Filip Larkin
Filip Larkin | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 9. avgust 1922. |
Mesto rođenja | Radford, Koventri, Ujedinjeno Kraljevstvo |
Datum smrti | 2. decembar 1985.63 god.) ( |
Mesto smrti | Hul, Ujedinjeno Kraljevstvo |
Obrazovanje | St Džons Koledž, Univerzitet Oksford |
Univerzitet | Univerzitet Hul |
Zanimanje | bibliotekar, pesnik, novinar |
Filip Artur Larkin CH CBE FRSL (9. avgust 1922 – 2. decembar 1985) je bio engleski pesnik, romanopisac i bibliotekar. Njegova prva knjiga poezije, Severni brod (The North Ship), objavljena je 1945. godine, zatim dva romana, Džil (Jill) (1946) i Devojka u zimi (A Girl in Winter) (1947), a zapažen je 1955. objavljivanjem svoje druge zbirke pesama, Manje prevareni (The Less Deceived), praćeni kasnijim zbirkama Venčanja na Duhove (The Whitsun Weddings) (1964) i Visoki prozori (High Windows) (1974). Doprineo je listu Dejli Telegraf kao njegov džez kritičar od 1961. do 1971, članci sakupljeni u časopisu All What Jazz: A Record Diary1961–71 (1985) i uredio je antologiju poezije The Oxford Book of Twentieth Century English Verse (1973).[1] Među njegove brojne počasti ubraja se i Kraljičina zlatna medalja za poeziju.[2] Njemu je ponuđeno, ali je odbio, mesto Pesničkog laureata 1984. godine, nakon smrti ser Džona Betdžemana.
Nakon diplomiranja na Oksfordskom univerzitetu 1943. godine sa prvim nivoom na studijama engleskog jezika i književnosti, Larkin je postao bibliotekar. Tokom trideset godina koliko je radio kao univerzitetski bibliotekar u biblioteci Brinmor Džons na Univerzitetu Hal, stvorio je veći deo svojih objavljenih radova. Sam Larkin je rekao da je lišavanje za njega „ono što su narcisi bili za Vordsvorta“.[3] Pod uticajem V.H. Odena, V.B. Jejtsa i Tomasa Hardija, njegove pesme su visoko strukturirane, ali sa fleksibilnim formama stihova. Džin Hartli, bivša supruga Larkinovog izdavača Džordža Hartlija (Marvel Pres), opisala ih je kao „pikantnu mešavinu lirike i nezadovoljstva“,[4] mada antologičar Kit Tuma piše da ima više u Larkinovom delu nego što njegova reputacija groznog pesimizma ukazuje.[5]
Larkinova javna ličnost bila je osoba usamljenog Engleza koji nije voleo slavu i nije imao strpljenja za zamke javnog književnog života. Liza Džardin nazvala ga je "slučajnim, uobičajenim rasistom i lakim mizoginom", ali akademik Džon Ozborn je 2008. tvrdio da su "najgore što je neko otkrio o Larkinu neka jeziva pisma i ukus za pornografiju mekši od onoga što prolazi kao uobičajena zabava".[6][7] Uprkos kontroverzama, Larkin je 2003. godine, skoro dve decenije nakon smrti, izabran u anketi Društva pesničkih knjiga, kao najomiljeniji britanski pesnik u prethodnih 50 godina, a 2008. Tajms ga je proglasio najvećim britanskim posleratnim piscem.[8]
1973. recenzent Coventry Telegraph-a nazvao je Larkina „bardom Koventrija“[9] ali 2010. godine, 25 godina nakon njegove smrti, Larkinov usvojeni rodni grad, Kingston na Halu, bio je taj koji ga je obeležio festivalom Larkin 25[10] koji je kulminirao otkrivanjem statue Larkina od strane Martina Dženingsa 2. decembra 2010. godine, na 25. godišnjicu njegove smrti.[11][12][13]
Dana 2. decembra 2016. godine, na 31. godišnjicu njegove smrti, u Poetskom kutku u Vestminsterskoj opatiji otkriven je podni Larkinov spomen-kamen.[14]
Život[uredi | uredi izvor]
Mladost i obrazovanje[uredi | uredi izvor]
Filip Larkin je rođen 9. avgusta 1922. godine u Radfordu, Koventri,[15] kao jedini sin i mlađe dete Sidnija Larkina (1884—1948) i njegove supruge Eve Emili (1886—1977).
