Bijeli pokret

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ne poistovećivati sa Bijela garda.
„Za jedinstvenu Rusiju“, plakat iz 1919. godine.

Bijeli pokret (rus. Белое движение; poznat još i kao Bijelo djelo ili Bijela ideja, rus. Белое дело ili Белая идея), bio je vojno-politički pokret raznih političkih snaga, formiranih u Ruskom građanskom ratu od 1917. do 1923. godine, radi borbe protiv sovjetskih komunističkih snaga, koji su nazivani crveni.

U pokretu je bilo predstavnika umjerenih socijalista i republikanaca, kao i monarhista, sjedinjenih oko zajedničke borbe protiv boljševičke ideologije, a djelovali su na osnovu principa „Velika, Jedinstvena i Nedjeljiva Rusija“. Bijeli pokret je bio najveća antiboljševička vojno-politička sila za vrijeme građanskog rata, a uporedo sa njim su djelovali i drugi antiboljševički demokratski pokreti, nacionalistički separatistički pokreti u Ukrajini, Sjevernom Kavkazu, Krimu i basmačije u srednjoj Aziji. Pojam „Bijeli pokret“ je nastao u Sovjetskoj Rusiji, a od 1920-ih je u stalnoj upotrebi u ruskoj emigraciji.[1]

Naslovna strana časopisa „Časovoj“.[2]

Mnoge mogućnosti su razlikovale Bijeli pokret od ostatka antiboljševičkih snaga iz građanskog rata:

  • Bijeli pokret je bio vojno-politički pokret protiv sovjetske vlasti i saveznike te političke strukture, a njegova nepomirljivost u odnosu prema sovjetskim vlastima isključila je miran ili kompromisan kraj građanskog rata.
  • Bijeli pokret u ratnom vremenu postavlja prioritet vlasti jedne osobe nad vlasti kolegijuma, a vojne nad građanskom. Za bijele vlast[3] karakteriše odsustvo jasne podjele vlasti, predstavničkih tijela, koja ako postoje ne igraju nikakvu ulogu ili je njihova uloga samo savjetodavna.
  • Bijeli pokret je pokušao svoj legitimitet širom zemlje, predstavljajući svoj kontuitet od pretfebruarske i pretoktobarske Rusije.
  • Priznanjem svih regionalnih vlasti Bijelih širom zemlje admiral Aleksandar Kolčak je postigao jedinstvo političkog programa i koordinaciju vojnih dejstava. Rješenja agrarnog, radničkog, nacionalnog i drugih pitanja bila su veoma bitna.
  • Bijeli pokret je imao svoju simboliku: bijelo-plavo-crvenu zastavu, grb i zvaničnu himnu „Kolь slaven naš Gospodь v Sione“.[4]

Ideološka pojava Bijelog pokreta se vodi od Kornilovljeve pobune u avgustu 1917. godine. Do organizacionog formiranje Bijelog pokreta je došlo nakon Oktobarske revolucije i likvidacije Ustavotvorne skupštine od oktobra 1917. do januara 1918. godine i završeno je poslije dolaska na vlast admirala Kolčaka i priznanja Vrhovne vlade Rusije u glavnim središtima Bijelog pokreta na sjeveru, sjeverozapadu i jugu Rusije.

Uprkos činjenici, da je u ideologiji Bijelog pokreta bilo ozbiljnih razlika, u njemu je preovladavala želja za uspostavljanje demokratskog, parlamentarnog ustrojstva u Rusiji, kao i privatne svojine i slobodnih tržišnih odnosa. Bijeli pokret u potpunosti, uprsko političkim idejama: republikanaca, monarhista, neopredjeljenih, predstavlja vojno-politički pokret koji je u potpunosti podržavao vrijednosti Stoljpinove Rusije.

Porijeklo i nastanak[uredi | uredi izvor]

Neki učesnici dešavanja su sugerisali da je Bijeli pokret nastao u proljeće 1917. godine. Miljukov je tvrdio da je Pokret prvobitno nastao u ljeto 1917. godine kao jedinstveni antiboljševički front od socijalista do kadeta. General Denjikin je povezao pojavu Bijelog pokreta (antivladinog ili antiboljševičkog) sa radnjama koje su održane početkom maja 1917. godine na oficirskom kongresu u Mogiljovu, na kome je general Aleksejev formulisao glavni slogan - „Spas otadžbini!“ (rus. Спасать Отечество!). Prema teoriji ruskog kontrarevolucionara, generala Generalštaba Nikolaja Golovina pozitivna ideja pokreta je bila u tome, što je nastao radi sprečavanja rušenja države i vojske.

Neki od učesnika diskusije o nastanku Bijelog pokreta vidjeli su prvi korak nastanka u Kornilovljevoj pobuni u avgustu 1917. godine. Glani učesnici ove pobune (Kornilov, Denjikin, Markov, Romanovski, Lukomski i dr.), kasnije bihavski zatvorenici, postali su vodeće ličnosti Bijelog pokreta u južnoj Rusiji. Po generalu Aleksejevu Pokret je nastao nakon dolaska na Don 15. novembra 1917. godine.

