Meki čir
Meki čir | |
---|---|
Klasifikacija i spoljašnji resursi | |
Specijalnost | Urologija Dermatovenerologija DiseasesDB = |
Meki čir poznat i kao meki šankr,[1] šankroid (lat. ulcus molle),[2]) bakterijska je infekcija, koja se manifestuje bolnim ranicama - čirevima ili ulkusima na genitalijama. Spada u grupu polno prenosivih bolesti, jer se širi sa jedne osobe na drugu primarnom seksualnim kontaktaktom.[3] Bolest se može preneti i neseksualnim kontaktom sa osobe koja ima otvorene rane, ako se tečnost nalik gnoju iz ranica prenese sa osobe na osobu drugim fizičkim kontaktom.[4]
Uzročnik mekog čira je hemofilus dukrei (lat. Haemophilus ducreyi), gram-negativni, anaerobni kokobacil, koga karakterišu jako složeni uslovi rasta. On uzrokuje izbočine na polnom udu koje mogu biti nežne (kada se dodirnu) i pune gnoja, koje kada se otvore one mogu postati rane. Prati ih oticanje limfnih čvorova, ili malih žlezda, u preponama.[4]
Iako se meki šankr lako leči, takođe se vrlo lako i širi.[4]
Pronađeno je da je šancroid kofaktor prenošenja HIV-a, a takođe je prijavljena i velika incidenca infekcije HIV-om među pacijentima sa mekim čirom u SAD i drugim zemljama. Oko 10% pacijenata sa mekim čirom može biti istovremeno inficirano sa Treponemom palidum i herpes simpleks virusom.[5]
Istorija
[uredi | uredi izvor]Bakterija je prvi identifikovao Auguste Ducrey 1889. godine nakon autoinokulacije na podlaktice pacijenata gnojnim materijalom dobijenim direktno iz ranice mekog čira na polnom organu. Ove studije obezbedila je osnovu za diferencijaciju mekog čir od tvrdog čira kod sifilisa, barem u etiologije, kao autoinoculationog oblika koji naknadno dovodi do stvaranja čira.[6]
Epidemiologija
[uredi | uredi izvor]- Morbiditet na globalnom nivou
Globalna učestalost genitalnih ulkusa je više od 20 miliona slučajeva godišnje. Većina ovih slučajeva izazvana je sifilisom i virusom herpesa.[7]
Godine 1997. godišnji globalna učestalost mekog čir prema podacima Svetske zdravstvene organizacija (SZO) i Zajedničkog program Ujedinjenih nacija za HIV i AIDS (UNAIDS), bila je oko 6 miliona slučajeva.[8]
Meki čir je češći u manje razvijenim područjima, područjima koja su takođe značajan po većoj rasprostranjenosti HIV-a (> 8%).
Meki čir je takođe češći kod osoba koinficiranih sifilisom ili herpes simplek virus, kako unutar Sjedinjenih Američkih Država (oko 10% pacijenata), tako u velikoj meri, izvan Sjedinjenih Američkih Država.
Drugi faktori rizika su nizak nivo zdravstvenog i opšteg obrazovanja stanovništva, rizično seksualno ponašanje, prisustvo drugih polno prenosivih bolesti, viša starosna struktura i muška homoseksualnost.[9]
U nekim studijama utvrđena je manja učestalost bolesti kod obrezanih muškaraca, ali zbog manjkavosti pojedinih istraživanja rezultati se ne mogu smatrati pouzdanim, i kao takvi prihvatljivi.[10]
Treba imati u vidu i činjenicu da se kriva učestalost mekog čir, i drugih bakterijskih polno prenosivih bolesti, poslednjih decenija 21. veka pomerila od bakterijskih infekcija, prema infekcijama virusne etiologije, kao što je herpes simpleks virus i HIV.
- Mortalitet / Morbiditet
Ako se meki čir jdijagnostikuje i leči rano, može se uspešno i brzo izlečiti. Teži oblici sa pojavom promena u preponska kom limfnim žlezdama, mogu izazvati stvaranje apscesa nakon čije drenaže ostaju trajni ožiljci. Otvorene rane su takođe ulazna vrata za sekundarne infekcije, jer olakšavaju prenos HIV-a. Imunodeficijntni pacijenatima poput onih naknadno inficiranih HIV-om, imaju niže stopu imuniteta i više su skloni ozbiljnim komplikacijama.[11]
- Polne razlike
Muško : ženaki odnos kod mekog čira je između 3 i 25 (što zavisi od geografskog regiona koji su proučavani). Iako muškarci češće oboljevaju, prostitutke su u mnogom delovima sveta utočište bolesti.
