Mi-14

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mi-14

Protivpodmornički helikopter Mi-14
Protivpodmornički helikopter Mi-14

Opšti podaci
Namena transportni
Posada 4
Poreklo  Sovjetski Savez
Proizvođač Mil Moskva
Probni let septembar 1969.
Uveden u upotrebu 1975.
Povučen iz upotrebe aktivan
Status aktivan
Broj primeraka 230
Dimenzije
Prečnik nosećeg rotora 21,29 m
Prečnik repnog rotora 3,91 m
Dužina 18,38 m
Širina 3,80 m
Visina 6,93 m
Masa
Masa praznog 11.750 kg
Maksimalna masa 14,000 kg
Količina goriva 3.795 + lit
Performanse
Maksimalna brzina 230 km/h
Krstareća brzina 215 km/h
Vrhunac lebdenja 1.600 m
Vrhunac leta 3.500 m
Dolet 1.135 m
Pogon
Motori 2 h Klimov TV3-117 MT
Vrsta motora turbomlazni
Broj motora 2
Snaga poletanja 1.454 kW
Portal Vazduhoplovstvo

Mi-14 (Ruski: Mi-14, NATO naziv "Haze") je sovjetski/ruski amfibijski helikopter namenjen protivpodmorničkoj borbi, a projektovan je na osnovu Mi-8. Ovaj helikopter je imao tri osnovne verzije: protivpodmorničar, spasilac i minolovac.

Projektovanje i razvoj[uredi | uredi izvor]

Mi-14 helikopter spasilačka varijanta
Mi-14 helikopter putnička verzija

Projektovanje ovog helikoptera je počelo još 1962. godine. Ideja je bila da se u jednoj letilici objedine dve funkcije tragač za podmornicama i njihov uništitelj. Za ovakvu letelicu je bio neophodan veliki helikopter sa snažnim motorima koji je trebao da ponese svu elektronsku opremu neophodnu za otkrivanje podmornice i dovoljnu količinu naoružanja (torpeda, dubinskih bombi ili klasičnih bombi) neophodnih za njeno uništenje. Pre pojave ovakvog helikoptera ovu operaciju je obavljao par helikoptera, prvi helikopter je nosio elektronsku opremu za otkrivanje podmornica a drugi helikopter tog para je nosio naoružanje kojim je pokušavao da uništi podmornicu.

Kao osnova za projekt ovakvog helikoptera poslužio je helikopter Mi-8 koji se već tada pokazao kao dobar helikopter i u eksploatacionim uslovima. Prototip helikoptera koji je dobio naziv V-14 prvi put je poleteo avgusta meseca 1967. godine bez elektronske opreme i sa motorima TV2-117. U odnosu na Mi-8, ovaj helikopter je imao izvedeno dno u obliku trupa broda tako da je prestavljao amfibijski helikopter koji je mogao da sleće i poleće kako sa čvrstog tla tako i sa vodene površine. Letna testiranja ovog helikoptera su završena krajem 1974. godine. Pošto je izrada elektronskih uređaja kasnila a i nedostajali su adekvatni motori, ovaj helikopter je uveden u upotrebu tek 1976. godine sa službenom oznakom Mi-14PL i pojačanim motorima TV3-117.

Tehnički opis[uredi | uredi izvor]

Mi-14 je dvomotorni helikopter, sa jednim petokrakim glavnim rotorom. Rotor je sa tri stepena slobode zakretanja, u funkciji upravljanja sa vektorom sile uzgona, u toku leta. Krakovi elise rotora, izrađeni su od legure aluminijuma, a opremljeni su sa sistemom za odleđivanje, sa manuelnim i automatskim regulisanjem. Trokraki repni rotor se kao kod helikoptera Mi-17 nalazi sa desne strane repa što je povećalo njegovu efikasnost.

