Kupaći kostim

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ženski kupaći kostim 20-ih godina

Kupaći kostim je odeća dizajnirana da se koristi tokom bavljenja aktivnostima na vodi, bilo da se radi o sportskim aktivnostima kakve su plivanje, ronjenje, surfovanje, ili rekreativnim aktivnostima na plažama i bazenima, uključujući i sunčanje. Najčešće je izrađen od materijala koji se brzo suši. Različiti modeli dizajnirani su za muškarce, žene, decu i bebe.

Kupaći kostim se može nositi i kao donji veš u sportovima koji zahtevaju plivačko odelo - skijanje na vodi, ronjenje, surfovanje ili veikbording. Kupaći kostim se takođe može nositi da bi se prikazale fizičke osobine nosioca, kao u slučaju takmičenja u lepoti ili bodibildingu.

Danas je dostupan veliki izbor modela, koji se razlikuju prema pokrivenosti tela i materijalima od kojih su izrađeni. Izbor može zavisiti i od standarda zajednice, kao i od trenutne mode i ličnih afiniteta. Muški kupaći kostim najčešće čine samo kupaće gaće. Ženski kupaći kostim može biti dvodelni, odnosno bikini, jednodelni koji pokriva veći deo torza, ili monokini koji se sastoji samo od kupaćih gaća (bez grudnjaka). Društvena pravila i religija ponekad diktiraju stil, a uticaj mešavina kultura trendove[1] pa se početkom 21. veka, za žene muslimanske veroispovesti kreiran burkini - kupaći kostim koji pokriva celo telo, osim lica, šaka i stopala. Kupaći kostimi za decu su slični onima za odrasle, a za bebe i sasvim malu decu poslednjih godina koriste se pelene za kupanje. Ljudi koji preferiraju aktivnosti u vodi potpuno bez odeće nazivaju se nudisti.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Kupaći kostim oko 1830.

Odeća za kupanje je u poslednjih 100 godina doživela velike promene. Količina pokrivenosti, odnosno otkrivenosti tela odećom za kupanje menjala se kroz vekove, u zavisnosti od društvenih normi.

Postoje zapisi da su se u Staroj Grčkoj i Rimu žene kupale potpuno nage. Mešanja muškaraca i žena ipak nije bilo, jer su i jedni i drugi imali zasebne prostorije u okviru kupatila. Na rimskim muralima su prikazane žene u odeći nalik na danjašnji bikini, ali se ta odeća vezuje za bavljenje telesnim vežbama, a ne za plivanje.[2]

U srednjem veku važilo je pravilo za sve žene koje su se kupale u javnim kupatilima i banjama da se kupaju potpuno nage. Sedamdesetih godina 17. veka uvodi se obaveza da one budu potpuno obučene, sa tačno određenom formom odeće za kupanje.[3] Za razliku od žena, muškarcima je sve do 60-ih godina 19. veka bilo dozvoljeno da se kupaju goli.[1]

18. vek[uredi | uredi izvor]

Žensko odelo za kupanje oko 1870

U 18. veku javna kupatila ponovo postaju popularna. Kao i u vreme antičkog Rima, ona su dostupna samo bogatoj evropskoj eliti. Iako su muška i ženska kupatila bila odvojena, postojala su stroga pravila pristojnosti.

Ženski kupaći kostim bio je po formi sličan haljinama koje su se nosile svakodnevno – zatvoren do vrata, sa dugim rukavima, u više slojeva i sa širokim padom, izrađen od materijala koji neće biti providan kada se pokvasi, što je najčešće značilo da se odeća za kupanje izrađivala od vune. Noge su pokrivale čarapama, a u porub haljina često su se ušivali mali tegovi, kako se ne bi zadizale prilikom ulaska u vodu. Moda tog vremena je izuzetno cenila beo ten, pa su dame bile dobro zaklonjene od sunca šeširima širokog oboda, šalovima i rukavicama.

Muška odeća za kupanje imala je takođe duge rukave i nogavice. Ako bi neko pokazao gole ruke ili noge bio bi uhapšen zbog nedoličnog pokazivanja u javnosti. Ovakva moda se nije mnogo menjala do sredine devetnaestog veka.[2]

19. vek[uredi | uredi izvor]

Mašine za kupanje s kraja 19. i početka 20. veka

U 19. veku boravak na moru postaje sve popularniji zahvaljujući razvoju železnice. U Viktorijanskoj eri u tadašnjim letovalištima muškarci i žene su bili odvajani, kako ne bi videli jedni druge u odeći za plažu. Posebno popularne u to vreme su bile mašine za kupanje, pokrivena i ograđena drvena kolica sa 4 točka, koja su vukli konji. Žene bi u ove kabine ulazile u svakodnevnoj odeći, unutra bi obukle kupaće kostime i sa čitavom „mašinom“ ulazile u more. Pri tom su sve vreme bile zaštićene od pogleda suprotnog pola i tako mogle da na miru uživaju u plivanju. Po završetku plivanja ponovo bi ulazile u „mašinu” i na isti način se vraćale na obalu.

