Zanat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Zanatska radnja u Nju Delhiju, Indija.
Kujundžija u Tunisu
Limarska radnja u Čačku (1982.)

Zanat (tur. zanaat) je vrsta delatnosti koja se bavi proizvodnjom, popravkom ili održavanjem nečega. Zanat je preteča industrijske - fabričke proizvodnje. Obično se termin primenjuje na tradicionalne tehnike stvaranja predmeta (bilo za ličnu upotrebu ili kao proizvoda) koji su i praktični i estetski. Zanatske industrije su one koje proizvode stvari rukama kako bi zadovoljile potrebe ljudi u njihovom mestu bez upotrebe mašina.[1][2][3][4]

Majstori koji su „izučili“ zanat su svoj proizvod pravili od početka do kraja. Na primer obućar bi od kupljene, obrađene kože i uz pomoć alata i potrošnih materijala kao što su konac, ekseri i lepak pravio cipelu za kupca, od početka do kraja.

U fabričkoj proizvodnji proces proizvodnje (npr. cipele) se deli na faze, jedni kroje, drugi šiju, treći lepe, četvrti pakuju... U fabričkoj proizvodnji radnici se najčešće obučavaju za jednu tehnološku operaciju, obuka traje brzo i može se koristiti jeftinija i manje kvalifikovana radna snaga.

Fabrička proizvodnja je svojom masovnošću, primenom sofisticiranih mašina omogućila proizvode koji su znatno jeftiniji od zanatskih i time polako odgurala zanate u zaborav.

Stari zanati[uredi | uredi izvor]

Voskarska radionica početkom 20. veka u Srbiji
Plakat zanatlijske zadruge povodom humanitarne zabave u Pančevu, 27. februar 1892.

Stari zanati su pre stotinak godina bili izvor prihoda i mogućnost snabdevanja stanovništva neophodnim potrepštinama. Mnogi od njih su iščezli pred industrijskom revolucijom. Zanatska proizvodnja se realizovala u zanatskim radnjama a posao su vodili majstori. Oni su za svoje pomoćnike imali kalfe i šegrte. Zanat se učio godinama. Mnogi nazivi su im ostali iz turskog doba, naročito oni koji u svom nazivu imaju slovo „dž“. U težnji da ih sačuva država primenjuje manje poreze ali i zahteva da budu posebno obeleženi kao „proizvod starog zanata“.[5]

Pokret umetnosti i zanata na Zapadu[uredi | uredi izvor]

Pokret umetnosti i zanata nastao je kao reforma dizajna kasnog 19. veka i društveni pokret uglavnom u Evropi, Severnoj Americi i Australiji, a nastavlja se i danas. Njegovi zagovornici su motivisani idealima osnivača pokreta kao što su Vilijam Moris i Džon Raskin, koji su predložili da su u predindustrijskim društvima, kao što je evropski srednji vek, ljudi postizali ispunjenje kroz kreativni proces rukotvorina. Ovo stanovište je zastupano u suprotnosti sa onim što se smatralo otuđujućim efektima industrijskog rada.

Uprava za napredak radova, Zanatski čas, 1935.

Ove delatnosti su nazvane zanati, jer su mnoge od njih prvobitno bile profesije pod esnafskim sistemom. Adolescenti su bili šegrti kod majstora i usavršavali svoje veštine tokom godina u zamenu za niske plate. Kada je njihova obuka završena, bili su dobro opremljeni da se sami uspostave radionicu, zarađujući za život veštinom kojom se može poslovati direktno u zajednici, često za robu i usluge. Industrijska revolucija i sve veća mehanizacija proizvodnih procesa postepeno su smanjivali ili eliminisali mnoge uloge koje su igrale profesionalne zanatlije, a danas se mnoge rukotvorine sve više vide, posebno kada više nisu oslonac formalnog stručnog zanata, kao oblik hobija, narodne umetnosti. a ponekad i likovne umetnosti.

Termin rukotvorina se takođe može odnositi na same proizvode takvih zanatskih napora, koji zahtevaju specijalizovano znanje, možda visoko tehničko u svom izvođenju, zahtevaju specijalizovanu opremu i/ili objekte za proizvodnju, uključuju ručni rad ili radnu etiku plavih okovratnika, dostupni su široj javnosti, a izgrađeni su od materijala sa istorijom koja prevazilazi granice zapadne tradicije „likovne umetnosti“, kao što su keramika, staklo, tekstil, metal i drvo. Ovi proizvodi se proizvode u okviru specifične zajednice prakse, i dok se uglavnom razlikuju od proizvoda koji se proizvode u zajednici umetnosti i dizajna, granice se često preklapaju, što rezultira hibridnim objektima. Pored toga, pošto je tumačenje i validacija umetnosti često pitanje konteksta, publika može da percipira ručno izrađene predmete kao umetničke predmete kada se ovi predmeti posmatraju u okviru umetničkog konteksta, na primer u muzeju ili na istaknutom mestu u nečijem domu.