Porodica Larkin živela je u području Radford, u Koventriju, sve do Larkinove pete godine,[16] pre nego što se preselila u veliku trospratnu kuću srednje klase u blizini železničke stanice Koventri i škole. Preživevši bombaške napade u Drugom svetskom ratu, ta njihova bivša kuća srušena je šezdesetih godina 20. veka kako bi se ustupio mesto programu modernizacije puteva,[17] izgradnjom unutrašnjeg prstena. Njegova sestra Ketrin bila je 10 godina starija od njega.[18] Njegov otac bio je jedinstvena osoba, „nihilistički razočaran u srednji vek“,[19] koji je ljubav prema literaturi kombinovao sa entuzijazmom za nacizam i prisustvovao je na dva mitinga u Nirnbergu sredinom '30-ih.[20] Upoznao je svog sina sa delima Ezre Paunda, T.S. Eliota, Džejmsa Džojsa i pre svega D.H. Lorensa.[21] Njegova majka je bila nervozna i pasivna žena, kojom je dominirao njen suprug.[22]
Larkinovo rano detinjstvo u nekim je aspektima bilo neobično: majka i sestra su ga školovali kod kuće do osme godine, ni prijatelji ni rođaci nikada nisu posećivali porodičnu kuću i mucao je.[23] Ipak, kada je pošao u školu, odmah se uklopio i stvorio bliska dugogodišnja prijateljstva. Iako je kućni život bio relativno hladan, Larkin je uživao podršku roditelja. Na primer, njegova duboka strast za džezom podržana je kupovinom bubnjarskog kompleta i saksofona, uz pretplatu na časopis DownBeat. Iz osnovne škole prešao je u višu školu, gde je prošao prilično loše. Uprkos njegovim rezultatima, bilo mu je dozvoljeno da ostane u školi; položio je prijemne ispite za koledž Sv. Džon, Oksford.[24]
Larkin je započeo studije na Oksfordskom univerzitetu u oktobru 1940, godinu dana nakon izbijanja Drugog svetskog rata. Stare tradicije višeg staleža univerzitetskog života su izbledele i većina studenata je studirala na veoma krnjem stepenu.[25] Zbog slabog vida, Larkin nije prošao na vojnom lekarskom pregledu i mogao je da studira uobičajene tri godine.[26] Upoznao je Kingslija Ejmisa, koji je podsticao njegov ukus za podsmeh i nepoštovanje i koji mu je ostao blizak prijatelj tokom celog života.[27] Ejmis, Larkin i drugi univerzitetski prijatelji osnovali su grupu koju su nazvali „Sedmorka“, sastajući se kako bi razgovarali o poeziji jedni drugih, slušali džez i oduševljeno pili. U to vreme imao je prvu stvarnu socijalnu interakciju sa suprotnim polom, ali nije postigao romantičan napredak.[28] 1943. polagao je završni ispit i bio je veoma iznenađen dobijanjem prvorazredne počasne diplome.[29]
Rana karijera i veze[uredi | uredi izvor]
1943. Larkin je postavljen za bibliotekara javne biblioteke u Velingtonu, Šropšir. Tokom rada tamo je početkom 1944. upoznao svoju prvu devojku Rut Bouman,[30] koja je 1945. godine nastavila da studira na Kings koledžu u Londonu. Do juna 1946, Larkin se donekle kvalifikovao za članstvo u Bibliotekarskom udruženju i imenovan je za pomoćnika bibliotekara na Univerzitetskom koledžu u Lesteru. Šest nedelja nakon očeve smrti od raka u martu 1948, Larkin je zaprosio Rut, a tog leta par je proveo godišnji odmor na turneji po državi Tomasa Hardija (Veseks).[31]
U junu 1950. Larkin je postavljen za pod-bibliotekara na Kraljičinom Univerzitetu Belfast. Pre njegovog odlaska on i Rut su se razišli. Proveo je pet godina u Belfastu, što je izgleda bilo najsrećnije doba u njegovom životu.