- Starost
Prosečna starost pacijenata koji obolevaju od mekog čira je 30 godina.
Etiopatogeneza
[uredi | uredi izvor]Hemofilus dukrei je strogo ljudski patogen, bez identifikovanog rezervoara infekcije, koji i uglavnom deluje ekstracelularno (izvan ćelije).[12][13]
Izazivač mekog čira, bacil hemofilus dukrei (Haemophilus ducreyi) ulazi u kožu kroz oštećenja na epitelu penisa, nakon manjih trauma, kao što su one koje nastaju tokom seksualnog odnosa. Kada bakterija dospe u kožni pokrivač, ona pokreće reakciju brojnih inflamatornih ćelija u inokuliranoj oblasti, uključujući; polimorfonukleare neutrofile (PMN), makrofage, dendritske ćelije, i CD4 i CD8 ćelija.[14]
Bacil takođe indukuje i sekreciju interleukina 6 (IL-6) i interleukin 8 (IL-8) iz ćelija epidermisa i dermisa (keratinocita fibroblasta, endotelijalnih ćelija, i melanocita). IL-8, zauzvrat, izaziva polimorfonukleare neutrofile i makrofage da formiraju apsces, koji se klinički manifestuju kao intradermalne pustule. Istovremeno, IL-6 stimuliše i aktivnost CD4 ćelija u napadnutom području pokretanjem mehanizma regulacije T-ćelija interleukinom 2 (IL-2) u receptorima.
Formiranje karakterističnih ranica u mekom čiru olakšano je i toksinom (engl. cytolethal distending toxin) koji proizvodi Hemofilus dukrei . Ovaj toksin izaziva apoptozu i nekrozu ljudskih ćelija (mijeloidnih i epitelnih ćelija, keratinocita i primarnih fibroblasta).[15] Klinički ovaj proces manifestacije se usporenim lečenjem, Hemofilus dukrei, jer bacil time postiče sposobnost da izbegne fagocitozu.
Bubuljice i ulceracije na koži ne manifestuju se kod svih zaraženih bolesnika. Međutim, u slučajevima kada se one ne razviju, opisan je kod takvih osoba razvoj izuzetno jakog inflamatornog odgovora, koji uključujući nekoliko proinflamatornih molekula, npr. interleukina 1-beta, na lokalnom nivou.[14]
Iz nepoznatih razloga, makrofagi nakupljeni u mekom čiru imaju razvijenije CCR5 i CXCR4 hemokin receptore, koji pogoduju humanoj imunodeficijenciji (HIV) da lakše uđe u organizam, u poređenju sa ćelijama van regiona infekcije. Prenos HIV takođe olakšava i sam Hemofilus dukrei stvaranjem karakterističnih ulceracija i narušavanjem intaktnosti i zaštitne funkcije epitela.[14]
Klinička slika
[uredi | uredi izvor]Simptomi bolesti počinju nakon inkubacionog perioda od 3 do 7 dana od infekcije (polnog kontakta). Na početku bolesti prvo se oko polnih organa i čmara stvaraju mali bolni plikovi, koji brzo puknu i stvaraju plitke čireve. Rane se mogu povećati i međusobno spojiti.
Čirevi su zapravo specifične bolne ranice, lokalizovane na spoljnim delovima genitalija. Oni su nepravilnog oblika, gnojavog dna i često su praćene bolnom i gnojnim promenama u regionalnim limfnim žlezdama. Limfni čvorovi u preponama mogu postati osetljivi na dodir i pokreta, povećani i međusobno spojeni u „pakete“, stvarajući apsces (nakupina gnoja). Koža iznad apscesa postaje crvena i sjajna, i može spontano da pukne pa se gnoj iz nje cedi po koži.
