Bečki književni dogovor
Bečki književni dogovor je istorijski sporazum južnoslovenskih književnika kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku,[1] kao i savremenim književnim jezicima: bošnjačkom, hrvatskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Bečkim književnim dogovorom je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slovena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine (istočnohercegovački dijalekat) i Dubrovnika (dubrovački govor), karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.[2]
Dogovor je postignut u Beču (Austrijsko carstvo) 28. marta 1850. godine[1] između osmorice južnoslovenskih književnika, državljana Austrijske monarhije, od kojih su petorica bili Hrvati, dvojica Srbi i jedan Slovenac.[3] Cilj okupljenih jezikoslovaca je bio da se nacionalni književni jezici što je više moguće približe, jer su smatrali da su svi južni Sloveni jedan narod i stoga treba da imaju jedan književni jezik:
Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.[4]
— Bečki književni dogovor
Pozadina[uredi | uredi izvor]
.jpg)
Bečki književni dogovor je nastao tokom izrade službene političke i pravne terminologije za slovenske narode austrijske carevine. Rad na izradi te terminologije finansiralo je ministarstvo monarhije, a plod toga rada trebalo je da olakša razumijevanje u pravnim stvarima na slovenskom jugu carevine.[3] I uštedu administrativnih troškova prevođenja na razne jezike i dijalekte.[5]
Inicijator rada na terminologiji je bio Franc Miklošič, carski bibliotekar i poslanik u skupštini carevine[3], koji je pozvao predstavnike Srba i Hrvata da sednu za sto i da se dogovore.
Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić.[6] Kao polazište za srpski ili hrvatski odnosno srpskohrvatski, poslužio im je štokavski dijalekat, tačnije govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika. Smatra se da je „južno narečje“, iako se najvećim dijelom nalazilo izvan granica Austrijske monarhije, usvojeno kao osnove književnoga jezika dobrim delom zahvaljujući dugogodišnjem zalaganju Vuka Karadžića.[3] O samom sastanku je malo poznato, a veruje se da je održan u stanu Vuka Karadžića na Ungargase 362 ili u Gerlovićevoj krčmi.[5]
Jedan od potpisnika, Ivan Kukuljević, period bečkog dogovora opisuje kao doba kada je „Hrvatska spavala u dubokom snu“, „sva inteligencija jedino latinski govorila“, „u ženskom društvu jedini jezik bio njemački“, a aristokratija svoje sinove slala u Mađarsku da uče mađarski.[5]
Sadržaj[uredi | uredi izvor]
Okupljeni južnoslovenski pisci i lingvisti su zaključili:[1]
- da ne valja miješati narječja i graditi novo kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik.
- da književno narečje bude južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.[4]
Bečkim književnim dogovorom su usvojena i neka načela za normiranje budućeg zajedničkog jezika:
- da se na onijem mjestima gdje su dva sloga piše ije, a gdje je jedan slog, da se piše je ili e ili i, kako gdje treba (npr. bijelo, bjelina, mreža, donio).
- da i književnici istočnoga vjerozakona vrate h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto.
- da h na kraju imenica u rodu množine ne treba pisati (npr. zemaljah, otacah).
- da se pred r, gdje samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (npr. prst umesto perst).
Objavljivanje[uredi | uredi izvor]
Tekst Književnog dogovora objavio je prvi Ljudevit Gaj u svojim Narodnim novinama 1850. godine, broj 76.[1]
Potpisnici[uredi | uredi izvor]
Potpisnici Bečkog književnog dogovora su:[1]
- Ivan Kukuljević
- Dimitrije Demeter
- Ivan Mažuranić
- Vuk Karadžić
- Vinko Pacel
- Franc Miklošič
- Stjepan Pejaković
- Đuro Daničić
Hrvatski predstavnici su bili zadovoljni postignutim dogovorom jer je to bilo priznanje renesansnoj dubrovačkoj književnosti, a Srbi jer je predstavljao priznanje njihovoj epskoj poeziji.[6]
Posledice[uredi | uredi izvor]
Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.[4]
— Bečki književni dogovor
Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika.[7] Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu.[8] Dotadašnji dijalekti Hrvata čakavski i kajkavski potisnuti su u dijalekte drugoga reda u odnosu na ustoličenje štokavskog govora kao zajedničkog za Srbe i Hrvate.[9] U Srbiji je narodni govor uvođen uz veliko protivljenje Srpske pravoslavne crkve.
Dvije godine nakon bečkog dogovora Demeter kao tehnički urednik Gajevih Narodnih novina, čineći kraj jezičkoj raspravi Karadžića i Kluna, između ostaloga, veli:
Budimo zadovoljni time da nam je u novie vrieme za rukom pošlo književni jezik onih koji se danas za Serblje drže, s jezikom onih koji se Hrvatima nazivaju, tako izjednačiti, da nije među jednima i drugima izvan pismenah u bitnosti baš nikakove razlike, tako da koi je vješt čitanju u obim pismenima, može isto tako zvane hervatske kao i serbske knjige smatrati kao svoje, budimo time zadovoljni, rekoh, a za ostalo da nas neboli glava.[5]
Slavni filolog Vatroslav Jagić, pišući o pravopisu, godine 1864. veli da su Bečki književni dogovor načinili „najizvrsniji sinovi našega naroda, kojima se i danas domovina ponosi“.[3] Ljudevit Gaj je govorio: „Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, sto mi Hrvati s bratjom Serbima jedan književni jezik imamo.”[6]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. 1984. str. 48.
- ^ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 320), NOLIT, Beograd, 1987.
- ^ a b v g d „Bečka kuća srpskohrvatska”. Arhivirano iz originala 02. 01. 2011. g. Pristupljeno 27. 02. 2011.
- ^ a b v Bečki književni dogovor
- ^ a b v g „Bečka osmorka”. Arhivirano iz originala 22. 01. 2013. g. Pristupljeno 27. 02. 2011.
- ^ a b v „Pričaj srpskohrvatski da te ceo svet razume”. Arhivirano iz originala 14. 07. 2011. g. Pristupljeno 27. 02. 2011.
- ^ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 318), NOLIT, Beograd, 1987.
- ^ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 322), NOLIT, Beograd, 1987.
- ^ „BOŠNjACI I NjIHOV JEZIK KROZ ISTORIJU”. Arhivirano iz originala 09. 03. 2014. g. Pristupljeno 27. 02. 2011.
