Konlon Nankerou

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Konlon Nenkerou u 1987. godini.

Konlon Nenkerou (27. oktobra, 1912 – 10. avgust 1997) je bio kompozitor američkog porekla, koji je živeo i radio u Meksiku veći deo svog života. On je postao meksički državljanin 1956. godine.

Nenkerou je najbolje zapamćen po MIDI formatu. Bio je jedan od prvih kompozitora da koristite kompjuter za muzičke instrumente, realizuje svoj potencijal da to radi bolje od čoveka. On je živeo veći deo svog života u relativnoj izolaciji, i nije postao široko poznat do 1980-ih.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mladost[uredi | uredi izvor]

Nenkerou je rođen u Teksarkani, Arkanzas. On je svirao trubu u džez bendu u mladosti, pre nego što uči muziku prvo u Sinsinatiju, Ohajo , i kasnije u Bostonu, Masačusets sa Rodžerom Sešensom, Volterom Pistonom i Nikolom Slonimskim.[1] On je upoznao Arnolda Šenberga tokom ovog kratkog boravka u Bostonu 1933. godine.[2]

U Bostonu, Nenkerou ce pridružio Komunističkoj partiji. Kada je španski Građanski rat izbio, on je otišao u Španiju da stupi u brigadu Abrahama Linkolna u borbi protiv Franciska Franka. On je bio interniran u logoru Gurs u 1939. godini.[3][4] Nakon njegovog povratka u Sjedinjene Države u 1939, on je saznao, da su njegove brigadne kolege teško obnovile svoje američke pasoše. Nakon što je proveo neko vreme u Njujorku, Nenkerou se preselio 1940. godine u Meksiku, da bi izbegao haos.

On je kratko posetio Sjedinjene američke Države u 1947. godini, ali postao je državljanin Meksika u 1956. godini. Njegova sledeća pojava u SAD, u San Francisko za festival Nova američka muzika u 1981. godini. On je živeo u gradu Las Águilas, Meksiko siti, sve do svoje smrti u uzrastu od 84 godine. Iako je imao nekoliko prijatelja među meksičkim kompozitora, on je u velikoj meri nepoznati kompozitor meksičke muzičke institucije.

Kao kompozitor[uredi | uredi izvor]

To je bilo u Meksiku, jer je Nenkerou uradio posao za koji je najpoznatiji danas. On je već pisao muziku u SAD, ali ekstremni tehnički zahtevi za njegove kompozicije je potrebno velika brzina izvođača, usled kojeg je na raspolaganju samo retko zadovoljavajući rezultat. Postoji nekoliko muzičara koji bi mogli da analiziraju njegov rad, potrebno je da se pronađe alternativni način njegova dela postala dobra. Uzimajući ponudu od knjige Henrija Kauela  Novi muzički resursi, koju je kupio u Njujorku u 1939. godini, Nenkerou je našao odgovor na klaviru, sa svojom sposobnošću da proizvede izuzetno složene ritmičke obrasce sa brzinom daleko izvan mogućnosti čoveka.

Kauel je predložio da, ako je tamo samo skala tonova, pored toga, može biti skala za tempo. Nenkerouva obaveza da stvori muziku koja će uneti tempo u klavir i, zahvaljujući njegovoj dvadeset prvoj kompoziciji za klavir, on je počeo da  povećava i smanjuje tempo u okviru kompozicije. (vidite Vilijam Dakvort, Pričajuća Muzika.) Nenkerou je kasnije rekao da je on bio zainteresovan za učenje elektronskih resursa, ali da mu je Klavir na kraju dao više privremene kontrole nad svojom muzikom.[5]

Privremeno se oslanjajući na nasleđe, Nenkerou je otputovao u Njujork 1947. godine i kupio ručno probijanje mašina, da mu omogući da napravi klavirske dirke. Mašina je bila adaptacija se koristi u industrijskoj proizvodnji dirki, i korišćenje je veoma težak posao i veoma spor. On je takođe prilagodio klavir, poboljšao njihovog dinamičkog opsega,  svoj mehanizam i pokrio je čekiće sa kožom (jedan klavir) i metalom (u drugom), tako da se proizvede perkusivni zvuk. Na ovom putovanju u Njujork, on je sreo Kauela i čuo performanse Džona Kejdža i Sonate i interlude za preparirani klavir (takođe pod uticajem Kauelovih estetika), koja će kasnije dovesti do Nenkerouovog skromnog eksperimenta sa prepariranim klavirom u kancelariji broj 30.

Nenkerouove prve kompozcije se kombinuju u harmonijski jezik i melodičan motiv ranih džez pijanista, kao Art Tejtum sa izuzetno složenim metričkim šemama. Prvih pet kompozicija koje je napravio su se zvale Bugi-Vugi (kasnije su dobile ime studije br. 3 A-E). Njegovi kasniji radovi su apstraktni, bez jasne reference na neku muziku, osim sopstvenog.

Mnogi od ovih kasnijih radova (koje se obično nazivaju istraživanja) su kanoni u augmentaciji ili u diminuciji (tj. prolation kanonima). Dok većina kanona, koristeći ovaj aparat, na primer, Johan Sebastijan Bah, tempos različitih delova u dovoljno jednostavna odnosa, kao što su 2:1, Nancarrow kanonima su u mnogo složenijim odnosima. U studiju br. 40, na primer, ima svoje delove u odnosu e:Pi, dok je u istraživanje № 37 ima dvanaest pojedinačnih melodičnim linija, svaka kreće u drugom tempom.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kozinn, Allan (12. 08. 1997). „Conlon Nancarrow Dies at 84; Composed for the Player Piano”. New York Times. Pristupljeno 23. 10. 2013. 
  2. ^ Gann, Kyle (2006). The Music of Conlon Nancarrow. str. 38. ISBN 978-0521028073. 
  3. ^ Ghent, Janet Silver (12. 05. 2011). „Magnified musically: Obscure Holocaust prison camp inspires Stanford’s artist-in-residence”. Jweekly. Pristupljeno 14. 05. 2011. 
  4. ^ Hocker, Jürgen. „Chronology: Nancarrows Life and Work*1912–1997”. Pristupljeno 14. 05. 2011. 
  5. ^ Conlon Nancarrow with Charles Amirkhanian (28. 04. 1977). „An Interview with Conlon Nancarrow”. Otherminds.org. Korisna informacija se nalazi na: 25:16. Pristupljeno 02. 11. 2013. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]