Nevena Popović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nevena Popović
Lični podaci
Datum rođenja(1955-04-27)27. april 1955.
Mesto rođenjaBeograd, FNR Jugoslavija
Datum smrti30. mart 2016.(2016-03-30) (60 god.)[1]
Mesto smrtiBeograd, Republika Srbija
Umetnički rad
Poljemuzička umetnost

Nevena Popović (Beograd, 27. april 1955Beograd, 30. mart 2016) bila je pijanistkinja i profesor Falulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Nastupala je kao solista, kamerni muzičar i sa orkestrima u Srbiji i inostranstvu.

Osnovna muzička škola u Grockoj od 2017. godine nosi njeno ime.[2]

Katedra za klavir Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu je osnovala nagradu sa njenim imenom, koja se dodeljuje za najznačajnije umetničko ostvarenje u godini.[3]

Školovanje, usavršavanje i nastupi[uredi | uredi izvor]

Rođena je 27. aprila 1955. godine u Beogradu, završila nižu i srednju školu „Josip Slavenski”, u klasi profora Jele Kršić, a na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu diplomirala je 1975. godine ocenom 10, u klasi profesora Andreje Pregera. Magistarske studije završila je 1977. godine na Akademiji Santa Ceccilia u Rimu, u klasi Vićenca Vitalea, a zatim i u Firenci kao stipendistkinja američke akademije Rosary college of fine Arts, kao i na FMU u Beogradu.

Usavršavala se i na majstorskim kursevima kod poznatih pijanista Alda Cikolinija, Vladimira Aškenazija, gde je odabrana među 9 od 90 prijavljenih kandidata za aktivno učešće na njegovom kursu i nastup na koncertu u okviru Lucernskog festivala 1981. godine.

Nastupala je na značajnim festivalima kao što su: BEMUS (6 puta), NIMUS, Budva-grad teatar, Dani muzike (Budva-Herceg Novi), Mermer i zvuci, Memorijal Darka Lukića – Osijek, SVEM – Sarajevske muzičke večeri, zatim na festivalima u Berlinu, Lajpcigu, Veneciji, Minsku, Minhenu, Balaton (Mađarska) i td.

Snimala je za radio, televiziju i CD, kao solista i sa violinistima Majom Jokanović i Sretenom Krstićem... Snimala je često za beogradsku, a i za italijansku, francusku, švajcarsku, nemačku, finsku i sovjetsku radio-televiziju.

Pedagoški rad[uredi | uredi izvor]

Na Fakultetu muzičke umetnosti radila je od 1979. godine, najpre kao asistent, zatim docent, vanredni profesor, a od 1998. godine kao redovni profesor za užu umetničku oblast klavir. Na Akademiji umetnosti u Banjaluci bila je angažovana od njenog osnivanja 1998. godine.

Njeni studenti osvojili su do sada veliki broj nagrada na međunarodnim takmičenjima širom sveta. Njih desetak radi na FMU u Beogradu i spadaju među najuspešnije domaće umetnike (Miloš Mihajlović, Vladimir Milošević, Vladimir Cvijić, Nebojša Maksimović, Sonja Lončar, Jasna Tucović, Dejan Subotić, Bojan Marjanović), a veliki broj ih deluje uspešno u inostranstvu (Evropa, SAD, Kanada, Australija).

Nevena Popović je bila član mnogih međunarodnih žirija u Srbiji, kao i u Italiji, Francuskoj, Grčkoj i Gruziji. Održala je i brojne majstorske kurseve u zemlji i inostranstvu.

Bila je jedan od osnivača takmičenja „Banjalučki bijenale” zbog čega je zadužila sve bivše, buduće pijaniste i muzičke umetnike u ovom gradu.[4]

Nagrade i priznanja[uredi | uredi izvor]

  • Dobitnica je brojnih nagrada u zemlji i inostranstvu: sedam prvih i specijalnih nagrada na republičkim i saveznim takmičenjima kao učenica i studentkinja, nagrade Fonda „Olga Mihajlović” 1974. godine,
  • Oktobarske nagrade 1974. godine i nagrade Fonda „Emil Hajek” 1976. godine (prvi dobitnik te nagrade).
  • Osvajala je i nagrade na međunarodnim takmičenjima 1975. godine u Senigaliji, 1976. „Alfredo Casella” u Napulju, „Franco Manino” 1976. u Rimu, Zlatnu medalju u Amalfiju 1977, nagradu festivala „International masterplayers” u Minhenu 1983. godine.

Preminula je 30. marta 2016. godine i sahranjena u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Preminula Nevena Popović”. SEEcult. Pristupljeno 12. 2. 2019. 
  2. ^ „Zvanični sajt”. OMŠ „Nevena Popović” Grocka. Pristupljeno 12. 2. 2019. 
  3. ^ „Koncert pijanistkinje Nataše Penezić”. KCB. Pristupljeno 12. 2. 2019. 
  4. ^ „Umjetničkim radom Nevena Popović zadužila Banjaluku”. Glas Srpske. Pristupljeno 12. 2. 2019. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]