Grigor Vitez

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Grigor Vitez
Lični podaci
Datum rođenja(1911-02-15)15. februar 1911.
Mesto rođenjaKosovac, Austrougarska
Datum smrti23. novembar 1966.(1966-11-23) (55 god.)
Mesto smrtiZagreb, SFRJ

Grigorije „Grigor“ Vitez (Kosovac, 15. februar 1911 — Zagreb, 23. novembar 1966) bio je srpski[1][2][3][4][5] i hrvatski [3][6][2] pjesnik, dječji pisac i prevodilac. Pisao je poeziju za djecu i odrasle, priče i prozu za djecu, slikovnice, igrokaze.

Po nacionalnosti Srbin,[7][8] bio je sekretar Društva književnika Hrvatske i član Upravnog odbora Matice hrvatske.[6]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Po majčinoj strani Vitez porijeklo vuče iz Bosne odakle se njena porodica — Milosavljevići, doselila u Slavoniju krajem 17. vijeka. Po očevoj strani vuče porijeklo iz sjeverne Dalmacije. Vitezov predak koji je napustio Dalmaciju i naselio se u okolini Okučana nosio je počasnu titulu viteza pa je Vitez kasnije zamijenilo dotadašnje porodično prezime Alavanja.[1]

Vitez se ponosio svojim srpskim poreklom i osećanjem. U autobiografskoj ispovesti Dječji pisci o sebi pesnik govori o svojim srpskim korenima i graničarskoj sudbini svojih predaka.[7]

Selo u kome sam se 15. februara 1911. rodio i proveo dane djetinjstva zove se Kosovac... Kosovac je malo selo, sa nekih pedesetak kuća, ali sa mnogo nacionalnosti. Danas je taj nacionalni sastav donekle izmijenjen, a u dane moga djetinjstva u Kosovcu je bilo, osim Srba i nešto Hrvata, još dosta Čeha, a zatim Slovaka, Poljaka, Galicijana, i pokoja kuća Mađara, Nijemaca, Talijana i drugih.

— Ahmet Hromadžić, Dečji pisci o sebi II, Sarajevo, 1969, 32

Sjećam se još toga kako je jedna knjiga, čim je rat počeo, bila sakrivena na sjeniku u staji. Meni su rekli da se ta knjiga ne smije imati, pa se mora dobro sakriti. Kasnije, kad sam već znao čitati i kad je rat bio gotov i austrougarska carevina propala, ja sam vidio da je to bila knjiga pjesama Jovana Jovanovića Zmaja, štampana ćirilicom. Osjećao sam veliko poštovanje prema toj knjizi, koja je bila sakrivena i koja se mogla slobodno imati i čitati tek kad je jedne carevine sasvim nestalo.

— Ahmet Hromadžić, Dečji pisci o sebi II, Sarajevo, 1969, 34

Biografija[uredi | uredi izvor]

Pet razreda osnovne škole pohađao je u Okučanima, dok je u Novoj Gradiški završio Državnu realnu gimnaziju. Nakon toga, završio je Državnu učiteljsku školu u Pakracu. Vitez je u gimnazijskim danima započeo bilježiti narodne pjesme svoga kraja, većinom lirske ili epsko-lirske, a koje se obično pjevaju u kolu. Iako je stvorio poveću zbirku, ona je izgubljena. Sam je počeo pisati stihove u četvrtom razredu gimnazije, kada je napisao svoje prve dvije pjesme, a u trećem razredu učiteljske škole štampana mu je prva pjesma pod naslovom Vedar dan. Od 1933. počinje pisati prozu. Iste godine, kao simaptizer KPJ, poslao je jednu novelu za almanah mladih naprednih pisaca Prodor iz Zagreba. Žandarmerija je razotkrila štampariju u kojoj se almanah štampao i uništila je pripremljen slog. Godine 1939. napisao je pjesmu Proljeće 1939, koja je objavljena u sarajevskom Pregledu. U partizanima, Vitez je ponovno zapisivao narodne pjesme sa Papuka, no jednom je prilikom prelazeći preko nabujale rijeke Sunje izgubio kaput u kojem se nalazio blok s njegovim pjesmama.[1]