Nasuprot ovoj evropskoj konzervativnosti u Sjedinjenim Američkim Državama već 80-ih godina 19. veka postala su popularna takmičenja u lepoti, na kojima su se žene pojavljivale u kupaćim kostimima.

Sredinom 19. veka pravila oblačenja se menjaju. Ženska odeća za kupanje i dalje pokriva gotovo čitavo telo, ali se pojavljuje dvodelni ženski kupaći kostim. U modu ulaze takozvane „turske” pantalone ili blumers (nazvane po Ameliji Blumer, koja je pokušala da uvede neku vrstu pantalona u žensku odeću). Gornji deo ovog kupaćeg kostima pokrivao je telo od ramena do kolena, poput haljine, dok je donji deo dosezao do članaka na nogama. Oba dela izrađivana su od punog flanela, koji je natopljen vodom bio veoma težak i neudoban pri plivanju.

Muški kostimi postaju „slobodniji”, otkrivajući deo nogu a ponekad čak i deo grudi ispod vrata.

S vremenom i ženski i muški kostimi postaju sve otvoreniji i pokrivaju sve manje, a krajem 19. i početkom 20. veka ukidaju se zakoni kojima se zabranjuje kupanje muškaraca i žene na istoj plaži.[2]

20. vek[uredi | uredi izvor]

1900-1910-te[uredi | uredi izvor]

U 20. veku počinje pravi „bum“ kada je reč o kupaćim kostimima. Već u prvoj deceniji pojavljuje se kupaći kostim koji se sastojao od kratke suknje, prsluka i dugih gaća, što se tada smatralo provokativnim. Čak je australijska plivačica i glumica Anet Kelerman 1907. godine, prilikom posete Americi, bila uhapšena zato što joj je nosila kupaći kostim od žerseja koji je otkrivao ruke, noge i vrat.

Posle Prvog svetskog rata boravak na moru postaje još popularniji, a kupaći kostimi sve oskudniji.[2]

Ernest i Paulina Hemingvej na plaži u Španiji 1927. godine

1920-te[uredi | uredi izvor]

Muški i ženski modeli kupaćih kostima na plaži u Mađarskoj 1922. godine

Već u narednoj deceniji ženski kupaći kostim postaje sve manji. Prvo su se izgubili rukavi i ruke su bile izložene suncu. Zatim su i nogavice skraćene do kolena, a na plažama su postojali cenzori koji su proveravali da li je šorts dovoljno dugačak. Izrez, koji je bio tik uz vrat, spustio do početka grudi. Razvoj i stvaranje novih materijala omogućili su nove varijante udobnijih i praktičnijih kupaćih kostima. Detalj po kojem se pamti ovaj period je kapa, koju su sve žene morale da nose.

1930-te[uredi | uredi izvor]

Tridesete godine bile su vreme eksperimentisanja sa krojevima, materijalima, bojama i dezenima. Kupaći kostimi su počeli da naglašavaju žensko telo. U modu ulazi sunčanje i preplanuli ten, a uskoro se pojavljuju i prvi pravi dvodelni modeli. Kupaći kostimi su najčešće štrikani. Njima počinju da se bave i kreatori visoke mode, a jedna od prvih bila je Elza Skjapareli (Elsa Schiaparelli, 1890-1973). Glavni promoteri ovih modela su holivudske zvezde.[2]

1940-te[uredi | uredi izvor]

Moda za plažu 40-ih godina bila je skromna i smerna. Kupaći kostimi su podsećali na današnje mini haljine koje naglašavaju liniju tela. Odmah posle Drugog svetskog rata pojavljuje se i prvi bikini. Dizajnirali su ga 1946. godine francuski modni kreatori Žak Hajm (Jacques Heim) i Luj Rear (Louis Reard). Na račun ovog kupaćeg kostima zbijane su šale. Govorilo se da „otkriva sve, osim devojačkog prezimena majke”. Model se zapravo nije mnogo razlikovao od ranijih dvodelnih kostima, osim što je imao prazninu ispod donje linije grudi. Bikini je dobio ime po atolu Bikini, poznatom po testovima nuklearnog oružja, čime se aludiralo na efekat koji ovakav kupaći kostim ostavlja na posmatrača.