U slučaju otkaza jednog od motora, normalno se leti sa preostalim drugim u najbližu bazu za sletanje. U slučaju otkaza oba motora helikopter će se prizemljiti autorotacijom glavnog rotora. Gorivo je smešteno u sedam unutrašnjih samozaptivajućih rezervoara ukupne zapremine od 3.795 litara. Stajni trap ovog helikoptera se sastoji od četiri uvlačeće noge sa točkovima i niskopritisnim gumama. Sa obe strane trupa helikopter ima dva plovka za naduvavanje što helikopteru obezbeđuje povećanu stabilnost i na uzburkanom moru.

Oprema helikoptera zavisi od njegove namene da li je on protivpodmornički, spasilački, vatrogasni. minolovac, transportni ili putnički.

Varijante[uredi | uredi izvor]

Ovde se navode osnovne varijante ovog helikoptera mada u zavisnosti od opreme postoji dosta podvarijanti.

  • V-14 - prvi prototip amfibijskog helikoptera
  • Mi-14PL - Početna verzija protivpodmorničkog helikoptera
  • Mi-14BT - Helikopter minolovac
  • Mi-14PS - Helikopter spasilac
  • Mi-14GP - Transportna verzija amfibijskog helikoptera

Operativno korišćenje[uredi | uredi izvor]

Ukupno je proizvedeno 230 helikoptera Mi-14 u periodu od 1973. do 1986. godine a uveden je u upotrebu 1975. godine. Prodato je u oko 100 komada u 15-tak zemalja i uglavnom se i danas koriste kao spasilački helikopteri. NATO mu je dao kodnu oznaku "Haze" to jest izmaglica. Helikopter je od naoružanja mogao da ponese 3 tone tereta. To su mogle da budu bombe, dubinske mine i torpeda. Između ostalog mogao je da ponese dubinsku atomsku bombu težine 1.600 kg. koja je bila u stanju da uništi bilo koju podmormocu u radijusu od 800 m[1].

Korišćenje u Jugoslaviji[uredi | uredi izvor]

Mi-14 protivpodmornički helikopter sa YU oznakama

Prvo potapanje jedne podmornice iz vazduha u istoriji avijacije desilo se u toku Prvog svetskog rata dana 16. septembra 1916. godine posade aviona Loner L 132 kojim je upravljao kapetan korvete Dimitrije Konjović i Loner L 135 kojim je upravljao podoficir Valter Železni na redovnom izviđačkom zadatku u blizini Bokokotorskog zaliva otkrili su francusku podmornicu Franko i napali je bombama. Podmornica je u tom napadu bila oštećena tako da je posada morala da je napusti[2]. Tako je počela borba između podmornica i vazduhoplova na jugoslovenskom području.

Posle Drugog svetskog rata u Jugoslaviji su se za borbu protiv podmornica koristili avioni De Heviland DH.98 Moskito i Ikarus 214 da bi se 1960. godine počeli za tu svrhu koristiti helikopteri Sikorski H-19 (SOKO S-55) čije je korišćenje trajalo do 1974. godine. U cilju modernizacije 1974. godine nabavljeni su protivpodmornički helikopteri Kamov Ka-25 a 1980/82. ova odbrana je pojačana uvođenjem 4 helikoptera Mi-14. Godine 1988. helikopteri Ka-25 su zamenjeni helikopterima Kamov Ka-27 (Ka-28)[3][4].

Korisnici[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.airwar.ru/enc/sh/mi14.html
  2. ^ Janić, Čedomir (2003). Vek avijacije-[ilustrovana hronologija] (na jeziku: (jezik: srpski)). Beočin: Efekt 1. COBISS.SR 110428172. 
  3. ^ Komanda RV i PVO, Čuvari našeg neba, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1977.
  4. ^ Dimitrijević, Bojan (2012). Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992. Beograd: Institut za savremenu istoriju. ISBN 978-86-7403-163-6. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Pejčić, Predrag (1993). Vojni helikopteri. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar. 
  • Dimitrijević, Bojan (2012). Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992. Beograd: Institut za savremenu istoriju. ISBN 978-86-7403-163-6. 
  • Komanda RV i PVO, Čuvari našeg neba, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1977.
  • Janić, Čedomir (2003). Vek avijacije-[ilustrovana hronologija] (na jeziku: (jezik: srpski)). Beočin: Efekt 1. COBISS.SR 110428172. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]