južno od Urmijskog jezera. Za vreme postojanja te države u 1. milenijumu pre Hrista, Manejci su bili okruženi trima velikim silama – Asirija, Urartu, i Medija.[4]
Iranska teorija[uredi | uredi izvor]
Iransko poreklo Azera definiše povezanost sa modernim Azerima i drevnim iranskim narodima, poznatiji kao iranski Azeri. Neki istoričari predlažu postojanje staroazerskog jezika, kulturnih sličnosti među Azera i iranskim naroda, kao i arheoloških i etničkih dokaza. Ovu teoriju prihvataju razni izvori, poput Enciklopedije Britanike, Enciklopedije islama, Enciklopedije Iranike, svetske enciklopedije itd.[5]
Oguška teorija[uredi | uredi izvor]
Arapski istoričar Ibn al-Hatir, navodi kako su oguški Turci došli u Transoksijanu u vreme kalifata Al-Mahdi između 775. i 785. godine nove ere. Za vreme kalifata Al-Mamun (813–833), ime Oguzi se prvi put pojavljuje u delima islamskih pisaca. Od 780. godine, istočne delove Sir Darje osvajaju Turci Karluci i zapadne krajeve (Oguška stepa) osvajaju oguški Turci.
U jugozapadnoj Aziji, oguški Turci dominiraju od 11. veka, sa seldžučkim carstvom. Jugozapadni turski dijalekti su zamenili tatski i staroazerski jezik, i srednjopersijske dijalekte u severnom Iranu, kao i kavkaske jezike, naročito udinski, i postali dominantni za vreme ranog i poznog srednjeg veka. Proces turcizacije je završen u 16. veku.
Genetika[uredi | uredi izvor]
Mitohondrijski geni, odnosno nasleđeni nosioci, pokazuju da su Jermeni i Azeri bliži srodnici drugim kavkaskim i iranskim narodima koji govore različitim jezicima. Zbog jezičkih razlika povezanih naroda, ove informacije nisu u stanju objasniti poreklo azerskog i jermenskog jezika.
Studije hromozoma Y iranskih naučnika pokazuju da je glavni razlog širenja turskog jezika u tom području mali broj muškaraca iz političke elite koji su u populaciji ostavili vrlo malo genetskih tragova. Ovo je jedan od rezultata istraživanja o identifikaciji Y-DNA haplogrupa među Azerima:
J2: 20%
R1b: 17%
J1: 14%
R1a: 11%
G: 7%
E1b: 7%
T: 4%
L: 3%
C3: 3%
I2: 2%
R2: 2%
N: 2%
Q: 2%
I1: 2%
H: 2%
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Azerbaijani | people”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 2016-11-03.
- ^ a b "Azerbaijani" - Encyclopædia Britannica
- ^ "The Udi Language" Arhivirano 4 jun 2008 na sajtu Wayback Machine, University of Munich, Wolfgang Schulze 2001/2 (retrieved 19 June 2006).
- ^ "Mannai", Encyclopædia Britannica (retrieved 7 September 2011).
- ^ V. Minorsky, Studies in Caucasian History, Cambridge University Press, 1957, p. 112