Zanimljivo je da Rear nije mogao da nađe manekenku voljnu da prikaže prvi bikini, pa je za tu priliku unajmio profesionalnu striptizetu.[2]

1950-1970-te[uredi | uredi izvor]

Bikini svoju punu popularnost dostiže posle 1957. i filmova Brižit Bardo. Dok je Pedesetih godina bikini morao da pokriva pupak, već 60-ih se naglo smanjuje i počinje trend pokrivanja samo jednog dela grudi i takozvane „bikini zone“. Ipak, jednodelni kupaći kostimi su i dalje u trendu, pa se Elizabet Tejlor 1959. pojavljuje upravo u jednom takvom, u filmu Iznenada, prošlog leta. Šezdesetih nastaju i različiti modeli koji manje otkrivaju, više podižu grudi, a njihova popularnost ne opada ni danas. U filmu Doktor No iz 1962. godine Ursula Andres je nosila beli bikini koji je ubrzo postao vrlo popularan među ženama. Nešto kasnije, 1964. američki modni dizajner austrijskog porekla Rudi Gernraih predstavlja prvi model monokini kupaćeg kostima, koji prekriva donji deo tela koliko i bikini, dok ostatak predstavljaju samo dve tanke trake koje idu preko ramena. Sedamdesete ne donose ništa novo.

Pedesetih godina muški kupaći kostimi konačno gube gornji deo, otkrivajući telo sve do struka. Modeli muških kupaćih gaća najčešće se razlikuju prema dužini nogavica, ili ih nemaju uopšte.

Šezdesete godine 20. veka donose modu monokinija (toples). Sa dokazima o štetnosti prekomernom izlaganju sunčevim zracima, kupaći kostimi ponovo postaju nešto zatvoreniji, ali se njihova osnovna forma nije bitno izmenila do danas.[2]

1980-te[uredi | uredi izvor]

Osamdesetih godina u Brazilu nastaje tanga kupaći kostim, inspirisan tradicionalnim odevnim predmetima domorodačkih plemena oko Amazona. Ovaj trend se neverovatnom brzinom širi po svetu, i do danas ostaje veoma popularan. Osim toga postaje popularan i toples, koji se sa nudističkih plaža sve više širi i na „obične“ plaže.[1]

21. vek[uredi | uredi izvor]

Danas postoje i alternativni i načini odevanja za uživanje na plaži. Primer može biti [[Tajland], gde se ljudi često kupaju u svakodnevnoj odeći.[1] Početkom 21. veka pojavili su se i kupaći kostimi za muslimanske vernice, nazvani burkini. Sama reč je kovanica od reči burka i bikini, a kreirala ga je australijska dizajnerka libanskog porekla Ahida Zenati.[4]

Materijali[uredi | uredi izvor]

Od kada, u 18. veku, kupanje na plažama ponovo postaje popularno, sa promenom modela, uslovljenih društvenim normama, menjaju se i materijali od kojih se izrađuju kupaći kostimi. U početku je ova odeća morala da pokriva celo telo, pa samim tim i da bude neprovidna, pa je jedan od najpopularnijih materijala bila vuna, jer se ne providi kada se pokvasi. Kasnije su birani sve tanji materijali, kakvi su flanel i žersej.[2] Već 20-ih godina za izradu kupaćih kostima počela je da se koristi viskoza,[5] ali se njena izdržljivost, posebno kada je mokra, pokazala problematičnom.[6] Osim viskoze koristili su se žersej i svila.[7] Tokom 30-ih godina razvijaju se novi materijali, posebno lateks i najlon, a kupaći kostimi su postepeno počeli da se pripijaju uz telo,[8] posebno oni ženski.

Poslednjih godina, u skladu sa trendom borbe za očuvanje i zaštitu životne sredine, neke kompanije su počele da se fokusiraju na reciklirane materijale. Sirovina za izradu materijala od kojih se prave kupaći kostimi danas se može dobiti reciklažom iskorišćenih ribarskih mreža i različitog plastičnog otpada koji se prikuplja prilikom čišćenja morskih obala, vodenih puteva i priobalnih naselja.[9]

Popularni modeli kupaćih kostima[uredi | uredi izvor]

Popularni modeli ženskih kupaćih kostima danas su:

