Обична јела

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Evropska jela
Tri stabla jele na Goču
Naučna klasifikacija uredi
Carstvo: Plantae
Divizija: Pinophyta
Klasa: Pinopsida
Red: Pinales
Porodica: Pinaceae
Rod: Abies
Vrsta:
A. alba
Binomno ime
Abies alba
Areal evropske jele
Sinonimi[2]
Spisak
  • * Abies argentea Chambray
  • * Abies baldensis (Zuccagni) Zucc. ex Nyman
  • * Abies candicans Fisch. ex Endl.
  • * Abies chlorocarpa Purk. ex Nyman
  • * Abies duplex Hormuz. ex Beissn.
  • * Abies metensis Gordon
  • * Abies miniata Knight ex Gordon
  • * Abies minor Gilib.
  • * Abies nobilis A.Dietr.
  • * Abies pardei Gaussen
  • * Abies rinzii K.Koch
  • * Abies taxifolia Duhamel
  • * Abies taxifolia Desf.
  • * Abies taxifolia Raf.
  • * Abies tenuirifolia Beissn.
  • * Abies vulgaris Poir.
  • * Abies excelsa Wender.
  • * Peuce abies Rich.
  • * Picea kukunaria Wender.
  • * Picea metensis Gordon
  • * Picea pectinata (Lam.) Loudon
  • * Picea pyramidalis Gordon
  • * Picea rinzi Gordon
  • * Picea tenuifolia Beissn.
  • * Pinus baldensis Zuccagni
  • * Pinus heterophylla K.Koch
  • * Pinus lucida Salisb.
  • * Pinus pectinata Lam.
  • * Pinus picea L.
Šuma jele i bukve na Goču.
Adaksijalna i abaksijalna strana letorasta sa četinama.
Stablo jele sa tipičnom korom i monopodijalnim grananjem.
Delimično raspadnute uspravne šišarke.
Obeskriljeno seme jele.
Klijavci jele.

Evropska jela (Abies alba Mill.), naziv roda je starorimski naziv za jelu, a epiteti vrste su alba — bela; kora i četine na naličju, pectinata — raščešljana; zbog raščešljanih četina, nobilis — uzvišena, excelsa — visoka. Srpski naziv najčešće samo jela, zatim jelka, jelika, vita jela, borika, hvoja, čam[3]

Areal[uredi | uredi izvor]

Areal jele prostire se na južnu i zapadnu Evropu; na zapad do severne Španije, na istok do istočne Rumunije, na sever do Poljske i južno do Sicilije. Raste na nadmorskoj visini od 800 do 1600 m; sa porastom geografske širine gornja granica joj je niža[4]. U Gorskom kotaru gradi čiste acidofilne jelove šume (Blechno-Abietetum), a češće je sa bukvom u posebnom bukovo-jelovom pojasu (Abieto-Fagetum) iznad pojasa brdske bukve, a ispod planinske bukve. U delovima bivše Jugoslavije ove šume su znatno rasprostranjene[5].

Opis vrste[uredi | uredi izvor]

Jela je visoko drvo i može izrasti do preko 50 m sa prečnikom stabla preko 2 m. Korenov sistem čini dobro razvijen osovinski koren (srčanica) i nekoliko bočnih korenova, i ukoliko je supstrat dovoljno dubok, dosta je otporna prema vetroizvalama. Završeci najtanjih žilica kod jele imaju ektotrofnu mikorizu. Kruna je u mladosti konusna, kasnije valjkasta, a kod vrlo starih stabala ima zatupast vrh. Grane su na stablu pršljenasto raspoređene, horizontalno položene i malo usmerene ka vrhu. Mlade grančice su dlakave, starije gole, a pupoljci su bez smole. Izuzetak čine samo pupoljci na vrhu grana, koji su ponekad smolasti. Kora je sivkasta, glatka, do oko 50. godine. U većoj starosti potamni i puca u obliku uglastih ljuspi, koje ostaju priljubljene uz drvo[4].

