Skupština u Beogradu (1807)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Skupština u Beogradu je održana između 25. februara i 6. marta 1807.

Prva skupština održana u Beogradu[uredi | uredi izvor]

Krajem decembra 1806. pao je i Beograd u ruke ustanika. U isto vreme dogodilo se nekoliko važnih događaja koji su na delo oslobođenja Srbije mogli vrlo povoljno uticati: Rusija je ušla u rat protiv Turske koja je bila vojnički nespremna, ruska vojska prešla je granicu a Miheljson, ruski glavnokomandujući general koji je imao dužnost da održava trajnu vezu sa Srbima, javljao je o velikim i znatnim uspesima ruske vojske i pozivao Srbe da se pridruže toj vojnoj akciji iz sve snage.

Nova pobeda Rusije nad ponosnim izazivačem nemira u Evropi, Bonapartom, koji nema granica u svojim najezdama u Evropi, pokazuje snagu ruskog oružja, a kad se združimo i mi i vi, šta sve možemo postići...

pisao je Miheljson Srbima preko Karađorđa, kome je bilo adresovano ovo pismo.

Srpski narod pokazuje svetu primer šta može učiniti junački duh oduševljen hrišćanskom verom i ljubavlju prema otadžbini.

Trebalo je, dakle, odrediti držanje prema svim tim događajima i doneti odluke saobrazne značaju trenutka. Karađorđe i Savet sazvali su narodnu skupštinu u novooslobođeni Beoprad, koja je održana između 25 februara i 6 marta 1807 godine. To je prva skupština srpskog naroda koja je u Beogradu održana. Nije poznato mesto na kome je zasedala ova skupština; prema zadacima koje je imala da reši jasno je da je na njoj učestvovao veliki broj narodnih starešina i da su sednice, radi važnosti samog većanja, održavane u zatvorenom prostoru. No sem pobrojanih pitanja, trebalo je rešiti još jedno, od gotovo presudne važnosti: držanje prema Porti koja je preko narodnog deputata Petra Ička nudila velike ustupke u cilju da ce, ratujući sa Rusijom, obezbedi od strane Srba.

Prva narodna skupština održana u Beogradu donela je jednoglasno ova rešenja:

  • 1 da se odbaci Portina ponuda za mir i odbaci ugovor koji je Petar Ičko napravio s Portom;
  • 2 da ce, u savezu sa Rusima, nastavi ratovanje s Turskom;
  • 3 da ce, prema želž ruskog glavnokomandujućeg u Vlaškoj i Moldaviji Miheljsona, obrati što veća pažnja na ratni sektor u Istočnoj Srbiji, od Banje do Miroča prema Timoku i Vidinu;
  • 4 da ce, za glavnog komandanta vojske prema istočnoj granici, postavi Milenko Stojković kome je stavljeno u dužnost da izvrši potrebne pripreme, zauzme Negotin i Kladovo i da se s vojskom uputi prema Vidinu, da bi se na taj način što pre dobila trajna veza sa ruskom vojskom koja se već nalazila u Vlaškoj;
  • 5 da Karađorđe lično posveti što više pažnje ratovanju u istočnim krajevima, iako je stalno zauzet i na svim ostalim stranama;
  • 6 da se napad na turske granice izvrši prema planu koji je utvrdila skupština. Veljku Petroviću bilo je određeno da zauzme Banju sa Crnorečkom i Gurgusovačkom nahijom, Dobrnjac je trebalo da se uputi ka Deligradu i Nišu, Jakov Nenadović, Luka Lazarević i Sima Marković imali su da operišu na Drini, sektor prema Karanovcu poveren je Antoniju Pljakiću, a liniju UžiceVišegrad imali su da drže Milan Obrenović i Lazar Mutap;
  • 7 da se poprave zidovi beogradske tvrđave i u donjem gradu podigne arsenal, osnuje topolivnica i radionica za oružje i livenje tanadi, a sem toga da se podigne i kovačnica za bajonete i koplja;
  • 8 Savetu je naređeno da spremi odgovor generalu Miheljsonu na njegovo pismo koje će mu odneti naročito izabrani deputati koji će se Miheljsonu predstaviti i podneti mu naročita punomoćstva od naroda. Određeno je šta deputati imaju da traže od Miheljsona na ime ratne pomoći i da se preko njih održava stalna veza sa Rusima; za deputate određeni su P. N. Čardaklija, Avram Lukić i Jeremija Gagić;
  • 9 razrezan je porez za sledeću godinu i izvršen pregled računa iz prošle godine.

Svršivši još neke sitnije poslove upravnog karaktera, učesnici ove narodne skupštine razišli su ce. Skupština je jednom odlukom stavila učesnicima u dužnost da donesene zaključke objave narodu i vojsci.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Narodne skupštine Srbije

1807