Prvi put je hemofilus dukrei opisan 1989. godine kao uzrok hroničnog ulkusa donjih ekstremiteta kod odraslih muškarca. Iako je do nedavno u literaturi navedeno samo nekoliko slučajeva neseksualno prenosivih hroničnih čireva kože uzrokovanih hemofilusom dukrei . Tokom 2005. godine, hemofilus dukrei je identifikovan kao uzročnik hroničnih čireva na koži kod dece koja žive u endemskim oblastima južnog Pacifika. Slučajevi prijavljeni iz istraživanja hroničnih čireva kože kod dece sprovedenih 2013. godine u Papui Novoj Gvineji i Solomonovim Ostrvima opisuju neseksualno prenosivi oblik hroničnog čira donjih ekstremiteta koji je sličan po kliničkom izgledu genitalnom čiru bez izražene regionalne limfadenopatije ili formiranja bubona, koji reaguje na standardnu antimikrobnu terapiju koja se koristi za lečenje hemofilus dukrei.
Dijagnoza
[uredi | uredi izvor]Dijagnoza mekog čira postavlja se na osnovu njegovog izgleda i rezultata mikrobiooškog pregleda i drigih testova, kojim se dokazuju uzroci čireva. Uzimanje uzorka gnoja iz čira i rast i izolovanje bakterija (lat. Haemophilus ducreyi) u mikrobiološkoj laboratoriji (što je tehnički teško), može pomoći u postavljanju dijagnoze.[16]
Diferencijalna dijagnoza
[uredi | uredi izvor]Diferencijalno dijagnostički treba imati u vidu sledeće bolesti:
- Herpes simplek
- Limfogranulom venerum (lat. Lymphogranuloma Venereum) - seksualno prenosiva bolest koja prvenstveno inficira limfu
- Sifilis
Terapija
[uredi | uredi izvor]Lečenje mekog čira sastoji se od:
- Pražnjenja fluktuirajućeg šankra koje može da spreči spontana rupturu apscesa i time smanjiti morbiditet.
- Primene antibiotika, kao primarnog leka i sulfonamida, u lečenje infekcije. Preporučuje se primena sledećih antibiotika i sulfonamida; doksicilin, eritromicin, sulfafurazol, azitromicin,
- Simptomatske terapije koja se zasniva na primeni nesteroidnih anti-inflamatornih lekova (NSAIL) i lokalna toplote, koja može da pruži izvesno olakšanje bola.
Terapija seksualnih partnera
Osobe koje su imale seks sa pacijentima sa mekim čirom, u roku od 10 dana nakon kliničkih simptoma kod obolele osobe, treba detaljno pregledati i lečiti, čak i ako nemaju simptome bolesti.[5]
Koinfekcija HIV-om
Pacijente koji su istovremeno zaraženi HIV-om treba dopunski lečiti i pažljivo pratiti. Za lečenje ovakvih pacijenata može biti potrebna duža terapije od klasične teraipije za meki čir, jer lečenje ovog čira kod HIV-inficiranih pacijenata može trajati duže, a bilo koji režim lečenja može se pokazati neefikasnim. Kako su podaci o terapijskoj efikasnosti preporučenih režima lečenja za ceftriaksonom i azitromicin kod pacijenata sa HIV inficiranim virusima ograničeni, oni se mogu koristiti kod takvih pacijenata samo ako postoji mogućnost redovnog praćenja. Neki lekari predlu 7-dnevnu terapiju eritromicina za lečenje mekog čira kod pacijenata sa HIV-om.[5]
Mere prevencije
[uredi | uredi izvor]- Infekcija daje malu ili nimalu zaštitnu imunskog sistema od budućih infekcije. Tako da se bolest može ponovo javiti.
- Seksualne kontakte treba dozvoliti bolesniku tek po potpuno sprovedenom lečenju.
- Zdravstvenim prosevećivanjem obučiti partnere da upražnjavanjavaju isključivo siguran seks, sa proverenim partnerima.
Izvori
[uredi | uredi izvor]- ^ James, William D.; Berger, Timothy G.; et al. (2006). Andrews' Diseases of the Skin: clinical Dermatology. Saunders Elsevier. str. 274. ISBN 978-0-7216-2921-6.
- ^ Rapini, Ronald P.; Bolognia, Jean L.; Jorizzo, Joseph L. (2007). Dermatology: 2-Volume Set. St. Louis: Mosby. ISBN 978-1-4160-2999-1.