1955. Larkin je postao univerzitetski bibliotekar na Univerzitetu Hal, a tu funkciju je obavljao do svoje smrti.[32] U posleratnim godinama, Univerzitet Hal pretrpeo je značajnu ekspanziju, što je bilo tipično za britanske univerzitete u tom periodu. Kada je Larkin tamo zauzeo svoje mesto, planovi za novu univerzitetsku biblioteku već su bili uznapredovali. Uložio je veliki napor za samo nekoliko meseci da se upozna sa njima pre nego što su postavljeni pred univerzitetski komitet; predložio je brojne izmene, neke glavne i strukturne, koje su sve usvojene. Izgrađena je u dve etape, a 1967. godine nazvana je bibliotekom Brinmor Džons po Ser Brinmor Džonsu, univerzitetskom prorektoru.
Jedan od Larkinovih kolega u Halu rekao je da je on postao velika figura u posleratnom britanskom bibliotekarstvu.[33] Deset godina nakon završetka nove biblioteke, Larkin je kompjuterizovao evidenciju za celokupan bibliotečki fond, što je postala prva biblioteka u Evropi koja je instalirala Geac sistem, automatizovani sistem mrežne cirkulacije. Ričard Gudman je napisao da se Larkin istakao kao administrator, čovek komiteta i arbitar. „Pošteno se odnosio prema svom osoblju i motivisao ih je“, rekao je Gudman. „To je činio sa kombinacijom efikasnosti, visokih standarda, humora i saosećanja.“[34] Tokom njegovih 30 godina, fond biblioteke se udvostručio, a budžet se proširio sa 4.500 na 448.500 funti, realno povećavajući se dvanaest puta.[35]
Kasniji život[uredi | uredi izvor]
1968. godine Larkinu je ponuđen OBE (Orden britanskog carstva), koji je odbio. Kasnije u životu prihvatio je ponudu da bude Počasni pratilac.[36]
Ubrzo po završetku druge i veće faze izgradnje biblioteke 1969. godine,[37] uspeo je da preusmeri svoju energiju. U oktobru 1970. započeo je rad na sastavljanju nove antologije poezije, The Oxford Book of Twentieth Century English Verse (1973). Hardi je bio pesnik koji je bio najizdašnije zastupljen. Bilo je dvadeset i sedam Hardijevih pesama, u poređenju sa samo devet T.S. Eliota (međutim, Eliot je najpoznatiji po dugim pesmama); ostali pesnici sa najviše zastupljenosti bili su V.B. Jejts, V.H. Oden i Radjard Kipling. Larkin je uključio šest svojih pesama - isti broj kao i za Ruperta Bruka. U procesu sastavljanja sveske bio je razočaran što nije pronašao još bolje pesme kao dokaz da je glamur oko modernista ugušio glas tradicionalista.