Poslije rata obavljao je razne dužnosti. Radio je u Ministarstvu prosvjete i kao urednik u zagrebačkoj izdavačkoj kući Mladost u kojoj je pokrenuo i uređivao biblioteke Vjeverica i Jelen koje su bile namijenjene djeci.[9] Prvu pjesmu za djecu napisao je tek 1945, no dječje pripovjetke je pisao i ranije. Tek nakon što je počeo izlaziti list Radost Vitez počinje konstantno pisati pjesme za djecu.[1] Tako su nastale zbirke pjesama za djecu Prepelica (1956), Sto vukova (1957), Kad bi drveće hodalo (1959), Jednog jutra u gaju, izbor (1961), Iza brda plava, izbor (1961), Hvatajte lopova (1964), Gdje priče rastu (1965) i Igra se nastavlja, posmrtno (1967). Prevodio je dječju poeziju sa ruskog, francuskog i slovenačkog jezika i priredio izbor iz strane poezije za djecu pod nazivom Pjesme četiri vjetra (1968).

Sa ruskog je prevodio pesme Aleksandra Puškina, Mihaila Ljermontova, Borisa Pasternaka, Sergeja Jesenjina, Vladimira Majakovskog, Eduarda Bagrickog, Vere Inber, Alekseja Surkova, Mihaila Golodnog, Stepana Ščipačova, Aleksandra Tvardovskog i dr., a prozu iz dela Lava Nikolajeviča Tolstoja, Antona Pavloviča Čehova, Maksima Gorkog i Alekseja Nikolajeviča Tolstoja. Iz slovenačke poezije prevodio je Pavela Goliju, Frana Levstika, Srečka Kosovela, Matjaža Klopčiča, Alojza Gradnika, Cenea Vipotnika, Tonea Pavčeka, Janeza Menarta i dr.

Njegovo ime je prisutno u raznim i brojnim posleratnim publikacijama kao što su književni časopisi (Republika, Hrvatsko kolo, Književnost, Mogućnosti, Savremenik, Brazda, Letopis Matice srpske, Literatura, Delo, Život, Riječka revija, Stvaranje i dr.), novine (Književne novine, Vjesnik, Borba, Politika, Srpska riječ, Prosvjeta, Narodni list, Crvena zvezda, Narodna armija, Vjesnik u srijedu i dr.), pa antologije, zbornici, almanasi i školske čitanke- Takođe je bio nekoliko godina urednik rubrike za decu u mesečniku Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“.

Neke njegove knjige za decu prevedene su u zasebnim izdanjima na slovenački, makedonski i rumunski, a mnoge pojedinačne pesme na više jezika u raznim publikacijama.

Kada je pisac Borislav Pekić pripremio antologiju dječije poezije, koja je obuhvatala djela sa teritoriju čitave Jugoslavije, Vitez ga je kritikovao jer je, bez obzira na činjenicu da je srpska književnost za djecu bogatija od hrvatske, uvrstio mali broj autora iz SR Hrvatske.[10]

Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića.[11] Skladnih i melodičnih stihova u pjesmama duhovitih poanti osvojio je široki krug čitalaca. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: Pjesme, Naoružane ruže, Poverenje života i Kao lišće i trava.

Kaže se da je s velikom ljubavlju negovao i umetnost epigrama. Taj književni rod je u hrvatskoj literaturi gotovo bio presahnuo, a iznova su ga oživeli Gustav Krklec i sâm Vitez. Za svoj književni rad dobio je Nagradu grada Zagreba i Saveznu nagradu „Mlado pokolenje“ za životno delo, a odlikovan je Ordenom republike sa srebrnim vijencem i Ordenom rada.[6]

Umro je u Zagrebu, a pokopan je u rodnome mjestu.

Velik broj vrtića i osnovnih škola u Hrvatskoj nosi njegovo ime.

