Priča o mudrom i ludom zidaru

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kuće srušene usled poplave.

Priča o mudrom i ludom zidaru (poznata i kao priča o kući na kamenu) je jedna od poznatih Isusovih alegorijskih priča kojom se primenjivanje Isusovih reči u životu poredi sa izgradnjom kuće na čvrstom temelju.

Ova priča je zabeležena u novozavetnim jevanđeljima po Mateju (7:24–27) i Luki (6:46–49).

Priča[uredi | uredi izvor]

Po Mateju[uredi | uredi izvor]

Evanđelje po Mateju prenosi sledeću Isusovu priču:

Svaki dakle koji sluša ove moje reči i izvršuje ih, kazaću da je kao mudar čovek koji sazida kuću svoju na kamenu: I udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vetrovi, i napadoše na kuću onu, i ne pade; jer beše utvrđena na kamenu. A svaki koji sluša ove moje reči a ne izvršuje ih, on će biti kao čovek lud koji sazida kuću svoju na pesku: I udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vetrovi, i udariše u kuću onu, i pade, i raspade se strašno.
— Evanđelje po Mateju, 7:24–27 (prevod Vuka Karadžića)

Po Luki[uredi | uredi izvor]

Verzija u Lukinom evanđelju je gotovo identična:

A što me zovete: Gospode! Gospode! A ne izvršujete šta vam govorim? Svaki koji ide za mnom i sluša reči moje i izvršuje ih, kazaću vam kakav je: On je kao čovek koji gradi kuću, pa iskopa i udubi i udari temelj na kamenu; a kad dođoše vode, navali reka na onu kuću i ne može je pokrenuti, jer joj je temelj na kamenu. A koji sluša i ne izvršuje on je kao čovek koji načini kuću na zemlji bez temelja, na koju navali reka i odmah je obori, i raspade se kuća ona strašno.
— Evanđelje po Luki, 6:46–49 (prevod Vuka Karadžića)</ref>

Tumačenja[uredi | uredi izvor]

Ova priča naglašava potrebu da se Isusovo učenje sprovede u praksu, i govori o „razlici između dve vrste ljudi čija se srca otkrivaju njihovim delima."[1]

Matejeva verzija priče ima „složeniju narativnu strukturu“[2] jer pominje kišu, vetar i poplavu, za razliku od Luke koji pominje samo poplavu. Ove sile prirode se obično tumače etički, kao životna iskušenja kojima je moguće odupreti se zasnivanjem života na Hristovom učenju, ali se takođe mogu tumačiti i eshatološki, kao dolazak smaka sveta.[2]

Uobičajeno tumačenje priče datira još od Jovana Zlatoustog (oko 347–407), koji u svojoj 24. homiliji komentariše Mateja. On smatra da su pod „kišom“, „poplavom“ i „vetrom“ metaforički izražene nesreće i žalosti koje snalaze čoveka; kao što su lažne optužbe, zavere, smrti, gubici prijatelja, neprijatnosti od neznanaca, i sve nedaće u životu kojih se možemo setiti. Međutim, onaj ko se drži Hristovog učenja nalazi se „iznad svih valova ljudskih poslova“ i ne samo da mu ljudske pakosti ništa ne mogu, već je zaštićen i od đavoljih napada.[3]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Joel B. Green, The Gospel of Luke, Eerdmans. 1997. ISBN 978-0-8028-2315-1. str. 277, 281.
  2. ^ a b Richard N. Longenecker, The Challenge of Jesus' Parables, Eerdmans. 2000. ISBN 978-0-8028-4638-9. str. 287– 289.
  3. ^ Chrysostom's Homily 24 on Matthew at NewAdvent.org.