- ^ Van Howe RS. Sexually transmitted infections and male circumcision: a systematic review and meta-analysis. ISRN Urol. 2013. 2013:109846. Full Text.
- ^ a b v Contributors, WebMD Editorial. „What Is Chancroid?”. WebMD (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-06-28.
- ^ a b v „Šankroid: uzroci, simptomi, dijagnoza, lečenje”. sr-m.iliveok.com. Pristupljeno 2022-06-28.
- ^ Albritton, W. L. (decembar 1989). „Biology of Haemophilus ducreyi”. Microbiol Rev. 53 (4): 377—89. PMC 372746 . PMID 2687678. doi:10.1128/mr.53.4.377-389.1989.
- ^ Roett MA, Mayor MT, Uduhiri KA. Diagnosis and management of genital ulcers. American Family Physician. 2012 Feb
- ^ Spinola, S. M.; Bauer, M. E.; Munson Jr, R. S. (april 2002). „Immunopathogenesis of Haemophilus ducreyi infection (Chancroid)”. Infection and Immunity. 70 (4): 1667—76. PMC 127820 . PMID 11895928. doi:10.1128/IAI.70.4.1667-1676.2002.
- ^ Kyriakis, K. P.; Hadjivassiliou, M.; Paparizos, V. A.; Flemetakis, A.; Stavrianeas, N.; Katsambas, A. (novembar 2003). „Incidence determinants of gonorrhea, chlamydial genital infection, syphilis and chancroid in attendees at a sexually transmitted disease clinic in Athens, Greece”. International Journal of Dermatology. 42 (11): 876—81. PMID 14636203. S2CID 9179975. doi:10.1046/j.1365-4362.2003.01737.x.
- ^ Van Howe RS. Sexually transmitted infections and male circumcision: a systematic review and meta-analysis. ISRN Urol. 2013. 2013:109846. [Medline]. [Full Text].
- ^ Workowski, KA, Berman, S. (2010). „Diseases Characterized by Genital, Anal, and Perianal Ulcers. Sexually Transmitted Diseases Treatment Guidelines”. MMWR. 59 (RR-12).
- ^ Lagergård, T.; Bölin, I.; Lindholm, L. (2011). „On the evolution of the sexually transmitted bacteria Haemophilus ducreyi and Klebsiella granulomatis”. Annals of the New York Academy of Sciences. 1230: E1—E10. PMID 22239475. S2CID 12256827. doi:10.1111/j.1749-6632.2011.06193.x.
- ^ Gangaiah, D.; Li, W.; Fortney, K. R.; Janowicz, D. M.; Ellinger, S.; Zwickl, B.; Katz, B. P.; Spinola, S. M. (februar 2013). „Carbon storage regulator A contributes to the virulence of Haemophilus ducreyi in humans by multiple mechanisms”. Infection and Immunity. 81 (2): 608—17. PMC 3553801 . PMID 23230298. doi:10.1128/IAI.01239-12.
- ^ a b v Li, W.; Katz, B. P.; Bauer, M. E.; Spinola, S. M. (avgust 2013). „Haemophilus ducreyi infection induces activation of the NLRP3 inflammasome in nonpolarized but not in polarized human macrophages”. Infection and Immunity. 81 (8): 2997—3008. PMC 3719567 . PMID 23753629. doi:10.1128/IAI.00354-13.
- ^ Wising, C.; Azem, J.; Zetterberg, M.; Svensson, L. A.; Ahlman, K.; Lagergård, T. (maj 2005). „Induction of apoptosis/Necrosis in various human cell lineages by Haemophilus ducreyi cytolethal distending toxin”. Toxicon. 45 (6): 767—76. PMID 15804526. doi:10.1016/j.toxicon.2005.01.016.
- ^ Roett, M. A.; Mayor, M. T.; Uduhiri, K. A. (2012-02-01). „Diagnosis and management of genital ulcers”. American Family Physician. 85 (3): 254—62. PMID 22335265..
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Spinola, S. M.; Bauer, M. E.; Munson Jr, R. S. (april 2002). „Immunopathogenesis of Haemophilus ducreyi infection (Chancroid)”. Infection and Immunity. 70 (4): 1667—76. PMC 127820 . PMID 11895928. doi:10.1128/IAI.70.4.1667-1676.2002.