Četine su spiralno raspoređene, što se vidi na vrhu grančica, a niže četine su adaksijalni i abaksijalno raščešljane. One su zelene, pljosnate, do 2,5 mm široke i 17-30 mm duge. Sa gornje strane su plitko užlebljene i potpuno zelene, a sa donje strane imaju greben i dve bele trake stominih otvora sa obe strane zelenog grebena. Pri osnovi se sužavaju i prelaze u mali, okruglasto-štitasti završetak, kojim je četina pričvršćena za grančicu. Većinom su na vrhu usečene. Četine na vrhu fertilnih grana su zašiljene ili tupe — nisu urezane. Ostaju na granama osam i više godina. Na otkinutim grančicama se vide okrugli, spiralno raspoređeni tragovi u nivou kore; grančica je gotovo glatka i pored ovih tragova.

Jela je jednodoma vrsta. Ženske strobile su na gornjoj strani najviših grančica, a muške niže na istoj grančici. Muške strobile duge su oko 2 cm, žuto obojene sa spiralno raspoređenim ljuspama na izduženoj osovini, sa po dve polenove kesice ispod svake ljuspe. Jela cveta u proleće od aprila do juna, zavisno od nadmorske visine. Oprašuje se vetrom. Počinje da cveta, u zavisnosti od toga da li je rasla na osami, ili u sklopu, u brdskom ili planinskom predelu, od 30-70. godine starosti. Van sklopa u nižim predelima sazreva već oko tridesete godine. Rodne godine, dok je drvo mlado, javljaju se svake druge godine. Kod starijih stabala i na većim nadmorskim visinama ređe, tj. kroz dve do tri pa i više godina[5].

Ženske strobile su mrkozelenkaste, jajaste, oko 2 cm duge, uspravne, građene od spiralno raspoređenih fertilnih i sterilnih ljuspi — brakteja. Na fertilnoj ljuspi po dva semena zametka. Sterilne brakteje zrele šišarke su uzane i zabačena naniže, nalazi se ispod fertilne po sredini. Zrela šišarka je oko 16 cm duga i do 5 cm široka, valjkastog oblika, crvenkasto-smeđe boje. Šišarke ostaju uspravno. Sazrevaju iste godine i odmah po sazrevanju raspadaju se, opadaju im ljuspe zajedno sa semenom, a na grani ostaje gola osovina-vreteno. U pazuhu fertilne ljuspe nalaze se dva krilata semena[6].

U Hektolitru ima oko 600 šišarki, a masa im je 30-35 kg što daje 1,5-2,5 kg čistog semena. U jednom kilogramu ima 15 000-17 000 semena sa krilcima, a 20 000-24 000 čistog semena. Seme je žućkasto oker boje, dugačko od 7-10 mm, rebrasto, čvrsto sraslo sa kriocem. Rasejava se pomoću vetra. Seme klija kroz 3-4 nedelje, a njegova klijavost je mala (između 30 i 50 %)[4]. Seme zadržava klijavost samo 6 meseci. Endosperm čini veći deo semena, a u sredini je smešten vretenasti embrion. Klijavac sa 5-6 zelenih kotiledona, sa po dve bele pruge stoma na licu, horizontalno, zrakasto raspoređeni. Kasnije se javljaju primarne četine koje su dva puta kraće od kotiledona i alterniraju sa njima. Odmah iznad primarnih četina formira se terminalni pupoljak, koji naredne godine daje letorast sa spiralno raspoređenim četinama. Jela u početku sporo raste. Prve nepotpune pršljenove grana dobija tek oko pete godine, ako raste na osami. Međutim, u gustom sklopu se ovo dešava još kasnije. Od petnaeste godine raste brže i dostiže maksimalnu visinu oko 200. godine[7].

