Обична јела
Evropska jela | |
---|---|
Tri stabla jele na Goču | |
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | Plantae |
Divizija: | Pinophyta |
Klasa: | Pinopsida |
Red: | Pinales |
Porodica: | Pinaceae |
Rod: | Abies |
Vrsta: | A. alba
|
Binomno ime | |
Abies alba | |
Areal evropske jele | |
Sinonimi[2] | |
Spisak
|
Evropska jela (Abies alba Mill.), naziv roda je starorimski naziv za jelu, a epiteti vrste su alba — bela; kora i četine na naličju, pectinata — raščešljana; zbog raščešljanih četina, nobilis — uzvišena, excelsa — visoka. Srpski naziv najčešće samo jela, zatim jelka, jelika, vita jela, borika, hvoja, čam…[3]
Areal[uredi | uredi izvor]
Areal jele prostire se na južnu i zapadnu Evropu; na zapad do severne Španije, na istok do istočne Rumunije, na sever do Poljske i južno do Sicilije. Raste na nadmorskoj visini od 800 do 1600 m; sa porastom geografske širine gornja granica joj je niža[4]. U Gorskom kotaru gradi čiste acidofilne jelove šume (Blechno-Abietetum), a češće je sa bukvom u posebnom bukovo-jelovom pojasu (Abieto-Fagetum) iznad pojasa brdske bukve, a ispod planinske bukve. U delovima bivše Jugoslavije ove šume su znatno rasprostranjene[5].
Opis vrste[uredi | uredi izvor]
Jela je visoko drvo i može izrasti do preko 50 m sa prečnikom stabla preko 2 m. Korenov sistem čini dobro razvijen osovinski koren (srčanica) i nekoliko bočnih korenova, i ukoliko je supstrat dovoljno dubok, dosta je otporna prema vetroizvalama. Završeci najtanjih žilica kod jele imaju ektotrofnu mikorizu. Kruna je u mladosti konusna, kasnije valjkasta, a kod vrlo starih stabala ima zatupast vrh. Grane su na stablu pršljenasto raspoređene, horizontalno položene i malo usmerene ka vrhu. Mlade grančice su dlakave, starije gole, a pupoljci su bez smole. Izuzetak čine samo pupoljci na vrhu grana, koji su ponekad smolasti. Kora je sivkasta, glatka, do oko 50. godine. U većoj starosti potamni i puca u obliku uglastih ljuspi, koje ostaju priljubljene uz drvo[4].
Četine su spiralno raspoređene, što se vidi na vrhu grančica, a niže četine su adaksijalni i abaksijalno raščešljane. One su zelene, pljosnate, do 2,5 mm široke i 17-30 mm duge. Sa gornje strane su plitko užlebljene i potpuno zelene, a sa donje strane imaju greben i dve bele trake stominih otvora sa obe strane zelenog grebena. Pri osnovi se sužavaju i prelaze u mali, okruglasto-štitasti završetak, kojim je četina pričvršćena za grančicu. Većinom su na vrhu usečene. Četine na vrhu fertilnih grana su zašiljene ili tupe — nisu urezane. Ostaju na granama osam i više godina. Na otkinutim grančicama se vide okrugli, spiralno raspoređeni tragovi u nivou kore; grančica je gotovo glatka i pored ovih tragova.
Jela je jednodoma vrsta. Ženske strobile su na gornjoj strani najviših grančica, a muške niže na istoj grančici. Muške strobile duge su oko 2 cm, žuto obojene sa spiralno raspoređenim ljuspama na izduženoj osovini, sa po dve polenove kesice ispod svake ljuspe. Jela cveta u proleće od aprila do juna, zavisno od nadmorske visine. Oprašuje se vetrom. Počinje da cveta, u zavisnosti od toga da li je rasla na osami, ili u sklopu, u brdskom ili planinskom predelu, od 30-70. godine starosti. Van sklopa u nižim predelima sazreva već oko tridesete godine. Rodne godine, dok je drvo mlado, javljaju se svake druge godine. Kod starijih stabala i na većim nadmorskim visinama ređe, tj. kroz dve do tri pa i više godina[5].
