Korisnik:Potatisar/Karl Miles
Karl Emil Vilhelm Miles, rođen Andešon (šv. Carl Emil Wilhelm Milles), rođen 23. juna 1875. u sadašnjoj opštini Knivsta, umro 19. septembra 1955. u Lidingeu, bio je švedski vajar. Radio je uglavnom u Evropi, a neko vreme i u Sjedinjenim Američkim Državama. Poznat je po svojim fontanama i spomenicima.
Odrastanje[uredi | uredi izvor]
Karl Miles je bio sin poručnika Emila "Milea" Andešona i njegove supruge Valborg Tisel, koja je umrla 1879. godine rađajući treće dete. Karl Miles je tada imao stariju sestru i mlađeg brata, a kada mu se otac ponovo oženio, dece je bilo ukupno šestoro. Dvoje je radilo u polju umetnosti: Milesova sestra Rut Miles (1873–1941) postala je vajar, a polubrat Evert Miles (1885–1960) postao je arhitekta.
Godine 1892. Karl Miles je počeo da uči stolarski zanat. Napustio je školu i pohađao večernje časove u jednoj tehničkoj školi u Stokholmu, čiji je zvanični učenik postao tri godine kasnije.[1] Godine 1897. dobio je stipendiju u vrednosti od 200 kruna od Švedskog stolarskog udruženja i s tim novcem otputovao u Pariz. Tamo je živeo nekoliko godina zarađivajući rezbarenjem dekorativnih predmeta. U Parizu je studirao anatomiju na fakultetu École nationale supérieure des Beaux-Arts gde je ostavio snažan utisak na francuskog vajara Ogista Rodena. Na međunarodnoj izložbi u Parizu Exposition Universalle 1900, dobio je srebrnu medalju. U Parizu je, inspirisan nadimkom svog oca "Mile" koji bolje leži francuskom jeziku, on promenio svoje prezime, tako da više nije Karl Andešon, već Karl Miles.[2]
Život i delo[uredi | uredi izvor]
Po povratku iz Pariza otputovao je u Nemačku (Minhen), Holandiju i kasnije Belgiju. Godine 1902. dobio je zadatak da iskleše Kameni spomenik (Sten Sturemonumentet) u Upsali (završen 1925. godine), koji je narodna masa ubrzo zapazila, zbog čega se ubraja u jedno od Milesovih dela koja su ga probila u svet velikih vajara.
1903. Karl Miles je dobio zadatak da napravi tri različita ukrasa za novootvoreno Kraljevsko dramsko pozorište u Stokholmu. Na fasadi je isklesao nekoliko maski za lice, a u foajeu je napravio bistu kralja. Zajedno sa švedskim vajarom Gotfridom Lašonom napravio je postolja za osam spoljašnjih mermernih stubova i lukove koji podupiru lođu, središnji deo fasade sa dva putoa koji nose grb Švedske. Miles je isklesao i pet ženskih figura koje se nalaze na sredini fasade i koje predstavljaju Arhitekturu, Poeziju, Dramatiku, Skulpturu i Slikarstvo.[3]
Godine 1904. se doselio u Minhen, gde je 1905. godine oženio austrijsku portretnu slikarku Olgu Graner, s kojom se sprijateljio u Parizu 1899. godine. U svojim ranim pismima je na ne u potpunosti tečnom nemačkom naziva "Mein kleines Hasselnuss" (Moj mali lešnik). Nisu imali decu.
Od 1920. do 1931. godine radio je kao profesor na Kraljevskom institutu za umetnost u Stokholmu. Tokom ovog perioda dobijao je pozive za izložbe širom Švedske. Nakon toga izlagao je u Libeku i Hamburgu. Godine 1927. održao je samostalnu izložbu u Galeriji Tejt u Londonu. Godine 1929. po prvi put je posetio SAD. Miles je polako postao međunarodno priznat kao vajar i to ne samo zahvaljujući Galeriji Tejt. Jedan od razloga što je odlučio da emigrira je taj što se Olgi Miles nije dopadao život u Švedskoj.[4]
Pošto ga je posao vodio u SAD[5] Karl Miles se 1931. godine preselio sa suprugom Olgom u Blumfild Hils, predgrađe Detroita. Američki državljanin postaje 1945. godine. Nakon dvadeset godina u Sjedinjenim Američkim Državama Miles se vratio u Evropu. Živeli su u Rimu, u kući koju mu je poklonila Akademija umetnosti Krenbruk. Oni su mu izradili i atelje koji mu je, uz kuću, dat na besplatno korišćenje do kraja života.
Jedan od njegovih posljednjih radova bila je Aganipina fontana, izrađena 1956. godine u Metropolitanskom muzeju umetnosti u Njujorku. Poslednji rad je fontana Svetog Martina, grupa bronzanih skulptura koju je Miles pravio u periodu 1950-1955. za Kanzas Siti, a koja je otkrivena tek tri godine nakon njegove smrti. Miles je umro 1955. godine i sahranjen je u kapeli Lilla Skogskapellet zajedno sa svojom suprugom Olgom, preminulom 1967. godine.