Bioekološke karakteristike[uredi | uredi izvor]

Jela na nižim, severnijim položajima traži sveža zemljišta[8] a na severoistočnim i jugoistočnim ekspozicijama i na južnim ekspozicijama većim nadmorskim visinama traži duboko, plodno, humusom bogato zemljište i stalnu visoku relativnu vlažnost vazduha sa umerenom temperaturom, čime se karakterišu brdsko-planinski predeli Srbije[4]. Ona ima znatnu sposobnost poboljšanja sastava zemljišta, pošto njene četine truljenjem obrazuju humus, i pošto se, iako ona dugo raste u sklopu, pod njom stvara mahovina, koja održava gornji sloj zemljišta uvek u vlažnom stanju[8]. Jela je veći probirač od smrče u pogledu mineralnih soli u zemljištu, traži više toplote od smrče, a i senku bolje podnosi od nje. Jela zahteva višu prosečnu temperaturu, a kao i smrča i tisa, visoku apsolutnu vlažnost. U izvesnoj meri podnosi zimske mrazeve, ali strada od kasnih prolećnih mrazeva, naročito u mlađem uzrastu[4]. Kasni mrazevi uzrokuju promrzavanje pupoljaka, kako terminalnih, tako i bočnih, pa se prvi kasnije razvijaju. Od svih četinara, ona najviše strada od udara groma, a i na poplave je naročito osetljiva, kao i na zagađenost vazduha dimom i gasovima[8].

Kod nas je jela retko formira čiste sastojine. Većinom se javlja u mešavini sa bukvom, smrčom, belim borom, molikom, javorom, mlečom i drugim vrstama. Na mnogim planinama u Srbiji se danas nalaze samo ostaci ogromnih jelovih šuma, nekada široko rasprostranjenih (Suva planina, Stara planina). Ovde sa jelom i smrčom rastu još i sledeće vrste: Fagus moesiaca, Sorbus aucuparia, Acer pseudoplatanus, Sambucus racemosa, Rhamnus fallax, Lonicera alpigena, Rubus idaeus, Vaccinium myrtillus i druge. Mnogi istraživači, botaničari i šumari, smatraju da su četinari donedavno imali mnogo širi areal u Srbiji i Makedoniji i da su njihova današnja, reducirana staništa velikim delom rezultat delovanja čoveka[4].

Značaj[uredi | uredi izvor]

Jela se može koristiti u zelenim prostorima kao soliter, ili u grupnoj sadnji. Ističe se velikom dekorativnošću, lepim oblikom krune, dekorativnim četinama i šišarkama. Međutim, njena upotreba u urbanim prostorima je ograničena njenim specifičnim bioekološkim zahtevima, kakvi nisu uobičajeni u gradskoj sredini, i stoga ona ovde brzo propada. Naročočito je osetljiva na uslove industrijskih područja, koja se odlikuju visokim nivoom zagađenja[6][5]. Njena upotreba za pošumljavanje, u regulaciji vodotoka, koji su teški za održavanje, za osiguravanje planinskih vododelnica relativno je mala.

Unutarvrsni taksoni[uredi | uredi izvor]

Sadnice piramidalne jele u rasadniku Vasić u Kosjeriću.
A. alba var. pyramidalis.

Iako je manje polimorfna od smrče i crnog bora, u prirodi se može pronaći nekoliko varijeteta jele. U odnosu na osobine krune, postoje:

  • A. alba var. pyramidalis — sa uskom krunom[9];
  • A. alba var. atrata — sa visećim granama. Ovaj varijetet je nađen na malom broju mesta.

Ustanovljena je i varijabilnost u obliku, veličini i boji semena, kao i u obliku i veličini šišarke. Na osnovu boje semena, opisana su dva varijeteta:

  • A. alba var. fuscoviolacea (seme je ljubičasto) i
  • A. alba var. rosea (ružičasto seme).

