Бег из дивљине

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Beg iz divljine
Filmski poster
Žanristorijski
RežijaPiter Veir
ScenarioPiter Veir
Glavne ulogeDžim Sterdžes
Ed Haris
Serše Ronan
Kolin Farel
MuzikaBikard Dalvic
Producentska
kuća
Nacionalna Geografija
Godina2010.
Trajanje127 minuta
Jezikengleski
ruski
Budžet30 000 000 dolara
Zarada24 172 201 dolara[1]
IMDb veza

Beg iz divljine (engl. The Way Back) je epska drama-film, inspirisana memoarima bivšeg poljskog političkog zarobljenika Slavomira Ravice koji je pobegao sa svojim prijateljima iѕ Sovjetskog Gulaga i prepešačio 5.000 kilometara do slobode.

Radnja filma[uredi | uredi izvor]

UPOZORENjE:Slede detalji zapleta ili kompletan opis radnje!

Tokom Drugog svetskog rata, nakon Sovjetske invazije na Poljsku, mladi poljski vojni oficir Januš Vicek je uhapšen kao ratni politički zarobljenik i biva nasilno ispitivan od KGB-a. Pošto Sovjeti ne mogu da ga nateraju da prizna da je špijun pritvaraju njegovu suprugu od koje mučenjem iznuđuju lažnu izjavu, kako bi ga osudili. Prekim sudom je osuđen na 20 godina u Gulagu (najtežem radnom logoru u dubokom Sibiru).

U Gulagu, Januš se sastaje sa ljudima sa kojim kasnije planira bekstvo: gospodin Smit — američki inženjer; Tomaz — poljski umetnik; Khabarov - glumac; Volka — težak ruski kriminalac; Vos — letonski sveštenik; Kazik — Poljak koji pati od noćnog slepila; Zoran — jugoslovenski računovođa.

Oni beže tokom najteže snežne oluje, koja im pomaže skrivajući im tragove. Kazik već druge večeri umire od smrzavanja. Posle mnogo dana hodanja grupa dolazi do Bajkalskog jezera. Tamo sreću Irenu — mladu poljsku devojku koja im kaže da su joj ruski vojnici pred očima silovali i ubili roditelje i da su je poslali na poljoprivredno dobro u blizini Varšave, odakle je pobegla jer su se prema njoj surovo odnosili. Gospodin Smit otkriva netačnosti u njenoj priči jer tada Varšavom vladaju Nemci, a ne Rusi, kao što je ona rekla. Ipak, uprkos njegovim sumnjama da će ih ona usporavati, on se ipak slaže da je puste u grupu.

Kada grupa stigne do granice između Sovjetskog saveza i Mongolije, Valka, koji obožava Staljina, odlučuje da ostane u Rusiji. Ostatak grupe je nastavio prema Ulan Batoru, ali ubrzo shvataju da je i Mongolija pod komunističkom kontrolom jer vide Staljinove slike na svakom ćošku. To je bio siguran znak da moraju da krenu za Indiju, i to kroz najtežu pustinju na svetu — Gobi. Nedostatak vode, peščane oluje, opekotine i plikovi od sunca oslabljuju grupu. Irena se ruši nekoliko puta i uskoro umire u najvećim mukama. Nekoliko dana kasnije umire i Tomas i gospodin Smit je na ivici smrti. Kad su došli na Himalaje, tek tad su svi bili na ivici smrti. Spasili su ih tibetanski monasi koji su ih odveli u budistički manastir da povrate svoju snagu.

Na kraju filma, Januš se vraća u Poljsku 1989. godine (posle 50 godina) kada je Poljska svrgla komunizam. Ova grupa ljudi je, i da nije svesna, izvela najveći poduhvat preživljavanja u istoriji.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Pozadina filma[uredi | uredi izvor]

Film je slobodnije zasnovan na memoarima Slavomira Ravice koji prikazuje njegovo bekstvo iz Sibirskog Gulaga, a kasnije i 5.000 kilometara hoda do slobode. Knjiga je veoma brzo prodata u preko pola miliona primeraka i kao takva postaje inspiracija za mnoge istraživače i avanturiste. U 2006. godini Bi Bi Si pronalazi zapise koji pokazuju da je Ravic, pre nego što je pobegao iz Gulaga, zapravo pušten od SSSR-a 1942. godine.[2][3] Međutim, u maju 2009. godine Vitold Glinski, veteran Drugog svetskog rata, koji živi u Velikoj Britaniji, počeo je da tvrdi da je osnova Ravicove priče istina, ali zapravo je priča o tome šta se desilo sa njim, a ne sa Ravicom. Tvrdnje Glinskog su i danas ozbiljna pitanja. Bez obzira na ovu dilemu režiser Piter Veir je snimio film o događaju koji se zaista dogodio.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „The Way Back (2010)”. Box Office Mojo. 
  2. ^ „How The Long Walk became The Way Back”. BBC. Pristupljeno 5. 12. 2010. 
  3. ^ Levinson, Hugh (30. 10. 2006). „Walking the Talk?”. BBC. Pristupljeno 7. 8. 2011. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]