U periodu od 1973. do 1974. Larkin je postao počasni stipendista koledža St. Džons, Oksford, a počasni stepeni su mu dodelili univerziteti Vorvik, St. Endrus i Saseks. U januaru 1974, Univerzitet Hal obavestio je Larkina da će prodati zgradu u parku Pirson u kojoj je živeo. Ubrzo nakon toga kupio je dvospratnu kuću iz 1950-ih u Njuland Parku.[38]
U decembru 2010. godine, u okviru obeležavanja 25. godišnjice Larkinove smrti, BBC je emitovao program pod nazivom Filip Larkin i Treća žena fokusirajući se na njegovu vezu sa sekretaricom Beti Makeret u kome je prvi put govorila o njihovoj vezi. Program je obuhvatio i čitanje novootkrivene tajne pesme, Dragi Džejk, i otkrio da je Makeret bila jedna od inspiracija za njegova pisanja.[39]
Poslednje godine i smrt[uredi | uredi izvor]
1982. Larkin je napunio šezdeset. Ovo je najznačajnije obeležila zbirka eseja pod naslovom Larkin u šezdesetim, koju je uredio Antoni Tvejt, a objavili su je Faber i Faber.[40] Tu su bila i dva televizijska programa: epizoda emisije The South Bank Show koju je predstavio Melvin Breg, i polusatni specijal na BBC koji je osmislio i predstavio ministar za rad Roj Hatersli.[41]
1985. godine Larkin je počeo da pati od raka jednjaka. 11. juna 1985. operisan je, ali je utvrđeno da se njegov rak proširio. Umro je 2. decembra 1985. godine, u 63. godini, i sahranjen je na opštinskom groblju Kotingam u blizini Hala.[42] Larkin je na samrti zatražio da se njegovi dnevnici unište.
Posthumna reputacija[uredi | uredi izvor]
Larkinova posthumna reputacija bila je duboko pogođena objavljivanjem 1992. godine njegovih pisama u izdanju Entoni Tvejta, a sledeće godine i njegovom zvaničnom biografijom Filip Larkin: Život pisca Endrua Moušna.[43] Oni su otkrili njegovu opsesiju pornografijom, njegov rasizam, sve veći prelazak u političku desnicu.[44]
Uprkos kontroverzama oko njegovog ličnog života i mišljenja, Larkin ostaje jedan od najpopularnijih britanskih pesnika. 2003. godine, gotovo dve decenije nakon njegove smrti, Larkin je izabran za „najomiljenijeg pesnika nacije“ u istraživanju Poetry Book Society,[45] a 2008. godine The Times je Larkina imenovao za najvećeg britanskog posleratnog pisca.[46] Tri njegove pesme, "This Be The Verse", "The Whitsun Weddings" i "An Arundel Tomb", uvrštene su u Top 100 pesama nacije, za koje su glasali gledaoci VVS-jeve Bookworm 1995. godine.[47] Interesovanje medija za Larkina poraslo je u dvadeset prvom veku.
Društvo Filip Larkin[uredi | uredi izvor]
Društvo Filip Larkin je dobrotvorna organizacija posvećena očuvanju sećanja i dela Filipa Larkina. Formirano je 1995. godine na desetu godišnjicu Larkinove smrti,[48] i steklo je dobrotvorni status u Ujedinjenom Kraljevstvu 2000. godine. Antoni Tvejt, jedan od Larkinovih književnih izvršitelja, postao je prvi predsednik društva.
Društvo vrši razne aktivnosti, poput predavanja. Bilo je domaćin umetničkog festivala Larkin 25 od juna do decembra 2010. godine u znak sećanja na 25. godišnjicu Larkinove smrti.[49]
Spomenici[uredi | uredi izvor]
Spomenici Larkinu u Kingstonu na Halu, gde je radio i napisao veći deo svoje poezije, su Larkinova zgrada na Univerzitetu Hal u kojoj su smeštene nastavne prostorije i predavaonice i Filip Larkinov centar za poeziju i kreativno pisanje koji je domaćin redovnog programa književnih dela. događaja.[50]
Od 5. jula do 1. oktobra 2017. godine, u okviru proslave Hal Grad kulture UK 2017, biblioteka Brinmor Džons na Univerzitetu Hal postavila je izložbu pod nazivom „Larkin: Nove oči svake godine“. Na izložbi su predstavljeni predmeti iz Larkinovog života, kao i njegova lična kolekcija knjiga iz njegovog poslednjeg doma u Njulend Parku, u originalnom redosledu kako ih je Larkin svrstao.[51]
-
Skulptura Larkina kao krastače, prikazana tokom festivala Larkin 25 2010. godine, Kingston na Halu
-
Bronzana statua Larkina, skulptora Martina Dženingsa
-
Plava plaketa na Kraljičinom Univerzitetu Belfast
-
Larkinov nadgrobni spomenik na opštinskom groblju Kotingam
Poezija[uredi | uredi izvor]
- The North Ship. The Fortune Press. 1945. ISBN 978-0-571-10503-8.