Na osnovu veličine i oblika šišarki, opisane su tri forme:

  • f. oblongicarpa — uskoduguljaste šišarke;
  • f. multibracteata — šišarke male, široke i na vrhu zaobljene;
  • f. paucibracteata — šišarke duguljaste i na vrhu zaobljene.

Sve tri forme konstatovane su u Srbiji[10][11] U Makedoniji se još može naći i varijetet A. alba var. acutifolia Turcz., koji se odlikuje četinama koje su na vrhu vrlo zašiljene[5].

Jela ima veći broj hortikulturnih kultivara u odnosu na: habitus:

  • A. alba 'Pyramidalis' — habitus sličan jablanu;
  • A. alba 'Pendula' — žalosna forma;
  • A. alba 'Columnaris' — sa kratkim granama, valjkasta forma.

i boju četina:

  • A. alba 'Variegata' — spororastuća forma sa beložutim, panaširanim četinama;
  • A. alba 'Aurea' — zlatasta, gde je jedan deo četine zlatnožut, a drugi zelen[6].

U većim botaničkim baštama, a ređe u rasadnicima mogu se sresti i kultivari:

  • A. alba ’Aargau’
  • A. alba ’Barabits Spreading’
  • A. alba ’Bolehost’
  • A. alba ’Bystricka’
  • A. alba ’Chrudimka’
  • A. alba ’Green Spiral’
  • A. alba ’Hana’
  • A. alba ’Havel’
  • A. alba ’HB Kroc’
  • A. alba ’Hedge’
  • A. alba ’Hochstukli’
  • A. alba ’Ibergeregg’
  • A. alba ’Johann’
  • A. alba ’Kladsko’
  • A. alba ’Krumlov’
  • A. alba ’Laja’
  • A. alba ’Lhotky’
  • A. alba ’Loucím’
  • A. alba ’Maraton’
  • A. alba ’Michaela’
  • A. alba ’Mlada Boleslav’
  • A. alba ’Orlík’
  • A. alba ’Pyramidalis Linssen’
  • A. alba ’Schwarzenberg’
  • A. alba ’Schwarzwald’
  • A. alba ’Velehrad’
  • A. alba ’Veseli-Dáblice’
  • A. alba ’Zaháj’

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Farjon, A. (2014). Abies alba. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2014.2. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 28. 8. 2014. 
  2. ^ a b Abies alba. World Checklist of Selected Plant Families (WCSP). Royal Botanic Gardens, Kew. Pristupljeno 12 Oct 2016 – via The Plant List.
  3. ^ Simonović, D. (1959): Botanički rečnik, imena biljaka. Srpska akademija nauka — posebna izdanja, knjiga CCCXVIII
  4. ^ a b v g d đ Jovanović, B. (1985): Dendrologija. IV izmenjeno izdanje. Univerzitet u Beogradu. Beograd
  5. ^ a b v g Vukićević E. (1996): Dekorativna dendrologija, Šumarski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd
  6. ^ a b v Kolesnikov, A. I. (1974): Dekorativnaя dendrologiя, Izdatelьstvo Lesnaя promыšlennostь, Moskva.
  7. ^ Stilinović, S. (1985): Semenarstvo šumskog i ukrasnog drveća i žbunja. Univerzitet u Beogradu. Beograd
  8. ^ a b v Vasić, S. M. (1907): Praktične poljoprivredne nauke — podizanje četinara, Izdanje srpskog poljoprivrednog društva, Beograd.
  9. ^ Tošić M. (1963): O nalazu piramidalnog varijeteta jele (Abies alba Mill.) u okolini Sjenice. Šumarstvo, Beograd, 387—391
  10. ^ Gajić M. (1960): O jednoj novoj formi jele (Abies alba Mill.). Šumarstvo11-12, Beograd: 513—514
  11. ^ Gajić M. (1962): Nove forme šišarica jele (Abies alba Mill.). Glasnik Šumarskog fakulteta 26, Beograd: 225—229

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]