Srednjobugarski jezik

Srednjobugarski jezik je period u razvoju bugarske književnosti i književnog jezika, počev od početka 13. veka i traje sve do kraja 16. veka. Kroz 13. vek književna bugarska norma bila je raško pismo.

Ovo je zrelo razdoblje u razvoju staroslovenskog jezika /neki lingvisti ne razdvajaju ovaj književni period sami, već ga prihvataju kao deo starog/ i povezani su sa:

1. Drugo bugarsko carstvo
2. Isihazam
3. Atonska ili Svetogorska redakcija iz druge četvrtine 14. veka, koji je u suštini novi prevod (drevne) grčke i verske literature (Atonska redakcija staroslovenskog jezika)
4. Književnojezička reforma Jevtimija Trnovskog

U ovom kasnom i suštinski neoklasicističkom starobugarskom jeziku postoje tri vrste literature:

1. Trnovski književni jezik
2. Raški jezik ("zapadnobugarski", zapravo srpski)
3. Vlaško-Moldavska redakcija, poznatija danas na političko-tacnom jeziku — starorumunski jezik

Razvoj

Kasni srednjobugarski književni jezik postepeno je nestao u 17. veku, a već u 18. veku prosvetiteljstvo je u Damaskinu zamenjen jezikom na popularnoj osnovi - govornim.

Crkvenoslovenski jezik ostaje samo za versku upotrebu. Katolička propaganda u bugarskim zemljama u takozvanom ilirskom jeziku takođe doprinosi jezičkom razvoju, izgradnji i formiranju novobugarskog jezika na analitičkoj osnovi.

Novobugarski jezik nastao je u drugoj polovini 18. veka i početkom 19. veka. U to vreme Jozef Dobrovski nije razlikovao bugarski od slovenosrpski dok Vuk Karadžić ne interveniše kako bi je uključio kao Dodatak k Sanktpeterburgskim sravniteljnim rječnicima sviju jezika i narječija s osobitim ogledima bugarskog jezika.

Vidi još

• Kopitarica