Dela[uredi | uredi izvor]

Zbirke pesama

  • San boraca u zoru (1948)
  • Pjesme (1950)
  • Naoružane ruže (1955)
  • Prepelica (1956)
  • Sto vukova i druge pjesme za djecu (1957)
  • Povjerenje životu (1957)
  • Kad bi drveće hodalo (1959)
  • Kao lišće i trava (1960)
  • Jednog jutra u gaju (1961)
  • Iza brda plava (1961)
  • Hvatajte lopova (1964)
  • Gdje priče rastu (1965)
  • Igra se nastavlja (1967)

Slikovnice

  • Medvjed kao pudar (1951)
  • Dva pijetla (1951)
  • Tko će s nama u šumicu (1958)
  • Životinje spavaju (1958)
  • Maksimir (1960)
  • Ogledalce (1965)
  • Doživljaji svjetskog putnika (1967)

Zbirke priča

  • Bajka o glinenoj ptici (1964)

Nagrada Grigor Vitez[uredi | uredi izvor]

Po Grigoru Vitezu nazvana je nagrada koja se od 1967. dodjeljuje književnicima i likovnim umjetnicima koji žive i djeluju na tlu Hrvatske, za njihova autorska dostignuća u knjigama za djecu, objavljenim u jednoj izdavačkoj godini. Ujedno je i najstarija nagrada takve vrste u Hrvatskoj čiji je osnivač Savez društava Naša djeca Hrvatske.[12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Srpsko narodno vijeće: „Znameniti Srbi u Hrvatskoj“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (17. oktobar 2013), Filip Škiljan, Zagreb. 2009. ISBN 978-953-7442-06-4., pp. 23-25, pristup 31. mart 2013
  2. ^ a b Novossti:Klasik kojeg je nemoguće ignorirati - navodi se da pripada i hrvatskoj i srpskoj književnosti Pristupljeno 4. 4. 2013.
  3. ^ a b Zaboravljeni Grigor Vitez, Politika
  4. ^ Lektire.me Pristupljeno 4. 4. 2013.
  5. ^ Grigor Vitez u srpskoj književnosti (Zbornik) - Učteljski fakltet Pristupljeno 4. 4. 2013.
  6. ^ a b v „Grigor Vitez i njegovo književno djelo“, Prosvjeta. Mjesečnik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta (27) 1967
  7. ^ a b Zorica Turjačanin, Svežanj novih ključeva. Studije i eseji iz književnosti za djecu, Banja Luka 1999, pp. 71.
  8. ^ Ibrahim Kajan, Zavođenje Muslimana. (Budi svoj!), Zagreb 1992, pp. 66: Вјерујте ми да све донедавно нисам ни знао да су Григор Витез, Драго Кекановић или мој драги пријатељ, покојни Момчило Попадић — Срби!
  9. ^ Филозофски Факултет - Свеучилиште у Загребу: „О Григору Витезу“, приступ 31. март 2013
  10. ^ Kukić Rukavina, Ivana (2015). Nakladnički nizovi Grigora Viteza za djecu i mladež. Zagreb: University of Zagreb. стр. 206. „No, usudio bih se staviti jednu primjedbu, smatrajući da je bolje da to ja učinim sada, nego drugi kasnije kad knjiga izađe. Primjećujem to bez straha da mi se predbaci nacionalna preosjetljivost, tim više što sam po narodnosti Srbin, a samo živim i rođen sam u Hrvatskoj. Kad god se radi o zajedničkim antologijama ili sličnim zajedničkim istupima, potrebno je još uvijek danas izbjeći eventualne prigovore o nesrazmjerima i nepravednostima prema ovoj ili onoj strani naše literature. Radi se o omjeru zastupljenosti srpske i hrvatske poezije. Činjenica je da je srpski dio književnosti bogatiji u dječjoj književnosti, ali omjer broja pjesama, čini mi se, i previše je na uštrb hrvatskih: od 66 pjesnika otprilike 24 pripadaju hrvatskom dijelu i to bi možda još išlo, ali ako se uzme broj pjesama, onda je razlika prevelika: na hrvatske otpada tek nešto preko jedne petine (65 pjesama od 303).” 
  11. ^ Grigor Vitez - Biografija Архивирано на сајту Wayback Machine (23. decembar 2013), pristup 1. april 2013.
  12. ^ „Savez društava Naša djeca: Nagrada Grigor Vitez”. Arhivirano iz originala 17. 09. 2008. g. Pristupljeno 07. 06. 2011. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Григор_Витез&oldid=26860804”