Ženske strobile su mrkozelenkaste, jajaste, oko 2 cm duge, uspravne, građene od spiralno raspoređenih fertilnih i sterilnih ljuspi — brakteja. Na fertilnoj ljuspi po dva semena zametka. Sterilne brakteje zrele šišarke su uzane i zabačena naniže, nalazi se ispod fertilne po sredini. Zrela šišarka je oko 16 cm duga i do 5 cm široka, valjkastog oblika, crvenkasto-smeđe boje. Šišarke ostaju uspravno. Sazrevaju iste godine i odmah po sazrevanju raspadaju se, opadaju im ljuspe zajedno sa semenom, a na grani ostaje gola osovina-vreteno. U pazuhu fertilne ljuspe nalaze se dva krilata semena[6].
U Hektolitru ima oko 600 šišarki, a masa im je 30-35 kg što daje 1,5-2,5 kg čistog semena. U jednom kilogramu ima 15 000-17 000 semena sa krilcima, a 20 000-24 000 čistog semena. Seme je žućkasto oker boje, dugačko od 7-10 mm, rebrasto, čvrsto sraslo sa kriocem. Rasejava se pomoću vetra. Seme klija kroz 3-4 nedelje, a njegova klijavost je mala (između 30 i 50 %)[4]. Seme zadržava klijavost samo 6 meseci. Endosperm čini veći deo semena, a u sredini je smešten vretenasti embrion. Klijavac sa 5-6 zelenih kotiledona, sa po dve bele pruge stoma na licu, horizontalno, zrakasto raspoređeni. Kasnije se javljaju primarne četine koje su dva puta kraće od kotiledona i alterniraju sa njima. Odmah iznad primarnih četina formira se terminalni pupoljak, koji naredne godine daje letorast sa spiralno raspoređenim četinama. Jela u početku sporo raste. Prve nepotpune pršljenove grana dobija tek oko pete godine, ako raste na osami. Međutim, u gustom sklopu se ovo dešava još kasnije. Od petnaeste godine raste brže i dostiže maksimalnu visinu oko 200. godine[7].
Bioekološke karakteristike[uredi | uredi izvor]
Jela na nižim, severnijim položajima traži sveža zemljišta[8] a na severoistočnim i jugoistočnim ekspozicijama i na južnim ekspozicijama većim nadmorskim visinama traži duboko, plodno, humusom bogato zemljište i stalnu visoku relativnu vlažnost vazduha sa umerenom temperaturom, čime se karakterišu brdsko-planinski predeli Srbije[4]. Ona ima znatnu sposobnost poboljšanja sastava zemljišta, pošto njene četine truljenjem obrazuju humus, i pošto se, iako ona dugo raste u sklopu, pod njom stvara mahovina, koja održava gornji sloj zemljišta uvek u vlažnom stanju[8]. Jela je veći probirač od smrče u pogledu mineralnih soli u zemljištu, traži više toplote od smrče, a i senku bolje podnosi od nje. Jela zahteva višu prosečnu temperaturu, a kao i smrča i tisa, visoku apsolutnu vlažnost. U izvesnoj meri podnosi zimske mrazeve, ali strada od kasnih prolećnih mrazeva, naročito u mlađem uzrastu[4]. Kasni mrazevi uzrokuju promrzavanje pupoljaka, kako terminalnih, tako i bočnih, pa se prvi kasnije razvijaju. Od svih četinara, ona najviše strada od udara groma, a i na poplave je naročito osetljiva, kao i na zagađenost vazduha dimom i gasovima[8].
Kod nas je jela retko formira čiste sastojine. Većinom se javlja u mešavini sa bukvom, smrčom, belim borom, molikom, javorom, mlečom i drugim vrstama. Na mnogim planinama u Srbiji se danas nalaze samo ostaci ogromnih jelovih šuma, nekada široko rasprostranjenih (Suva planina, Stara planina). Ovde sa jelom i smrčom rastu još i sledeće vrste: Fagus moesiaca, Sorbus aucuparia, Acer pseudoplatanus, Sambucus racemosa, Rhamnus fallax, Lonicera alpigena, Rubus idaeus, Vaccinium myrtillus i druge. Mnogi istraživači, botaničari i šumari, smatraju da su četinari donedavno imali mnogo širi areal u Srbiji i Makedoniji i da su njihova današnja, reducirana staništa velikim delom rezultat delovanja čoveka[4].