Zanatska proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Zanatska proizvodnja je proizvodnja proizvoda malog obima upotrebom ručnog rada. Posebno je bila uobičajena u srednjem veku. Ttokom ere industrijske revolucije je uglavnom zamenjena masovnom proizvodnjom, međutim, i dalje postoji za proizvodnju dobara kao što je luksuzna roba.[6]

Zanatski način proizvodnje ljudi su koristili od davnina. U početku su ljudi koji su se bavili zanatskom proizvodnjom imali za cilj da zadovolje potrebe sopstvene privrede, međutim, razvojem robno-novčanih odnosa, sve veći broj roba koje su oni proizvodili počeo je da se isporučuje na tržište. Uglavnom su to bili proizvodi za domaćinstvo: posuđe, nameštaj, nakit, suveniri, odeća, obuća. Međutim, vremenom su počela da se prodaju i druga dobra, poput oružja.[7]

U predrevolucionarnoj Rusiji, zanatska proizvodnja bila je prilično rasprostranjena: oko 30% svih proizvedenih proizvoda proizvedeno je zanatskim metodama. Proizvodi su se prodavali na sajmovima, a razmena je bila široko rasprostranjena.[7] Sa početkom industrijalizacije i kolektivizacije Sovjetskog Saveza, zanatski način proizvodnje proglašen je za „najviši stepen ugnjetavanja radnog naroda“ i prestao je da postoji u gotovo svim sferama sovjetske privrede osim na neformalnoj osnovi.[8]

Neke državne ekonomije, kao što je vijetnamska, uglavnom se zasnivaju na zanatskoj proizvodnji. Na primer, 50-ih godina u Severnom Vijetnamu bilo je više od sto hiljada zanatskih preduzeća. Početkom 70-ih godina, čak i pre kraj rata, zanatska proizvodnja davala je oko polovine svih proizvoda domaće industrije i skoro trećinu ukupne industrijske proizvodnje republike. Do 1977. godine, nakon ponovnog ujedinjenja Vijetnama, u Južnom Vijetnamu je bilo 700.000 zanatlija.[9]

Zanatska proizvodnja u Nepalu izdržava konkurenciju sa industrijskom proizvodnjom i stranim dobrima, što se objašnjava ne samo ekonomskim i prirodno-geografskim faktorima, već i podrškom i podsticanjem zanatske industrije od strane države.[10]

Prodajna mesta[uredi | uredi izvor]

Rukotvorine se često prave za kućnu upotrebu i dekoraciju.[[11] Ako se prodaju, prodaju se u direktnoj prodaji,[12] prodavnicama poklona,[13] javnim pijacama[14] i onlajn kupovini.[15] U zemljama u razvoju, rukotvorine se prodaju lokalnim stanovnicima i kao suveniri turistima.[16] Prodavci imaju tendenciju da govore bar nekoliko reči uobičajenih u jeziku turista.[17]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Thomas MacMillan (30. 4. 2012). „On State Street, "Maker" Movement Arrives”. New Haven Independent. Pristupljeno 23. 11. 2016. 
  2. ^ „Gaia Handicraft”. Arhivirano iz originala 26. 10. 2016. g. Pristupljeno 23. 11. 2016. 
  3. ^ Martinez, Sylvia (2013). Invent To Learn. Torrance, CA: Constructing Modern Knowledge. str. 32–35. ISBN 978-0-9891511-0-8. 
  4. ^ Dugang, Lilia. „Handicraft”. Vocabulary. 
  5. ^ „Svi stari zanati Srbije”. Arhivirano iz originala 29. 08. 2017. g. Pristupljeno 29. 08. 2017. 
  6. ^ „Handicraft Production”. Great Soviet Encyclopedia. 
  7. ^ a b „Handicraft Production”. History of the Russian Empire. 
  8. ^ „Crafts and Handicraft Production of the Irkutsk Province in the Late 19th – First Third of the 20th Century: Conceptual Specificity”. Eurasian Union of Scientists. 
  9. ^ Evgeny Glazunov (1981). „Chapter 3. The Policy of the Party in Relation to the National and Petty Bourgeoisie During the Transition to the Construction of Socialism. Socialist Transformations of Private Industry and Trade”. Reforming Private Industry and Commerce in Vietnam. Moscow: Publishing House "Science", Main Editorial Office of Oriental Literature. str. 134, 173. 
  10. ^ Gleriy Shirokov (1988). „Nepal”. Industrialization of Central Asian Countries. Publishing House "Science", Main Editorial Office of Oriental Literature. Institute of Oriental Studies (Academy of Sciences of the Soviet Union). str. 23. 
  11. ^ Clark, Alex (18. 9. 2011). „The hell of handicrafts”. The Guardian. Pristupljeno 22. 5. 2014. 
  12. ^ Kumar, Amit (7. 11. 2011). „Handicraft business: Weaving a career out of handicrafts and empowering the Indian artisans”. Economic Times of India. Pristupljeno 22. 5. 2014. 
  13. ^ Filou, Emilie (13. 6. 2013). „Africa's village crafts with big ambitions”. Africa Report. Pristupljeno 22. 5. 2014. 
  14. ^ Dziadek, Francesca (8. 12. 2011). „Sant' Ambrogio's street festival”. The Guardian. Pristupljeno 22. 5. 2014. 
  15. ^ Blair, Elizabeth (13. 12. 2012). „Etsy Crafts A Strategy For Staying Handmade And Profitable”. NPR. Pristupljeno 22. 5. 2014. 
  16. ^ „Handicraft industry needs to adopt technology”. Economic Times of India. 22. 2. 2014. Pristupljeno 22. 5. 2014. 
  17. ^ „Retail Sales: Tourists, Travelers”. 2013-04-25. Pristupljeno 22. 5. 2014. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]