Štrajk rudara u basenu Kolubara

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Štrajk rudara je basenu Kolubara je bio generalni štrajk i potpuna obustava rada rudara zaposlenih u Rudarskom basenu Kolubara, zbog neslaganja za saopštenim rezultatima izbora za predsednika Savezne Republike Jugoslavije 2000. godine.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Dana 24. septembra 2000. godine, održani su parlamentarni i predsednički izbori. Nakon što je opozicija okupljena oko koalicije Demokratska opozicija Srbije (DOS), proglasila pobedu svog predsedničkog kandidata dr Vojislava Koštunice u prvom krugu izbora, izborna komisija je saopštila da je on osvojio 48% glasova i da sledi drugi krug predsedničkih izbora. Tadašnji predsednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević je podržao takvo stanovište i najavio organizovanje drugog kruga izbora.

Usledili su brojni protesti širom Srbije, na kojima se zahtevalo da Milošević prihvati izborne rezultate.

Štrajk[uredi | uredi izvor]

Početak štrajka[uredi | uredi izvor]

Štrajk je otpočeo u petak 29. septembra u "polju D" Rudarskog basena Kolubara.[1] Predsednik štrajkačkog odbora Miodrag Ranković je shvatio da će se na tom pitanju odlučivati sudbina i pitanje opstanka režima Slobodana Miloševića[2], budući da se iz ovog basena snabdeva Termoelektrana u Obrenovcu, tako da je postojala bojazan da čitava zemlja ostane bez struje.

Uskoro su u štrajk stupili i rudari iz Majdanpeka i Kostolca, kao i radnici rafinerije u Pančevu.

Demokratska opozicija Srbije je prepoznala kapacitet ovih protesta i u šta se oni mogu pretvoriti:

Rekli smo - super, rudari plus studenti to je revolucija. To je klasika u socijalizmu. Onda smo pokušali to da podržimo.

— Zoran Đinđić

Pritisci režima[uredi | uredi izvor]

Drugog dana štrajka, odnosno u subotu 30. septembra, među rudarima se pojavio policijski general Boško Buha, komandant policijske brigade SUP Beograd. Njegov zadatak je bio da primeni silu i prekine štrajk kolubarskih rudara. Ipak, Buha to nije učinio, a svoje pretpostavljene je izvestio kako štrajk zapravo uopšte nije u tolikoj razmeri kako se govori.

Pritisci na štrajkače su se povećavali kako se bližio 5. oktobar, za kada je opozicija zakazala veliki protestni skup ispred Doma Narodne skupštine u Beogradu. Zato je 3. oktobra u Kolubaru došao general-pukovnik Nebojša Pavković, načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije, u pratnji pripadnika elitnog Bataljona vojne policije Kobre. On je upozorio štrajkače da svojim postupcima ugrožavaju bezbednost zemlje i pokušao da ih natera da prekinu štrajk. Kako to nije uspelo, stigla je naredba da Nebojša Simeunović, sudija Okružnog suda u Beogradu, uhapsi i podigne optužnice protiv predvodnika štrajka. Simeunović je odbio da to učini.

Shvativši da neće biti procesuiranja štrajkača, general Pavković je sa stola uzeo jabuku, zagrizao je i rekao: „Momci, izdržite."

Podrška opozicije[uredi | uredi izvor]

Članovi rukovodstva DOS-a su dogovorili da svake večeri po dva lidera koalicije budu uz rudare. Noć između 3. i 4. oktobra, kod štrajkača su proveli Milan St. Protić i Goran Svilanović, predsednik Građanskog saveza Srbije[3], a obišli su ih još Boris Tadić i Nebojša Čović.

Epilog[uredi | uredi izvor]

Na velikom protestu 5. oktobra, srušen je Miloševićem režim. Dobijajući izveštaje o sukobima na beogradskim ulicama, Slobodan Milošević je telefonirao generalu Pavkoviću u tri navrata između 17.30 i 20.00 časova, raspitujući se o mogućnostima da se vojska angažuje u preuzimanju saveznih objekata od demonstranata. Pavković je na sve te zahteve odgovorio odrično.[4]

Toga dana, kada je postalo jasno da je svrgnut Miloševićev režim, okončan je i protest rudara u Kolubari.

Sudija Simeunović koji je odbio da potpiše naloge za hapšenje učesnika štrajka, nestao je 7. novembra 2000. godine. Njegovo beživotno telo je pronađeno nekoliko dana kasnije u Dunavu, a porodica tvrdi da su ga ubili pripadnici Službe državne bezbednosti.[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ O nama – Sindikat Kolubara
  2. ^ „5. oktobar, 20 godina kasnije: Dani kad je Srbija stala”. BBC. 
  3. ^ Protić, Milan St. (2005). Lica i naličja (PDF). Beograd. str. 17. 
  4. ^ „Reakcija na knjigu Slobodana Antonića - Milošević nije tražio upotrebu vojske”. NSPM. 9. april 2015. 
  5. ^ „Osamnaest godina bez istine o smrti sudije Simeunovića”. Slobodna Evropa.