Značaj[uredi | uredi izvor]
Jela se može koristiti u zelenim prostorima kao soliter, ili u grupnoj sadnji. Ističe se velikom dekorativnošću, lepim oblikom krune, dekorativnim četinama i šišarkama. Međutim, njena upotreba u urbanim prostorima je ograničena njenim specifičnim bioekološkim zahtevima, kakvi nisu uobičajeni u gradskoj sredini, i stoga ona ovde brzo propada. Naročočito je osetljiva na uslove industrijskih područja, koja se odlikuju visokim nivoom zagađenja[6][5]. Njena upotreba za pošumljavanje, u regulaciji vodotoka, koji su teški za održavanje, za osiguravanje planinskih vododelnica relativno je mala.
Unutarvrsni taksoni[uredi | uredi izvor]
Iako je manje polimorfna od smrče i crnog bora, u prirodi se može pronaći nekoliko varijeteta jele. U odnosu na osobine krune, postoje:
- A. alba var. pyramidalis — sa uskom krunom[9];
- A. alba var. atrata — sa visećim granama. Ovaj varijetet je nađen na malom broju mesta.
Ustanovljena je i varijabilnost u obliku, veličini i boji semena, kao i u obliku i veličini šišarke. Na osnovu boje semena, opisana su dva varijeteta:
- A. alba var. fuscoviolacea (seme je ljubičasto) i
- A. alba var. rosea (ružičasto seme).
Na osnovu veličine i oblika šišarki, opisane su tri forme:
- f. oblongicarpa — uskoduguljaste šišarke;
- f. multibracteata — šišarke male, široke i na vrhu zaobljene;
- f. paucibracteata — šišarke duguljaste i na vrhu zaobljene.
Sve tri forme konstatovane su u Srbiji[10][11] U Makedoniji se još može naći i varijetet A. alba var. acutifolia Turcz., koji se odlikuje četinama koje su na vrhu vrlo zašiljene[5].
Jela ima veći broj hortikulturnih kultivara u odnosu na: habitus:
- A. alba 'Pyramidalis' — habitus sličan jablanu;
- A. alba 'Pendula' — žalosna forma;
- A. alba 'Columnaris' — sa kratkim granama, valjkasta forma.
i boju četina:
- A. alba 'Variegata' — spororastuća forma sa beložutim, panaširanim četinama;
- A. alba 'Aurea' — zlatasta, gde je jedan deo četine zlatnožut, a drugi zelen[6].
U većim botaničkim baštama, a ređe u rasadnicima mogu se sresti i kultivari:
|
|
|
|
|
|
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Farjon, A. (2014). „Abies alba”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2014.2. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 28. 8. 2014.
- ^ a b Abies alba. World Checklist of Selected Plant Families (WCSP). Royal Botanic Gardens, Kew. Pristupljeno 12 Oct 2016 – via The Plant List.
- ^ Simonović, D. (1959): Botanički rečnik, imena biljaka. Srpska akademija nauka — posebna izdanja, knjiga CCCXVIII
- ^ a b v g d đ Jovanović, B. (1985): Dendrologija. IV izmenjeno izdanje. Univerzitet u Beogradu. Beograd
- ^ a b v g Vukićević E. (1996): Dekorativna dendrologija, Šumarski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd
- ^ a b v Kolesnikov, A. I. (1974): Dekorativnaя dendrologiя, Izdatelьstvo Lesnaя promыšlennostь, Moskva.
- ^ Stilinović, S. (1985): Semenarstvo šumskog i ukrasnog drveća i žbunja. Univerzitet u Beogradu. Beograd
- ^ a b v Vasić, S. M. (1907): Praktične poljoprivredne nauke — podizanje četinara, Izdanje srpskog poljoprivrednog društva, Beograd.
- ^ Tošić M. (1963): O nalazu piramidalnog varijeteta jele (Abies alba Mill.) u okolini Sjenice. Šumarstvo, Beograd, 387—391
- ^ Gajić M. (1960): O jednoj novoj formi jele (Abies alba Mill.). Šumarstvo11-12, Beograd: 513—514
- ^ Gajić M. (1962): Nove forme šišarica jele (Abies alba Mill.). Glasnik Šumarskog fakulteta 26, Beograd: 225—229
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]