- XX Poems. Privately Printed. 1951.
- The Less Deceived. The Marvell Press. 1955. ISBN 978-0-900533-06-8.
- "Church Going"
- "Toads"
- "Maiden Name"
- "Born Yesterday" (written for the birth of Sally Amis)
- "Lines on a Young Lady's Autograph Album"
- The Whitsun Weddings. Faber and Faber. 1964. ISBN 978-0-571-09710-4.
- "The Whitsun Weddings"
- "An Arundel Tomb"
- "A Study of Reading Habits"
- "Home is So Sad"
- "Mr Bleaney"
- High Windows. Faber and Faber. 1974. ISBN 978-0-571-11451-1.
- "This Be The Verse"
- "Annus Mirabilis"
- "The Explosion"
- "The Building"
- "High Windows"
- Thwaite, Anthony, ur. (1988). Collected Poems – 1988 edition (Philip Larkin). Faber and Faber. ISBN 0-571-15386-0. Tekst „Collected Poems” ignorisan (pomoć)
- "Aubade" (first published 1977)
- "Party Politics" (last published poem)
- "The Dance" (unfinished & unpublished)
- "Love Again" (unpublished)
- Thwaite, Anthony, ur. (2003). Collected Poems – 2003 edition (Philip Larkin). Faber and Faber. ISBN 978-0-571-21654-3. Tekst „Collected Poems” ignorisan (pomoć)
- The North Ship
- The Less Deceived
- The Whitsun Weddings
- High Windows
- Two appendices of all other published poems, including XX Poems
- Burnett, Archie, ed. (2012), The Complete Poems, Faber and Faber. . ISBN 978-0-571-24006-7. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć)
Fikcija[uredi | uredi izvor]
- Jill. The Fortune Press. 1946. ISBN 978-0-571-22582-8.
- A Girl in Winter. Faber and Faber. 1947. ISBN 978-0-571-22581-1.
- James Booth, ur. (2002). "Trouble at Willow Gables" and Other Fiction 1943–1953. Faber and Faber. ISBN 0-571-20347-7.
Ne-fikcija[uredi | uredi izvor]
- All What Jazz: A Record Diary 1961–1971. Faber and Faber. 1985. ISBN 978-0-571-13476-2.
- Required Writing: Miscellaneous Pieces 1955–1982. Faber and Faber. 1983. ISBN 978-0-571-13120-4.
- Further Requirements: Interviews, Broadcasts, Statements and Book Reviews 1952–1985. Faber and Faber. 2001. ISBN 978-0-571-21614-7.
- Larkin, Philip (1979). „The Brynmor Jones Library 1929–1979”. Ur.: Brennan, Maeve. 'A Lifted Study-Storehouse': The Brynmor Jones Library 1929–1979, updated to 1985. Hull University Press (objavljeno 1987). ISBN 0-85958-561-1.
- Larkin, Philip, ur. (1973). The Oxford Book of Twentieth Century English Verse. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-812137-4.
- Thwaite, Anthony, ur. (1992). Selected Letters of Philip Larkin, 1940–1985. Faber and Faber. ISBN 0-571-17048-X.
- Thwaite, Anthony, ur. (2010). Letters to Monica. Faber and Faber. ISBN 0-571-23909-9.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Philip Arthur Larkin Arhivirano 27 maj 2009 na sajtu Wayback Machine, Encyclopædia Britannica. Retrieved 12 November 2009.
- ^ Sleeve note, Letters to Monica, Faber 2010.
- ^ Motion 2005, pp. 208–209; Chatterjee 2006, p. 19 (for Donald Davie).
- ^ „Philip Larkin (1922–1985)”. Poetryarchive.org. 2008. Arhivirano iz originala 7. 5. 2009. g. Pristupljeno 6. 5. 2009.