Spisak skulptura[uredi | uredi izvor]
Poređane su po abecednom redu sa godinom nastanka i mestom na kojem su izložene. Neke manje skulpture koje se nalaze u okviru drugih skulptura ostaće imenovane kao cela grupa. Isto važi i za fontane.
- Aganippefontänen, 1955, Metropolitan u Njujorku i Millesgården
- Bågskytten, bez <i>Liljevalchs konsthal</i>l i <i>Prins Eugens Waldemarsudde</i>[6] u Stokholmu
- Danserskorna, 1915, Muzej umetnosti u Geteborgu[7]
- Delawaremonumentet, 1938, Vilmington, SAD
- Dianafontänen I, 1927–1928, Stokholm
- Dianafontänen II, 1929–1930, na imanju <i>Skytteholm</i>
- Dödsängeln, 1921, Stokholm, opština Ekere
- Europa och Tjuren, 1926, Veliki trg u Halmstadu
- Industrimonumentet, 1926, Stokholm
- Flöjtspelande ängel, Lindige i Ševde
- Flygarmonumentet, 1931, <i>Karlaplan</i> u Stokholmu
- Folkungabrunnen, 1927, fontana od crnog granita, sa Folke Filbyter till häst, statuom od bronze, na Velikom trgu u Linćepingu
- Fredsmonumentet eller Indiansk fredsgud, 1936, St. Paul, Minesota, SAD
- Genius ili Lyrspelande ängel, 1932–1940, Stokholm
- Gud Fader på Himmelsbågen, ili Gud Fader på Regnbågen bronzana skica 1946
- Guds hand, 1954, prvobitno isklesana za Ešilstrunu, nalazi se i u SAD-u, Japanu, Australiji, Indoneziji
- Indian med kanot ili Spirit of Transportation, 1954, Detroit, SAD i Millesgården
- Johannes Rudbeckius, 1923, Västerås, kod crkve <i>Västerås domkyrka</i> i gimnazije Rudbeckianska gymnasiet.
- Jona och valfisken, 1932, Ešilstruna, Millesgården i Cranbrook Academy of Art u SAD-u
- Lilla Tritonen, 1916, Stokholm
- Musicerande änglar, 1949–50, više gradova u SAD-u i u Jevleu, kao i u <i>Millesgården</i>
- Människan och Pegasus, 1950, između ostalog i u Malmeu
- Lilla Najaden ili Najad med snäckor i händerna, 1916, Millesgården i Jevle
- Orfeusfontänen iliOrfeusgruppen, 1926–36, trg <i>Hötorget</i> u Stokholmu
- Poseidon med brunnskar, 1927 & 1930, Geteborg i jedna replika je u Millesgården
- Sankt Martins fontänen ili Sankt Martinsmonumentet, 1950–1955, Kanzas Siti, Mizuri
- Sjöguden, 1913, Stokholm
- Skridskoprinsessan, 1948, Millesgården
- Solglitter eller Najad på delfin, 1918, Millesgården i Sulna
- Solsångaren, 1926, Stokholm
- Sten Sturemonumentet, započeta 1902, završena 1927, Upsala
- Till en annan värld, 2008, na raskrsnici Södra Kungsvägen-Lejonvägen u Lindigeu
- Två vildsvin ili Vildsvin, 1929, Millesgården
- Gustav Vasa, 1907 och 1925, Nordijski muzej u Stokholmu
- Vingarna, 1908–10, Geteborg, Upsala, Stokholm
- Milesove postavke izložene su između ostalog i u Narodnom muzeju[8] i Muzeju moderne umetnosti[9] u Stokholmu
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Carl Milles - Millesgården”. www.millesgarden.se. Pristupljeno 2019-07-21.
- ^ „StockholmGamlaStan - Konstnären Carl Milles”. www.stockholmgamlastan.se. Pristupljeno 2019-07-21.
- ^ Statens Fastighetsverk, Carl Milles gipsförlagor hittar hem. Pressmeddelande 2002-06-12.[mrtva veza] Statens Fastighetsverk överlämnar vindsfynd till Millesgården.[mrtva veza]
- ^ Carl Milles – en biografi, sida 217
- ^ "Livet efter döden - Carl Milles märkligaste verk" (bilder återgivna av Se med tillstånd av Life Magazine), Tidningen Se nr 41, 1948, sid 16-17, Åhlén & Åkerlunds, Stockholm. Läst 29 oktober 2018
- ^ Prins Eugens Waldemarsudde
- ^ Göteborgs konstmuseum
- ^ Nationalmuseum
- ^ Moderna museet
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Erik Näslund (1991). Carl Milles - en biografi. Höganäs: Förlags AB Wiken. 7605299. ISBN 91-7119-010-4
- Anders Bergström (2004). Millesgården - Arkitektur och trädgård. Stockholm: Atlantis. ISBN 91-7486-799-7
- H. Cornell (1963). Carl Milles: Hans verk. Stockholm: Norstedt & Söner. 336411
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Abel, Ulf: W. Carl E Milles (1985-1987)
- Internet stranica Millesgården
[[Категорија:Умрли 1955.]] [[Категорија:Рођени 1875.]] [[Категорија:Швеђани]] [[Категорија:Шведски уметници]] [[Категорија:Вајари]]