- Kyriakis, K. P.; Hadjivassiliou, M; Paparizos, V. A.; Flemetakis, A; Stavrianeas N, Katsambas A (novembar 2003). „Incidence determinants of gonorrhea, chlamydial genital infection, syphilis and chancroid in attendees at a sexually transmitted disease clinic in Athens, Greece”. International Journal of Dermatology. 42 (11): 876—81. PMID 14636203. S2CID 9179975. doi:10.1046/j.1365-4362.2003.01737.x.
- Kemp M, Christensen JJ, Lautenschlager S, Vall-Mayans M, Moi H (maj 2011). „European guideline for the management of chancroid, 2011”. Int J STD AIDS. 22 (5): 241—4. PMID 21571970. S2CID 29798318. doi:10.1258/ijsa.2010.010432.
- Lewis, D. A. (april 2000). „Diagnostic tests for chancroid”. Sex Transm Infect. 76 (2): 137—41. PMC 1758295 . PMID 10858718. doi:10.1136/sti.76.2.137.
- Patterson K, Olsen B, Thomas C, Norn D, Tam M, Elkins C (oktobar 2002). „Development of a rapid immunodiagnostic test for Haemophilus ducreyi”. J Clin Microbiol. 40 (10): 3694—702. PMC 130854 . PMID 12354868. doi:10.1128/JCM.40.10.3694-3702.2002.
- Centers for Disease Control and Prevention (CDC) (2007-04-13). „Update to CDC's sexually transmitted diseases treatment guidelines, 2006: Fluoroquinolones no longer recommended for treatment of gonococcal infections”. Morbidity and Mortality Weekly Report. 56 (14): 332—6. PMID 17431378.
- Centers for Disease Control and Prevention, Workowski KA, Berman SM. Diseases characterized by genital ulcers. Sexually transmitted diseases treatment guidelines 2006. MWR Morb Mortal Wkly Rep. 2006 Aug 4. 55(RR-11):14-30. [
- Annan, N. T.; Lewis, D. A. (april 2005). „Treatment of chancroid in resource-poor countries”. Expert Rev Anti Infect Ther. 3 (2): 295—306. PMID 15918786. S2CID 26715675. doi:10.1586/14787210.3.2.295.
- Centers for Disease Control and Prevention. 1993 sexually transmitted diseases treatment guidelines. Morbidity and Mortality Weekly Report. 1993 Sep 24. 42(RR-14):1-102.
- Cole, L. E.; Toffer KL; Fulcher, R. A.; San Mateo LR, Orndorff PE, Kawula TH (decembar 2003). „A humoral immune response confers protection against Haemophilus ducreyi infection”. Infection and Immunity. 71 (12): 6971—7. PMC 308944 . PMID 14638786. doi:10.1128/IAI.71.12.6971-6977.2003.
- Dallabetta GA, Gerbase AC, Holmes KK. Problems, solutions, and challenges in syndromic management of sexually transmitted diseases. Sex Transm Infect. 1998 Jun. 74 Suppl 1:S1-11.
- DiCarlo, R. P.; Armentor, B. S.; Martin, D. H. (avgust 1995). „Chancroid epidemiology in New Orleans men”. The Journal of Infectious Diseases. 172 (2): 446—52. PMID 7622888. doi:10.1093/infdis/172.2.446.
- Ernst, A. A.; Marvez-Valls E; Martin, D. H. (1995). „Incision and drainage versus aspiration of fluctuant buboes in the emergency department during an epidemic of chancroid”. Sex Transm Dis. 22 (4): 217—20.
- Fleming, D. T.; Wasserheit, J. N. (februar 1999). „From epidemiological synergy to public health policy and practice: the contribution of other sexually transmitted diseases to sexual transmission of HIV infection”. Sex Transm Infect. 75 (1): 3—17. PMC 1758168 . PMID 10448335. doi:10.1136/sti.75.1.3.
- Goens, J. L.; Schwartz RA; De Wolf K (1994-02-01). „Mucocutaneous manifestations of chancroid, lymphogranuloma venereum and granuloma inguinale”. American Family Physician. 49 (2): 415—8. PMID 8304262., 423-5.
- Hammond GW (1996). „A history of the detection of Haemophilus ducreyi, 1889-1979”. Sex Transm Dis. 23 (2): 93—6.
