Ex Ponto

С Википедије, слободне енциклопедије
Издање књиге из 1920. са потписом Душана Васиљева, део збирке Адлигата

Ex Ponto je knjiga stihova u lirskoj prozi koju je napisao Ivo Andrić 1918. godine.[1] Naziv ovog dela inspirisan je nazivom zbirke pesama „Epistulae ex Ponto“ latinskog pesnika Ovidija, u kojima on peva svoje patne i utiske iz prognanstva u Pontu na obali Crnog mora gde je proteran od strane Oktavijana Avgusta.[2] U ovom ranom Andrićevom delu, nazvanom „razgovorom s dušom“ (Niko Bartulović), stilizovano je lično iskustvo u nastojanju da mu se, u lirskoj sentenci, pridoda značenje filozofsko-poetske istine, a da pritom zadrži fabulativno-narativnu osnovu, na osnovu koje bi se mogla rekonstruisati stanja jednog zatočenika.

Ova knjiga pesama u prozi razvrstana je u tri ciklusa: prvi ima 26, drugi 25, a treći 88 tekstova, uz završni „Epilog“.

U strasnom lirskom monologu, pesnik se obračunava sa sobom, pokušava da u tamničkim bdenjima razreši unutrašnju dramu i oslobodi se traume izazvane utamničenjem. Nepravedan pad iza rešetaka u drugi, surov i mučan svet, gde je žrtva „na suvom ukletom sprudu“, dovodi pesnika u stanje da postavlja važna egzistencijlna pitanja i grozničavo razmišlja o svetu i mestu pojedinca u njegovim tragičnim okvirima.

U početku pisanja ga prate motivi usamljenosti, strepnje i melanholije. Zatočenost njegovih misli i obuzetost samoćom ga prate tokom celog dela. Osnovni motivi pisanja ovog dela su bili samoća i nemir, a zbog boravka u ćeliji i u izgnanstvu biva nemoćan da piše i jedini trenuci svetlosti su mu trenuci inspiracijakoja ga pogađa kao bljesak. Sama poenta dela se nalazi u epilogu kada mladić razočaran životom ipak odluči da živi jer je život kratkotrajan.[3]

Референце[уреди | уреди извор]

  1. ^ Andrić, Ivo (1918). Ex Ponto. Zagreb: Književni jug. Приступљено 16. 1. 2020. 
  2. ^ Ex Ponto - Ivo Andrić[мртва веза]
  3. ^ O Ex Pontu[мртва веза]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]