- ^ Tuma 2001, str. 445
- ^ Cooper 2004, str. 1, for Lisa Jardine
- ^ Osborne 2008, str. 15
- ^ Larkin is nation's top poet, BBC News, 23 October 2003; The 50 greatest British writers since 1945 na sajtu Wayback Machine (arhivirano 11 maj 2008), The Times, 5 January 2008.
- ^ a poet "with feet firmly on the ground," Coventry Evening Telegraph, 15 November 1973, p.17
- ^ „The Toads Are In town”. Larkin 25. Arhivirano iz originala 13. 10. 2011. g. Pristupljeno 9. 8. 2010.
- ^ „Philip Larkin statue unveiled in Hull”. BBC News Online. BBC. 2. 12. 2010. Arhivirano iz originala 5. 12. 2010. g. Pristupljeno 7. 12. 2010.
- ^ „Philip Larkin statue at Paragon Station”. Larkin 25. Arhivirano iz originala 13. 1. 2012. g. Pristupljeno 7. 12. 2010.
- ^ „Bronze tribute depicts Philip Larkin rushing for train at Paragon”. Hull Daily Mail. 3. 12. 2010. Arhivirano iz originala 11. 12. 2010. g. Pristupljeno 7. 12. 2010.
- ^ „Westminster Poets' Corner memorial for Philip Larkin”. BBC News. BBC. 2. 12. 2016. Arhivirano iz originala 2. 12. 2016. g. Pristupljeno 2. 12. 2016.
- ^ „Philip Larkin © Orlando Project”. Orlando.cambridge.org. 2. 12. 1985. Arhivirano iz originala 13. 5. 2016. g. Pristupljeno 17. 4. 2016.
- ^ Motion 1993, str. 8, 10
- ^ Motion 1993, str. 10
- ^ Orwin, James L. „Philip Larkin 1922–1985”. The Philip Larkin Society. Arhivirano iz originala 9. 2. 2010. g. Pristupljeno 16. 9. 2010.
- ^ Larkin, letter to Monica Jones, 7 August 1953, Letters to Monica, p. 106.
- ^ Bradford 2005, str. 25
- ^ Bradford 2005, str. 26
- ^ Motion 1993, str. 11
- ^ Bradford 2005, str. 28, 31
- ^ Bradford 2005, str. 38
- ^ Bradford 2005, str. 39
- ^ Motion, str. 72
- ^ „Two angry old men – The Spectator”. spectator.co.uk. 1. 12. 2012. Arhivirano iz originala 30. 8. 2013. g. Pristupljeno 6. 4. 2017.
- ^ Bradford 2005, str. 59
- ^ Motion 1993, str. 104
- ^ Bradford 2005, str. 68–9
- ^ Bradford 2005, str. 70
- ^ Motion 1993, str. 244–245
- ^ Goodman 1997, str. 4
- ^ Goodman 1997, str. 7
- ^ Goodman 1997, str. 10
- ^ „BBC News – Queen's honours: People who have turned them down named”. BBC Online. Arhivirano iz originala 26. 11. 2016. g. Pristupljeno 12. 6. 2013.
- ^ Bradford 2005, str. 217
- ^ Motion 1993, str. 440
- ^ „Unpublished Philip Larkin poem found”. BBC News Online. BBC. 5. 12. 2010. Arhivirano iz originala 7. 12. 2010. g. Pristupljeno 7. 12. 2010.
- ^ Thwaite 1982
- ^ Motion 1993, str. 494
- ^ Motion 1993, str. 524
- ^ Kissick, Gary (zima 1994). „They turn on Larkin”. The Antioch Review.[mrtva veza]
- ^ Farndale, Nigel (7. 12. 2013). „Dinner with Margaret Thatcher: the story of a secret supper”. The Observer. Arhivirano iz originala 8. 12. 2013. g. Pristupljeno 7. 12. 2013.
- ^ "Larkin is nation's top poet" Arhivirano 12 februar 2008 na sajtu Wayback Machine BBC News 15 October 2003
- ^ "The 50 greatest postwar writers" Arhivirano 6 jul 2008 na sajtu Wayback Machine The Times, 5 January 2008.