  • klasični jednodelni kupaći,
  • nezaobilazni bikini (kako minimalni, tako i onaj sa visokim strukom),
  • tankini, sličan ženskom donjem rublju - majici na bretele koja pokriva stomak i gaćicama,
  • Tanga kupaći kostim,
  • monokini koji samo delimično pokriva i prednju stranu tela i
  • burkini koji pokriva celo telo i glavu, izuzev lica i popularan je uglavnom u tradicionalnim islamskim zemljama.[1]

Kako su kupaći prestali da se smanjuju, modni dizajneri su počeli da eksperimentišu sa različitim stilovima. Danas postoji ogroman izbor različitih modela kupaćih kostima, a mašta modnih dizajnera nema granice. Ne postoje zabrane i ograničenja, a svako uglavnom sam odlučuje kakav mu model najbolje pristaje.[10]

Dečji kupaći kostimi[uredi | uredi izvor]

Kada je reč o dečjim kupaćim kostimima, mošljenja su oprečna. Dok je nekada bilo sasvim uobičajeno videti malu decu potpuno nagu na plažama, danas se roditelji sve češće odlučuju da čak i malim bebama oblače Pelene za kupanje. Ovo je prvenstveno higijenska mera, kako bi se sprečio čvrsti sadržaj pelena da ispliva u vodu, ali i da bi se dete zaštitilo od nečistoće na plaži.[11]

Kada je reč o nešto starijim mališanima, nekada je bilo sasvim normalno da ni dečaci ni devojčice do perioda puberteta ne nose kupaće kostime na plaži. Danas moderni roditelji, okrenuti savremenim trendovima u vaspitanju dece, ovo smatraju gotovo skandaloznim. Dečaci obično nose kupaće gaće poput onih za odrasle. Kod devojčica je slično, ali su tu mišljenja često oprečna. Neki roditelji smatraju da kupaći kostimi za devojčice treba da budu jednodelni ili dvodelni, baš kao kod odraslih žena, dok drugi smatraju da su gaćice dovoljne, jer dete u najranijem uzrastu još uvek nije svesno svog tela, pa nema potrebe skrivati ga.

Oprečna su mišljenja i stručnjaka o ovoj temi. Pojedini tvrde da je sasvim normalno da dete do određenog uzrasta trčkara po plaži bez ikakve odeće, jer će na taj način uživati u potpunosti u svojoj slobodi. Za razliku od njih, ima i onih koji zastupaju potpuno suprotno mišljenje. Kupaći kostimi su obavezni, većina njih smatra, bez obzira što dete nije ni svesno svog tela. U suštini i jedni i drugi su saglasni da bi roditelji svakako trebalo da zastupaju lični stav, koji imaju po tom pitanju.[12]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d J.M. „KUPAĆI KOSTIMI KROZ ISTORIJU”. luxlife. Pristupljeno 26. 12. 2022. 
  2. ^ a b v g d đ e ž „Kratka istorija kupaćih kostima”. nadlanu.com. 12. 11. 2013. Pristupljeno 9. 1. 2023. 
  3. ^ „Kako su se ženski kupaći kostimi menjali u poslednjih 100 godina”. Ženski magazin. Pristupljeno 26. 12. 2022. 
  4. ^ Ljakić, Zijad. „PROPIS BURKINIJA”. Oficijelna stranica dr. Zijad Ljakić. Pristupljeno 27. 12. 2022. 
  5. ^ Sydelle, John. „The Swimsuit Industry”. The Houston Chronicle. Arhivirano iz originala 19. 10. 2013. g. Pristupljeno 29. 8. 2013. 
  6. ^ Kadolph, Sara J.; Langford, Anna L. (2001). Textiles (9 izd.). Prentice Hall. ISBN 0-13-025443-6. 
  7. ^ „Vintage Swimwear Timeline”. Glamoursurf.com. Arhivirano iz originala 19. 10. 2013. g. Pristupljeno 29. 8. 2013. 
  8. ^ „History of the Bikini”. Carnival. Arhivirano iz originala 2017-06-26. g. 
  9. ^ „Do you know what's happening to your clothing donations?”. The Washington Post. Pristupljeno 30. 1. 2020. 
  10. ^ „Kako su se ženski kupaći kostimi menjali u poslednjih 100 godina”. Ženski magazin. Pristupljeno 26. 12. 2022. 
  11. ^ Drbohlav Ollerton, Rachel. „Pelene za kupanje – kako odabrati i gdje kupiti”. kreni zdravo. Pristupljeno 21. 12. 2022. 
  12. ^ „Kada dete treba da nosi kupaći kostim?”. mojodmor.rs. Pristupljeno 9. 1. 2023. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]