Pređi na sadržaj

Aluzija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Aluzija (lat. allusio - govorenje o jednoj stvari dok se misli na drugu)[1] je stilska figura iskaza koja ostvaruje svoje značenje upućujući na neki poznati događaj ili na neko delo, lik ili situaciju (npr. Pirova pobeda).

U najširem smislu, svaka vrsta metaforičkog izražavanja ima aluzivan karakter; u književnosti, aluzija je prvenstveno usmeravanje čitaočevih asocijacija u pravcu nekog drugog književnog dela ili mita. Naročit značaj ove vrste imaju mitološke aluzije u klasičnoj i klasicističkoj poeziji. Primere ovog tipa nalazimo kod Lukijana Mušickog, Petra Petrovića Njegoša, Vojislava Ilića i dr. Ovakve aluzije mogu biti strukturalno šire razvijene, kao osnova neke pesme, alegorije ili parodije, naročito dela koja se u svom dejstvu oslanjaju na formalne ili sadržinske paralele i kontraste sa nekim ranijim delom (tipa herojsko-komični ep).

Pored toga, aluzija može da se odnosi i na određen događaj, ličnost ili aktuelnu društvenu ili političku situaciju. Ovakve se aluzije mogu naći kao osnove satire, npr. kod Radoja Domanovića.

U novijoj poeziji, aluzija je važan element pesničkog izražavanja ambivalentnog doživljavanja sveta, npr. Tin Ujevićeva Kolajna.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Popović, Tanja. Rečnik književnih termina. Beograd: Logos Art : Edicija. str. 30. ISBN 978-86-7360-064-2. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Škreb i grupa autora Rečnik književnih termina, Beograd: Bigz, 1986.
  • Barjaktarević, F. O našim Mevludima i o Mevludu uopšte, 1937.
  • Lehfeldt, W. Das Serbokroatische Alhamiado Schriftum der Bosnisch-Hercegovinischen Muslime. Transkriptionsprobleme, 1969.