Većina istraživača se slaže da je Oktobra 1917. počeo pad samovolje razvojem kontrarevolucije u želji sprečavanja propasti države i inicirao je njenu ideju u protivboljševičku snagu, koja je obuhvatala najrazličitije, čak i neprijateljske skupine.

Bijeli pokret odlikuje državotvostvo. To je protumačeno kao neophodno i obavezno da bi se povratio red i vladavina zakona u ime očuvanja nacionalnog suvereniteta i održanja međunarodnog autoriteta Rusije.[5]

Pored borbe protiv Crvene armije, Bijeli pokret je vodio borbu protiv zelenih i separatista u građanskom ratu od 1917. do 1923. Na taj način, borba Bijelih se dijelila na sverusku (borba Rusa između sebe) i oblasnu (borba Bijele Rusije, skupljajući snagu na prostoru neruskih naroda, kako protiv Crvene Rusije, tako i protiv separatista koji su se pokušali odvojiti od ruskih naroda).

Pripadnici pokreta su nazivani „bjelogardejcima“ ili „bijelima“. U bjelogardejce se ne ubrajaju anarhisti (Mahno) i tzv. „zeleni“, koji su se borili i protiv „crvenih“, i protiv „bijelih“, i nacionalno-separatističke oružane formacije, stvorene na teritoriji bivše Ruske Imperije, koje su imale za cilj dobijanja nezavisnosti pojedinih nacionalnih teritorija.

Po mišljenju denjininovog generala Zaleskog, i sa njim saglasnog vođe kadeta Miljukova, postaviti ovu ideja na osnovu svoje koncepcije građanskog rata i rada „Rusije na prekretnici“,[5] bjelogardejci (ili bjeloarmejci, ili prosto bijeli) su bili primorani da uzmu oružje i organizuju bjelogardejski front, zbog toga što su boljševici iz svih slojeva ruskog naroda,[6] činili ubistava i nasilje nad njima.

Okosnicu Bijelog pokreta činio je oficirski sastav stare ruske armije. Pri tome, većina mlađih oficira, a i kadeta je došla iz seljačkih porodica. Porijeklo sa sela su imale i vodeće osobe Bijelog pokreta - generali Aleksejev, Kornilov, Denjikin itd.

Rukovodstvo[uredi | uredi izvor]

U prvom periodu borbe - vođe Pokreta su bili generali Ruske imperatorske armije:

Tokom građanskog rata mnogi su napredovali u službi do čina generala:

Komandanti koju su se pokretu priljučili kasnije, a iz različitih razloga se nisu priključili na početku borbi:

  • General-pukovnik i baron Petar Vrangel, budući Glavnokomandujući Ruske armije na Krimu i
  • General-pukovnik Mihail Diterhis, kamdant Zemske vojske.

Porijeklo pojma[uredi | uredi izvor]

Porijeklo pojma „bijeli“ je povezan sa upotrebom crvene i bijele boje u političke svrhe početkom 20. vijeka. Za vrijeme Francuske revolucije monarhisti (tj. protivnici revolucionarnog pokreta) su koristili boju francuske kraljevske dinastije - bijelu - kako bi izrazili svoje političke stavove.[7]

U ruskoj istoriji pojam „bijeli ...“ označava pristalice antirevolucionarnih snaga, koji je prvi put korišten tokom borbi u oktobru u Moskvu — grupa moskovske studentske omladine, koja je uzela oružije kako bi spriječila boljševičke govore, nosila je bijelu traku na rukavima i postala poznata kao „bijela garda“ (kao suprotnost boljševičkoj „crvenoj gardi“).[8]

Različite pobunjenike, koji su se borili protiv boljševika, kako u samoj Sovjetskoj Rusiji, tako i u pograničnim oblastima zemlje, boljševici su nazivali „bjelobanditima“, iako oni u osnovi nisu imali nikakav međusobni odnos. Kod imenovanja stranih oružanih jedinica, bilo da su pružali podršku Bijelom pokretu ili da su samostalno djelovali protiv sovjetske vojske, boljševici su koristili i upotrebljavali prefiske „bijeli“: „bjeločesi“, „bjelofinci“, „bjelopoljaci“, „bjeloestonci“. Analogno je primjenjivana i naziv „bjelokozaci“. Takođe, potrebno je napometnuti da je u sovjetskoj štampi svaki kontrarevolucionarni pokreta nazvan „bijeli“, bez obrzira koja je ideološka i politička pripadnost pokreta (izuzev „zelenih“).