- ^ Griff Rhys Jones (Foreword) (1996). The Nation's Favourite Poems. BBC Books. ISBN 0-563-38487-5.
- ^ „The Philip Larkin Society website Home Page”. Philip Larkin Society. Arhivirano iz originala 3. 9. 2010. g. Pristupljeno 16. 9. 2010.
- ^ [1] Arhivirano 19 februar 2012 na sajtu Wayback Machine
- ^ „Philip Larkin Centre, University of Hull”. .hull.ac.uk. Arhivirano iz originala 6. 10. 2011. g. Pristupljeno 15. 9. 2010.
- ^ „Larkin: New Eyes Each Year”. Hull 2017 UK City of Culture. Arhivirano iz originala 7. 10. 2017. g. Pristupljeno 25. 7. 2017.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Banville, John (2006). Homage to Philip Larkin, The New York Review of Books, 23 February 2006.
- Bloomfield, B. C. (2002). Philip Larkin A Bibliography 1933–1994. London: British Library. ISBN 0-7123-4747-X.
- Bowen, Phil (2008). A Gallery to Play To: The Story of the Mersey Poets. Liverpool: Liverpool University Press. ISBN 1-84631-125-X.
- Bradford, Richard (2004). First Boredom Then Fear: The Life of Philip Larkin. London: Peter Owen. ISBN 0-7206-1147-4.
- Brennan, Maeve (2002). The Philip Larkin I Knew. Manchester: Manchester University Press. ISBN 0-7190-6275-6.
- Chatterjee, Sisir Kumar (2006). Philip Larkin: Poetry That Builds Bridges. New Delhi: Atlantic Publishers. ISBN 81-269-0606-5.
- Cooper, Stephen (2004). Philip Larkin: Subversive Writer. Brighton: Sussex Academic Press. ISBN 1-84519-000-9.
- Corcoran, Neil, ur. (2007). The Cambridge Companion to Twentieth-Century English Poetry. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-87081-X.
- Crawford, Robert (2000). Devolving English Literature. Edinburgh: Edinburgh University Press. ISBN 0-7486-1429-X.
- Gilroy, John (april 2008). Larkin in the Dock. About Larkin - The Newsletter of the Philip Larkin Society. Hull. str. 25—27. ISSN 1362-542X.
- Goodman, Richard (oktobar 1997). 'My particular talents': Philip Larkin's 42-year career as a Librarian. About Larkin – The Newsletter of the Philip Larkin Society. Hull. str. 4—11. ISSN 1362-542X.
- Hartley, Jean (1989). Philip Larkin, the Marvell Press and Me. Manchester: Carcanet Press. ISBN 0-85635-838-X.
- Hawkes, Terence (1994). Textual Practice. Cambridge: Routledge. ISBN 0-415-11098-X.
- Ingelbien, Raphael (2002). Misreading England: Poetry and Nationhood Since the Second World War. Amsterdam: Rodopi. ISBN 90-420-1123-8.
- James, Clive. An Affair of Sanity: Philip Larkin Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. septembar 2011), The Observer, 25 November 1983.
- Johnson, Matthew (2007). Ideas of Landscape: An Introduction. Oxford: Blackwell Publishing. ISBN 1-4051-0159-8.
- Jarniewicz, Jerzy (1994). The Uses of the Commonplace in Contemporary British Poetry: Larkin, Dunn and Raine. Lodz: University of Lodz Press. ISBN 83-7016-739-X.
- Moran, Eugene V (2002). A People's History of English and American Literature. New York: Nova. ISBN 1-59033-303-9.
- Motion, Andrew (1993). Philip Larkin: A Writer's Life. London: Faber and Faber. ISBN 0-571-17065-X.