- Hollier, L. M.; Workowski, K. (decembar 2003). „Treatment of sexually transmitted diseases in women”. Obstet Gynecol Clin North Am. 30 (4): 751—75. PMID 14719849. doi:10.1016/S0889-8545(03)00087-1. , vii-viii. [Medline].
- Htun Y, Morse SA, Dangor Y, Fehler G, Radebe F, Trees DL, et al. Comparison of clinically directed, disease specific, and syndromic protocols for the management of genital ulcer disease in Lesotho. Sex Transm Infect. 1998 Jun. 74 Suppl 1:S23-8.
- Humphreys, T. L.; Baldridge LA; Billings, S. D.; Campbell, J. J.; Spinola, S. M. (jul 2005). „Trafficking pathways and characterization of CD4 and CD8 cells recruited to the skin of humans experimentally infected with Haemophilus ducreyi”. Infection and Immunity. 73 (7): 3896—902. PMC 1168611 . PMID 15972475. doi:10.1128/IAI.73.7.3896-3902.2005.
- Humphreys, T. L.; Schnizlein-Bick CT; Katz, B. P.; Baldridge, L. A.; Hood AF, Hromas RA; et al. (2002-12-01). „Evolution of the cutaneous immune response to experimental Haemophilus ducreyi infection and its relevance to HIV-1 acquisition”. J Immunol. 169 (11): 6316—23. PMID 12444138. S2CID 25527905. doi:10.4049/jimmunol.169.11.6316.
- Joseph, A. K.; Rosen, T. (januar 1994). „Laboratory techniques used in the diagnosis of chancroid, granuloma inguinale, and lymphogranuloma venereum”. Dermatol Clin. 12 (1): 1—8. PMID 8143374. doi:10.1016/S0733-8635(18)30196-7.
- Lewis, D. A. (februar 2003). „Chancroid: clinical manifestations, diagnosis, and management”. Sex Transm Infect. 79 (1): 68—71. PMC 1744597 . PMID 12576620. doi:10.1136/sti.79.1.68.
- Marrazzo, J. M.; Handsfield, H. H. (1995). „Chancroid: new developments in an old disease”. Curr Clin Top Infect Dis. 15: 129—52.
- Martin, D. H.; Mroczkowski, T. F. (septembar 1994). „Dermatologic manifestations of sexually transmitted diseases other than HIV”. Infectious Disease Clinics of North America. 8 (3): 533—82. PMID 7814834. doi:10.1016/S0891-5520(20)30610-3.
- Martin, D. H.; Sargent SJ; Wendel GD Jr, McCormack WM, Spier NA, Johnson RB; et al. (avgust 1995). „Comparison of azithromycin and ceftriaxone for the treatment of chancroid”. Clinical Infectious Diseases. 21 (2): 409—14. PMID 8562752. doi:10.1093/clinids/21.2.409.
- Mayaud P, Ka-Gina G, Grosskurth H (1998). „Effectiveness, impact and cost of syndromic management of sexually transmitted diseases in Tanzania”. Int J STD AIDS. 9 (Suppl. 1): 11—4.
- Mertz, K. J.; Weiss JB; Webb, R. M.; Levine, W. C.; Lewis JS, Orle KA; et al. (oktobar 1998). „An investigation of genital ulcers in Jackson, Mississippi, with use of a multiplex polymerase chain reaction assay: high prevalence of chancroid and human immunodeficiency virus infection”. The Journal of Infectious Diseases. 178 (4): 1060—6. PMID 9806035. S2CID 18646506. doi:10.1086/515664.
- Morse, S. A. (april 1989). „Chancroid and Haemophilus ducreyi”. Clinical Microbiology Reviews. 2 (2): 137—57. PMC 358107 . PMID 2650859. doi:10.1128/CMR.2.2.137.
- O'Farrell N (avgust 1993). „Soap and water prophylaxis for limiting genital ulcer disease and HIV-1 infection in men in sub-Saharan Africa”. Genitourin Med. 69 (4): 297—300. PMC 1195092 . PMID 7721293. doi:10.1136/sti.69.4.297.
- O'Farrell N (2001). „Targeted interventions required against genital ulcers in African countries worst affected by HIV infection”. Bull World Health Organ. 79 (6): 569—77. PMC 2566448 . PMID 11436480.
