Stari nadgrobni spomenici u Lunjevici

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stari nadgrobni spomenici u Lunjevici
Stari spomenici na seoskom groblju.
Opšte informacije
MestoLunjevica
OpštinaOpština Gornji Milanovac
Država Srbija

Stari nadgrobni spomenici u Lunjevici (Opština Gornji Milanovac) predstavljaju dve relativno dobro očuvane spomeničke celine. Značajan su izvor podataka za proučavanje geneze stanovništva ovog sela i kulturne istorije Srbije istorije 19. veka.

Selo Lunjevica prostire se na severnim padinama planine Vujan, na levoj obali reke Despotovica. Razuđenog je tipa, sastavljeno iz više zaselaka.[1] Atar sela je tri puta smanjivan tokom 20. veka. Nekada su kuće su bile smeštene samo u brdu, odvojeno od plodnog polja koje davalo obilan rod i žetvu, a s jeseni bogatu ispašu. Od poslednjih decenija 20. veka kada počinje intenzivno širenje gradskog područja preko reke Despotovice plodno zemljište se naseljava, tako da selo Lunjevica sada čini južnu periferiju Gornjeg Milanovca.[2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Prostor današnje Lunjevice bio je naseljen u srednjem veku, o čemu svedoče brojni toponimi.[2] Pred najezdom Turaka, starosedelačko stanovništvo se povuklo i raselilo. Selo se prvi put se pominje u turskom popisu iz 1476. godine pod imenom Leskovica i imalo je 5 domova.[3] Opustele prostore prekrivene gustom šumom u 18. veku počeli su da intenzivno naseljavaju i krče doseljenici iz Crne Gore, Starog Vlaha i užičkog kraja.

Selo je imalo istaknutu ulogu u prvoj polovini 19. veka. Lunjevica je dala veći broj znamenitih ljudi, među kojima posebno mesto zauzima vojvoda Nikola Milićević, koji je po selu uzeo prezime. Poreklom iz Lunjevice su i braća Karamarkovići – vojvoda Nikola, Karađorđev zet i Joksim, koji je poginuo 1813. godine u boju na Ravnju.[3][2]

Lunjevica je u ratovima od 1912. do 1918. godine dala 118 ratnika, od kojih je 39 poginulo, a 79 preživelo.[3]

Manastir Vujan[uredi | uredi izvor]

Selo Lunjevica pripadalo je parohiji manastira Vujan. Stari vujanski manastir Obrovin zapusteo je krajem 16. veka. Obnovio ga je Nikola Lunjevica 1805. godine. Podignut na oko kilometar i po od prvobitne lokacije, novi vujanski manastir predstavlja prvu zadužbinu oslobođene Srbije. U crkvi Svetog Arhangela Gavrila sahranjeni su vojvode Lazar Mutap i Nikola Lunjevica, kome je unuka, Kraljica Draga Obrenović, 1902. godine podigla mermerni spomenik.[2] U manastirskoj porti sahranjeni su brojni članovi porodice Lunjevica.[2]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Opis sela i spisak familija Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. maj 2011) detaljno se navodi u knjizi Milenka S Filipovića Takovo: naselja, poreklo stanovništva, običaji.[4] U knjizi Dragomira Draga Petkovića Lunjevica na jugu Šumadije obrađeno je stanovištvo sela, sa izvodima iz protokla krštenih i venčanih u manastiru Vujan, izvodom iz popisa, spiskovima odseljenih i izumrlih familija, kao detaljnim popisom sadašnjih porodica sa rodoslovnim stablima zaključno sa 1988. godinom.[2]

Groblja[uredi | uredi izvor]

U Lunjevici postoje dva groblja – staro, s jugoistočne strane Zapisa, bliže Lunjevačkoj reci. Širenjem gradske zone, staro lunjevačko groblje sada našlo na periferiji Gornjeg Milanovca. Drugo, mlađe lunjevačko groblje nalazi se na Vujnu, u zaseoku Krušaci. Nastalo je 30-ih godina 19. veka, kada je vojvoda Lunjevica novodoseljenim familijama iz okoline Čajetine zabranio da članove svojih porodica sahranjuju na starom lunjevačkom groblju.[2]

Staro seosko groblje[uredi | uredi izvor]

Najstariji spomenici na starom seoskom groblju u Lunjevici potiču s kraja 18. – početka 19. veka. Prvi spomenik sa natpisom podignut je 1829. godine Milosavi, drugoj supruzi Nikole Milićevića Lunjevice.[2]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Groblje na Vujnu[uredi | uredi izvor]

Drugo groblje nalazi se na Vujnu, u zaseoku Krušaci. Najstariji spomenici potiču iz četvrte decenije 19. veka.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Petković, Dragomir Drago (1988). Lunjevica na jugu Šumadije. Gornji Milanovac: Kulturni centar. 
  • Filipović, Milenko S. (2010). Takovo: naselja, poreklo stanovništva, običaji. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-0668-1. 
  • Petković Dragomir Drago, Lunjevica na jugu Šumadije, Kulturni centar Gornji Milanovac, 1988.
  • Nikola, Dudić (1995). Stara groblja i narodni belezi u Srbiji. Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Beograd, Posebna izdanja 13, „Prosveta” Beograd. ISBN 978-86-07-00900-8. 
  • Nikolić Radojko, Kamenoresci narodnog obraza: kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije, „Litopapir” Čačak, 1998.
  • Đuković Isidor, Rudničani i Takovci u oslobodilačkim ratovima Srbije 1912—1918. godine, II dopunjeno i izmenjeno izdanje, Društvo za negovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije do 1918. godine; Muzej rudničko-takovskog kraja Gornji Milanovac. 2005. ISBN 978-86-82877-16-5.
  • Stolić dr Ana (2007). Državni popis 1862/63. godine: opština Gornji Milanovac. II izdanje, Muzej rudničko-takovskog kraja Gornji Milanovac. ISBN 978-86-82877-03-5. 
  • Vrbavac Đura, Nikola Milićević Lunjevica, Biblioteka „Braća Nastasijević” Gornji Milanovac, 2009.
  • Filipović Milenko S (2010). Takovo: naselja, poreklo stanovništva, običaji. Srpski etnografski zbornik SANU, knj. 37, reprint izdanje, Službeni glasnik Beograd, SANU, Beograd. ISBN 978-86-519-0668-1. 

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Filipović, Milenko S. (2010). Takovo: naselja, poreklo stanovništva, običaji. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-0668-1. 
  2. ^ a b v g d đ e ž Petković, Dragomir Drago (1988). Lunjevica na jugu Šumadije. Gornji Milanovac: Kulturni centar. 
  3. ^ a b v Đuković, Isidor (2005). Rudničani i Takovci u oslobodilačkim ratovima Srbije 1912—1918. godine. Gornji Milanovac: Muzej rudničko-takovskog kraja. ISBN 978-86-82877-16-5. 
  4. ^ Filipović, Milenko S. (2010). Takovo: naselja, poreklo stanovništva, običaji. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-0668-1. 

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]