Istoričar David Feljdman je primjetio, da su boljševički ideolozi i propagandisti namjerno mnoge svoje protivnike nazivali „bijeli ...“, a to se pokušavalo putem slike sa trakom bijele boje kao simbola monarhista-konzervativaca, predanih putu ka povratku u autokratiju, koji su se protivili naprednim revolucionarnim promjenama, iako su u antiboljševičkom pokretu monarhisti bili u znatnoj manjini, i da sami sebe nisu nazivali „bijelima“. Bijela boja je u ovom slučaju istorijski povezan sa monarhistima — protivnicima Francuske revolucije, a otuda se prati i porijeklo crvene boje, kao boje revolucije u svojoj najradikalnijoj fazi. Ove istorijske konotaciji obje boje se u boljševičkom propagandnom materijalu ne izražavaju, iako su bile poznate u tom vremenu. Prema Feljdmanu, ovaj propagandni trik se pokazao kao veoma efikasan — u očima savremenika „bijela“ je postala veza sa povratkom na staro, sa slijepom željom za obnovom autokratije.[7]

Ciljevi i ideologija[uredi | uredi izvor]

General-potpukovnik baron Petar Vrangel.

Značajan dio ruske emigracije dvadesetih i tridesetih godina 20. vijeka, koju je predvodio politički teoretičar Ivan Iljin, glavnokomandujući Ruske armije general-potpukovnik baron Petar Vrangel i knez Pavle Dolgorukov, stavio je znak jednakosti između „Bijele ideje” i „državne ideje”. U svojim radovim Iljin je pisao o ogronom duhovnom pokretu snaga protivboljševičkog pokreta, koji se pojavio „u nesvakodnevnoj strasti ka domovini, i ljubavi prema Rusiji kao istinskog vjerskog hrama”.[9] Savremeni naučnik i istraživač Zimin istakao je u svom naučnom radu:[10]


General-potpukovnik baron Vrangel je tokom svog govora povodom formiranja antisovjetskog Ruskog sovjeta rekao, da Bijeli pokret „neograničenom žrtvom i krvlju najboljih sinova” želi da vrati u život „boživotno tijelo ruske nacionalne ideje”, a pristalica knjaza Dolgorukova je tvrdio, da Bijeli pokret, čaki i u izgnanstvu, mora da vodi ideju državnih vlasti.

Vođa Kadeta Pavel Miljukov Bijeli pokret je smatrao „jezgrom sa snažnom patriotskom osnovom”, a glavnokomandujući Oružanih snaga Juga Rusija general-pukovnik Anton Denjikin je rekao „prirodna je težna nacionalnog bića njegovo samoodržanje i državotvornost”. Denjikin je često naglašavao da vođe i vojnici Bijelog pokreta poginuli „ne zbog pobjeda ovog ili onog režima... već zbog spasenja Rusije”, dok general Aleksej fon Lampe vjerovao je da je Bijeli pokret jedna od faza velikog patriotskog pokreta.

Istoričar Sergej Volkov dao je definiciju ideološkog programa Bijelog pokreta: „Ideologija učesnika u bijeloj borbi nije poseban partijski program. Ona je bila samo izraz pokreta normalnih ljudi protiv nenormalnog: protivprirodne utopije i prestupnih rezultata pokušaja da se to sprovede”. Bilo je razmimolaženja u ideologiji Bijelog pokreta, ali je preovladavala želja za obnavljanjem demokratskog, parlamentarnog sistema, privatne imovine i tržišnih odnosa u Rusiji.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Cvetkov V. Ž. (2005). Beloe dviženie, Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя: V 30 t. T. 3 : «Banketnaя kampaniя» 1904 - Bolьšoй Irgiz / Predsedatelь Nauč.-red. soveta Ю. S. Osipov, otv. red. S. L. Kravec. M.: Bolьšaя Rossiйskaя эnciklopediя. 
  2. ^ „Dvuhnedѣlьnый voennый i voenno-morskoй žurnalъ «Časovoй»: organъ svяzi russkago voinstva za rubežomъ podъ red. V. V. Orѣhova i Evgenія Tarusskago, — Paris, 1 maя 1932. — № 79.” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 17. 12. 2010. g. Pristupljeno 12. 04. 2015. 
  3. ^ Čьi gosudarstvennыe institutы «malo čem otličalisь ot pohodnыh upravleniй» [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. februar 2010)
  4. ^ Cvetkov V. Ž. 2008.
  5. ^ a b Zimina V. D. 2006.
  6. ^ Zalesskiй P. I. Vozmezdie: (Pričinы russkoй katastrofы). Berlin, (1925). str.222
  7. ^ a b d. i. n. Felьdman D. (2006). „Krasnыe belыe: sovetskie političeskie terminы v istoriko-kulьturnom kontekste”. Voprosы literaturы (na jeziku: ruski) (4). Arhivirano iz originala 05. 03. 2016. g. 
  8. ^ Melьgunov S. P. (2007). Kak bolьševiki zahvatili vlastь. Belaя Rossiя (1-e izd.). Moskva: Aйris-Press. str. 656. ISBN 978-5-8112-2904-8. 
  9. ^ Ilьin I. A. Ideologiя i Beloe dviženie // Vozroždenie — Pariž, 15 maя 1926.
  10. ^ Zimina V. D. 2006, str. 33.

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Бијели_покрет&oldid=27486799”