- Motion, Andrew (2005). "Philip Larkin" in Bayley, John and Carey, Leo (eds). The Power of Delight: A Lifetime in Literature: Essays, 1962–2002. W. W. Norton & Company. . ISBN 0-393-05840-9. Nedostaje ili je prazan parametar
|title=
(pomoć) - Orwin, James (april 2008). Serious Earth: Philip Larkin's American Tape (The Watershed recording). About Larkin – The Newsletter of the Philip Larkin Society. Hull. str. 20—24. ISSN 1362-542X.
- Osborne, John (2008). Larkin, Ideology and Critical Violence: A Case of Wrongful Conviction. Basingstoke: Palgrave Macmillan. ISBN 978-1-4039-3706-3.
- Paulin, Tom (1990). "Into the Heart of Englishness," The Times Literary Supplement, July 1990, reproduced in Regan, Stephen (ed.) (1997). Philip Larkin. Palgrave Macmillan, pp. 160–177.
- Powell, Neil (1980). Carpenters of Light. Lanham: Rowman & Littlefield. ISBN 0-06-495665-2.
- Regan, Stephen (1997). Philip Larkin. Basingstoke: Palgrave Macmillan. ISBN 0-312-17349-0.
- Sheppard, Robert (2005). The Poetry of Saying: British Poetry and its Discontents, 1950–2000. Liverpool: Liverpool University Press. ISBN 0-85323-819-7.
- Stojkovic, Tijana (2006). Unnoticed in the Casual Light of Day: Philip Larkin and the Plain Style. New York: CRC Press. ISBN 0-415-97549-2.
- Swarbrick, Andrew (1995). Out of Reach: The Poetry of Philip Larkin. Basingstoke: Palgrave Macmillan. ISBN 0-312-12545-3.
- Thwaite, Anthony, ur. (1982). Larkin at Sixty. London: Faber and Faber. ISBN 0-571-11878-X.
- Tuma, Keith, ur. (2001). Anthology of Twentieth-Century British and Irish Poetry. New York: Oxford University Press. ISBN 0-19-512894-X.
Audio and television[uredi | uredi izvor]
- Courtenay, Tom (author and reader) (21. 4. 2005). Pretending to be Me: Philip Larkin, a Portrait (Audio CD). Time Warner AudioBooks. ISBN 1-4055-0082-4.
- Philip Larkin, John Betjeman, Patrick Garland (director) (12. 12. 1964). „Down Cemetery Road”. Monitor. Epizoda 140. Hull, England. BBC. BBC One.
- Harrald, Chris. Mr Larkin's Awkward Day Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. jun 2008), BBC Radio 4, 29 April 2008. Repeated BBC Radio 4, 25 January 2010.
- Weeks, John (sound engineer) (22. 1. 2009). The Sunday Sessions: Philip Larkin reading his poetry (Audio CD). Faber and Faber. ISBN 978-0-571-24404-1. Arhivirano iz originala 17. 12. 2010. g. Pristupljeno 21. 9. 2011.
Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]
- The Philip Larkin Society. Retrieved 13 November 2009.
- „Philip Larkin (1922–1985)”. The Poetry Archive.[mrtva veza]
- Robert Phillips (leto 1982). „Philip Larkin, The Art of Poetry No. 30”. The Paris Review. , a long interview with Philip Larkin.
- "Philip Larkin", Channel 4 television. Retrieved 13 November 2009.
- The Philip Larkin Centre for Poetry and Creative Writing, University of Hull. Retrieved 13 November 2009.
- Filip Larkin na sajtu WorldCat (jezik: engleski).
- Brown, Mark (2008). "Photographer's papers reveal image-conscious Larkin", The Guardian, 7 May 2008.
- Fletcher, Christopher (2008). "Revealingly yours, Philip Larkin", The Sunday Times, 11 May 2008.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Audio files of Larkin[mrtva veza] reading "Mr Bleaney", "The Whitsun Weddings" and "The Trees"
- Richard Lea, "Unknown Philip Larkin poem found in shoebox", The Guardian, 6 December 2010.
- Filip Larkin na sajtu NPG (jezik: engleski)
- Bloomfield/Larkin Papers[mrtva veza] at the British Library
- Poetical Notebook of Philip Larkin[mrtva veza] at the British Library