Arabijski noj
Arabijski noj | |
---|---|
Naučna klasifikacija | |
Domen: | Eukaryota |
Carstvo: | Animalia |
Tip: | Chordata |
Klasa: | Aves |
Red: | Struthioniformes |
Porodica: | Struthionidae |
Rod: | Struthio |
Vrsta: | |
Podvrsta: | †S. c. syriacus
|
Trinomijalno ime | |
Struthio camelus syriacus Walter Rothschild, 1919.
|
Arabijski noj (lat. Struthio camelus syriacus) je izumrla podvrsta noja koja je živela na Arabijskom poluostrvu i na Bliskom istoku. Verovatno je izumro oko 1966. godine. Engleski baron Volter Rotšild, koji se bavio zoologijom i naročito taksonomijom ptica, opisao je ovu podvrstu noja 1919. godine. U biltenu Britanskog ornitološkog kluba, stručnom časopisu značajnom po opisima mnogih novih i nepoznatih ptičijih vrsta, Rotšild je objavio „Opis nove podvrste noja iz Sirije”. Tako je otpočelo moderno, stručno izučavanje i tretiranje podvrste.
Opis[uredi | uredi izvor]
Bili su viši od 120 cm i imali su veoma snažan vrat. Ženka noja je obično snosila oko 20 jaja, koja su zakopavana ispod peska. Trećinu je ženka ostavljala na jednom mestu, druga trećina je izlagana suncu a preostala jaja bi se izlegla u tom momentu. Izlegli mladunci su hranjeni preostalim jajima.
Stanište[uredi | uredi izvor]
Njegovo postojanje datira iz praistorijskih vremena, ali sa promenom klime na Arabijskom poluostrvu, nestaje iz negostoljubivih područja Arabijske pustinje, kao što je Rub el Hali. U istoriji, čini se da je imao dve diskretne podpopulacije. Manja je bila na jugoistoku Arabijskog poluostrva, a veća na području gde se danas granice Saudijske Arabije, Jordana, Iraka i Sirije sastaju.
Kulturološki značaj[uredi | uredi izvor]
Arabijski noj dugo je imao značajno mesto u kulturi regije u kojoj je živio. Odrasla jedinka sa 11 mladunaca prikazana je na poznatom praistorijskom ugraviranom crtežu u steni „Graffiti Rock I” blizu Rijada. U Mesopotamiji bio je žrtvena životinja i prikazivan je u umetnosti. Često bi bio oslikan na šoljicama i drugim predmetima napravljenim od nojevih jaja. Tim umetničkim predmetima je trgovano sve do Etrurije za vreme Novoasirskog carstva.
U rimsko doba došlo je do velike potražnje arabijskog noja u lovnim igrama ili u kulinarske svrhe. Nakon uspona islama, arabijski noj postaje simbol bogatstva i elegancije, tako da je lov ovih nojeva postao razbibriga za bogate ljude i plemiće (ako je bio pravilno zaklan, bio bi Halal za Muslimane. Jaja i perje intenzivno su korišćeni u pravljenju raznih predmeta.
Istrebljenje[uredi | uredi izvor]
Razmnožavanje arabijskog noja nije se bitnije razlikovalo od nojeva koji su opstali do današnjeg vremena. Opstanak nije u tolikoj meri dolazio u pitanje sve do početka Prvog svetskog rata. Tada je znatno povećana količina oružja na prostoru na kome je ptica živela. Oružje i automobili omogućili su lovcima i lovokradicama da nemilice tamane nojeve. Iz četrdesetih godina prošlog veka potiču neki od poslednjih izveštaja i usmena svedočanstva o ovoj životinji. U Bahreinu je 1941. godine ubijena i pojedena jedinka. Na isti način je završila i ptica u gradu Džubailu, na istoku Saudijske Arabije. Uginula ženka arabijskog noja navodno je pronađena februara 1966. godine u Jordanu, na ušću rečnog korita Vadi Zered, koje samo povremeno sadrži vodu, blizu grada Safe. Verovatno su tu ženke donele vode Jordana. Ptice su istrebljene u velikoj meri zato što je to predstavljalo zadovoljstvo lokalnom stanovništvu. Perje je služilo za ukras a od kože su, pored ostalog, pravljene drške noževa.
Reference[uredi | uredi izvor]
- Aharoni, I. (1938): On Some Animals Mentioned in the Bible. Osiris 5: 461—478. First page image
- Rothschild, Walter (1919): Description of a new subspecies of Ostrich from Syria. Bulletin of the British Ornithologists' Club 39: 81-83.
- Robinson, Terence J. & Matthee, Conrad A. (1999): Molecular genetic relationships of the extinct ostrich, Struthio camelus syriacus: consequences for ostrich introductions into Saudi Arabia. Animal Conservation 2(3): 165—171.
- Seddon, Philip J. & Soorae, Pritpal S. (1999): Guidelines for Subspecific Substitutions in Wildlife Restoration Projects. Conserv. Biol. 13(1): 177—184.