Kuća Nikodija Veljkovića

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kuća Nikodija Veljkovića
Opšte informacije
MestoZeletovo
OpštinaBojnik
Država Srbija
Vrsta spomenikaspomenik kulture
Vreme nastankaDrugi svetski rat
Tip kulturnog dobraNepokretno kulturno dobro

Kuća Nikodija Veljkovića je građevina koja je sagrađena tokom Drugog svetskog rata.[1] S obzirom da predstavlja značajnu istorijsku građevinu, proglašena je nepokretnim kulturnim dobrom Republike Srbije. Nalazi se u Zeletovu, pod zaštitom je Zavoda za zaštitu spomenika kulture Niš.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Stanimir Veljković Zele, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije, je poginuo 13. aprila 1942. u selu Jugovcu zajedno sa Milošem Mamićem, članom Saveza komunista Jugoslavije.[1] Zajedno su pošli u obilazak partizanskih odreda i partijskih organizacija u Toplici kada su svratili u selo Jugovac da prenoće i tada su bugarske snage opkolile selo.[1] Stanimir Veljković i Miloš Mamić su im pružili otpor dokle god su imali municije, a poginuli su kada su poslednjim bombama pokušali proboj.[1] Do 1974. godine selo Zeletovo se zvalo Suvo Polje, po tim nazivom se i sada nalazi u svima kartama ovog regiona, kada je odlučeno da se nazove imenom jednog od organizatora ustanka i partijskog rukovodioca leskovačkog područja Stanimira Veljkovića Zeleta.[1] Leskovačka gimnazija je od 1962. do 2003. nosila njegovo ime, svog bivšeg učenika Zeleta koji je ukazom Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije 14. decembra 1949. proglašen za narodnog heroja.[1] Kuća je prizemna, građena od opeke u blatu, zidovi su od pločastog kamena, a krov je pokriven falcovanim crepom. Ispred kuće je podignut i spomenik sa bistom.[1] U centralni registar je upisana 11. aprila 1983. pod brojem SK 477, a u registar Zavoda za zaštitu spomenika kulture Niš 15. marta 1983. pod brojem SK 40.[1]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z „Kuća Nikodija Veljkovića”. nasledje.gov.rs. Pristupljeno 2022-09-14. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Kuća narodnih heroja, Kulturno nasleđe Srbije, zaštita i uređenje, Beograd 1982, 122.