- Paz-Bailey G, Rahman M, Chen C, Ballard R, Moffat HJ, Kenyon T; et al. (2005-11-01). „Changes in the etiology of sexually transmitted diseases in Botswana between 1993 and 2002: implications for the clinical management of genital ulcer disease”. Clinical Infectious Diseases. 41 (9): 1304—12. PMID 16206106. S2CID 16223928. doi:10.1086/496979.
- Pillay A, Hoosen AA, Loykissoonlal D, Glock C, Odhav B, Sturm AW (novembar 1998). „Comparison of culture media for the laboratory diagnosis of chancroid”. J Med Microbiol. 47 (11): 1023—6. PMID 9822303. doi:10.1099/00222615-47-11-1023.
- Post, D. M.; Mungur, R; Gibson, B. W.; Munson RS Jr (oktobar 2005). „Identification of a novel sialic acid transporter in Haemophilus ducreyi”. Infection and Immunity. 73 (10): 6727—35. PMC 1230923 . PMID 16177350. doi:10.1128/IAI.73.10.6727-6735.2005.
- Prather, D. T.; Bains, M; Hancock, R. E.; Filiatrault, M. J.; Campagnari, A. A. (novembar 2004). „Differential expression of porins OmpP2A and OmpP2B of Haemophilus ducreyi”. Infection and Immunity. 72 (11): 6271—8. PMC 523061 . PMID 15501753. doi:10.1128/IAI.72.11.6271-6278.2004.
- Rome, E. S. (jun 1999). „Sexually transmitted diseases: testing and treating”. Adolesc Med. 10 (2): 231—41. PMID 10370707. , vi.
- Rosen, T.; Brown, T. J. (septembar 1998). „Cutaneous manifestations of sexually transmitted diseases”. Med Clin North Am. 82 (5): 1081—104. PMID 9769794. doi:10.1016/S0025-7125(05)70404-1. , vi.
- Schmid, G. P.; Faur YC; Valu, J. A.; Sikandar, S. A.; McLaughlin, M. M. (decembar 1995). „Enhanced recovery of Haemophilus ducreyi from clinical specimens by incubation at 33 versus 35 degrees C”. J Clin Microbiol. 33 (12): 3257—9. PMC 228683 . PMID 8586712. doi:10.1128/jcm.33.12.3257-3259.1995.
- Schmid, G. P.; Sanders LL Jr, Blount JH, Alexander ER. Chancroid in the United States (1987-12-11). „Reestablishment of an old disease”. JAMA. 258 (22): 3265—8. doi:10.1001/jama.1987.03400220065038.
- Spinola, S. M.; Fortney KR; Katz, B. P.; Latimer, J. L.; Mock JR, Vakevainen M; et al. (decembar 2003). „Haemophilus ducreyi requires an intact flp gene cluster fo virulence in humans”. Infection and Immunity. 71 (12): 7178—82. PMC 308926 . PMID 14638812. doi:10.1128/IAI.71.12.7178-7182.2003.
- Steen, R. (2001). „Eradicating chancroid”. Bull World Health Organ. 79 (9): 818—26. PMC 2566650 . PMID 11584729.
- Steen R (2001). „Sex, soap and antibiotics: the case for chancroid eradication”. Int J STD AIDS. 12 (Suppl 2).:147.
- Steen, R.; Dallabetta, G. (mart 2004). „Genital ulcer disease control and HIV prevention”. Journal of Clinical Virologyol. 29 (3): 143—51. PMID 15002487. doi:10.1016/j.jcv.2003.05.001.
- Trager, J. D. (jun 2004). „Sexually transmitted diseases causing genital lesions in adolescents”. Adolesc Med Clin. 15 (2): 323—52. PMID 15449848. doi:10.1016/j.admecli.2004.02.007.
- WHO. World Health Organization. Management of sexually transmitted diseases. (WHO/GPA/TEM/94.1 Rev 1 ed). 1997.
- WHO: World Health Organization. - Syndromic Case Management of STD (Sexually Transmitted Diseases)- A Guide for Decision-makers, Helth Care Workers, and Communicators. 1997.
- Workowski KA, Berman SM. CDC sexually transmitted diseases treatment guidelines. Clinical Infectious Diseases. 2002 Oct 15. 35:S135-7.
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]Klasifikacija | |
---|---|
Spoljašnji resursi |
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |