Geografska karta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Karta Mediterana iz 14. veka

Karta ili mapa (grčki χάρτητς [khártes] – „list papira“; na srednjovekovnom latinskom mappa, na engleskom map'), umanjeni je matematički određeni prikaz Zemljine površine ili nekog njenog dela na ravnoj površini.[1]

Zemljina površina, zbog zakrivljenosti, ne može se prikazati u ravni bez deformacija, a ne mogu se prikazati ni sve pojedinosti i svi objekti na Zemljinoj površini. Prema tome karte su deformisane i pojednostavljene slike Zemljine površine s unapred određenom svrhom. Upotrebljavaju se za različite naučne, tehničke, ekonomske, vojne i kulturne potrebe, pa se i dele prema razmeri, sadržaju i svrsi.

Karta kao pojednostavljen prikaz prostora i navigacijske pomoći ističe odnose među objektima unutar prostora. Karta je dvodimenzionalni, geometrijski pouzdan prikaz trodimenzionalnog prostora. Nauka i umeće izrade karata naziva se kartografija.

Uvod[uredi | uredi izvor]

Izrada karata potiče još iz kamenog doba i pomera datum otkrića pisanog jezika unazad nekoliko hiljada godina. Jedna od najstarijih karata naslikana je na zidu Čatal Hojuka u srednjoj Anadoliji (današnja Turska), a nastala je oko 6200. p. n. e.

Dok se o kartama misli kao o proizvodima razumnog, naučnog pogleda na svet, karte imaju i svoj mitski kvalitet. Predmoderne karte i tradicije kartiranja van zapadnjačke tradicije često su spajali geografiju s nenaučnom kosmografijom pokazujući odnos posmatrača prema svemiru. Srednjovekovne „T-O“ karte, na primer, pokazuju Jerusalim u središtu sveta, a u nekim slučajevima i odnos Zemljinog „tela“ prema Isusovom telu. Suprotno tome, pomorske karte (ili „portolani") iz istog doba s prikazom Sredozemlja izvanredno su pouzdane. Čak i danas ispod svoje čisto upotrebne vrednosti, karte mogu biti snažna retorička oruđa, pa je to bio izvor jako plodnog kriticizma karata tokom poslednjih dvadeset godina, značajno u delima J. B. Harlija, Marka Monmoniera i Denisa Vuda.

Putne karte su danas možda najšire korišćene karte pa formiraju podskup navigacijskih karata, koje takođe uključuju i pomorske karte, karte železničke mreže ali i planinarske i biciklističke karte. Društvenim kartama, uključujući GreenMaps, sve više raste važnost. U terminima kvantiteta, najveći broj nacrtanih listova karata verovatno su napravili mesni geodeti (vidi geodezija) u službi opština, sakupljanja poreza, hitnih službi i ostalih lokalnih agencija. Mnoge nacionalne geodetske projekte izvršila je vojska poput Britanskog Ordnans Surveja (sada građanska vladina agencija svetski poznata po svom detaljnom radu).

Orijentacija karata[uredi | uredi izvor]

Herefordska karta sveta, oko 1300g., Herefordska katedrala, Engleska. Klasična "T-O" karta sa Jerusalimom u centru, istok je gore, Evropa dole levo i Afrika desno.

Konvencionalno većina geometrijski pouzdanih karata sadrži tekst na vrhu kada je karta okrenuta severom prema gore, dakle sever se nalazi na vrhu lista.

Karte na kojima se sever ne nalazi na vrhu:

  1. polarne karte
  2. dimaksionske karte
  3. Neke pravougaone karte napravljene u Australiji pokazuju južni pol na svom vrhu. Nekima ovakva karta može izgledati okrenuta naopačke. One su prvenstveno namenjene za novosti i turističke karte.
  4. Stare karte Eda pokazuju japansku carsku palatu na „vrhu“, ali takođe i u sredini, karte. Oznake na karti okrenute su na takav način, da se ne mogu ispravno pročitati sve dok se carska palata ne postavi iznad glave.
  5. Evropske srednjovekovne T i O karte poput Herefordske karte sveta imaju središte u Jerusalimu, a istok na vrhu.

Ako se osoba nalazi na nekoj lociranoj tački unutar područja karte, tada se karta može orijentisati na takav način da svaka tačka na karti leži u istom smeru kao odgovarajuće tačke u stvarnosti. Primena navigacije na taj način naziva se orijentisanje.

Razmera i pouzdanost[uredi | uredi izvor]

Mnoge, ali ipak ne sve karte napravljene su u razmeri, dopuštajući čitaocu da shvati stvarne veličine i udaljenosti među nacrtanim objektima. Veća razmera pokazuje više detalja, pa traži veću podlogu (papir) za prikazivanje istog područja. Na primer, karte namenjene planinarima često su razmere 1:24,000, što znači da 1 bilo koje jedinice merenja na mapi odgovara 24.000 istih jedinica u prirodi; dok su auto-karte često razmere 1:250,000. Karte koje koriste neki kvalitet osim fizičkog područja za određivanje relativne veličine nazivaju se kartogrami.

Poznati primer karte bez razmere je karta Londonske podzemne železnice koja najbolje ispunjava svoju namenu tako što je fizički manje pouzdana, a više vizuelno komunikativna prema užurbanom pogledu radnika. To nije kartogram (pošto ne postoji nikakvo dosledno merenje udaljenosti) nego topološka karta koja takođe oslikava približne pravce. Jednostavne karte prikazane na nekim putnim znakovima pravaca sledeći su primeri takve vrste.

Zapravo većina komercijalnih navigacijskih karata kao što su putne karate i planovi gradova, žrtvuju određenu količinu pouzdanosti u razmeri kako bi doprinele većoj vizuelnoj korisnosti (na primer preterivanje u širini puteva). Sličnog mišljenja kao i krajnji korisnik, kartografi će cenzurisati sadržaj prostora predstavljenog kartom kako bi omogućili korisnije oruđe tom korisniku. Na primer, putna karta može i ne mora prikazivati železničke pruge, ili ih može prikazati manje jasnije nego auto-puteve.

Matematički elementi karte[uredi | uredi izvor]

Matematički elementi karte su oni elementi na karti koji se određuju matematičkim putem. Oni služe da se precizno unese sadržaj na kartu i radi lakšeg snalaženja na karti. Pod ovim se misli na lakše određivanje rastojanja, površine, nadmorske visine i svih drugih merljivih elemenata karte.

U matematičke elemente karte se ubrajaju:

  • kartografska mreža,
  • ram (okvir) karte,
  • razmer i razmernik i
  • podela karata prema razmeru.[2]

Kartografska mreža[uredi | uredi izvor]

Kartografska mreža se sastoji od meridijana i paralela (odnosno, geografske širine i dužine). Ona nam pomaže da odredimo tačan položaj svakog mesta na Zemlji.[3] Na kartografskoj mreži se javljaju različita izobličenja od toga da: polovi nisu tačke do toga da su paralele prave linije...

Geografi su razradili mnoge načine za prikazivanje Zemljine površine u ravni. To su posebni matematički načini konstrukcije, koji daju izobličen prikaz Zemljine površine, pri čemu je poznato kolika su ta iskrivljenja na svakom mestu na karti.[4]

Ram (okvir) karte[uredi | uredi izvor]

Ram ili okvir karte predstavlja jednu ili više linija koje ograničavaju sadržaj karte, odnosno, određuju površinu koja je prikazana. Obično je to pravougaonik čija se severna i južna strana poklapaju sa lukovima paralela, a istočna i zapadna strana sa lukovima meridijana. Na ramu karte su upisane vrednosti ucrtanih meridijana i paralela izražene u stepenima.[2][3][4]

Razmera i razmernik[uredi | uredi izvor]

Razmera (ili razmer) je odnos bilo koje dužine na karti prema odgovarajućoj dužini na površini Zemlje. Razmer je upisan na svakoj geografskoj karti. Koliko će to umanjenje biti zavisi od teritorije koja se predstavlja. Što je teritorija veća, razmer će biti sitniji.

Razmernik je grafički predstavljen razmer. Na njemu se očitava rastojanje između dve tačke u prirodi. On se sastoji od duži izdeljene na nekoliko jednakih delova.

Prvi deo, sleva, podeljen je na pet ili deset jednakih delova i služi za tačnije određivanje rastojanja. Rastojanje na karti najpre se meri lenjirom ili šestarom, a zatim prenosi na razmernik gde se očitava rastojanje u kilometrima.[2][3][4]

Podela karata prema razmeri[uredi | uredi izvor]

Prema razmeri, karte delimo na:

  • sitnorazmerne karte,
  • srednjorazmerne karte i
  • krupnorazmerne karte.

Sitnorazmerne karte[uredi | uredi izvor]

Sitnorazmerne karte prikazuju veće delove Zemljine površine. Razmere ovakvih mapa su od 1:1.000.000 pa naviše.

Srednjorazmerne karte[uredi | uredi izvor]

Srednjorazmerne karte su karte razmera od 1:200.000 do 1:1.000.000.

Krupnorazmerne karte[uredi | uredi izvor]

Krupnorazmerne karte su topografske karte i planovi koji prikazuju manje površine, ali sa velikim brojem podataka. Razmere se kreću do 1:200.000.[2]

Vrste karata[uredi | uredi izvor]

Geografska karta sveta (fizička)
Karta Srbije iz 1737 (deo kolekcije Adligata

Prema sadržaju i svrsi karte se dele na:

  • geografske karte, na kojima su prikazani veći ili manji delovi nekog područja Zemlje (mogu biti krupne, srednje i sitne razmere);
  • geološke karte, prikazuju geološke podatke na Zemljinoj površini i ispod nje;
  • pomorske karte konstruisane su specijalno za pomorski saobraćaj; sadrže sve elemente za navigaciju, reljef morskog dna (dubine), položaje hridina i podvodnih grebena, morsku obalu i objekte na obali koji su važni za navigaciju;
  • topografske karte prikazuju u određenoj razmeri deo Zemljine površine u položajnom i visinskom (Nadmorska visina) smislu;
  • na orografskim kartama predstavljene su planine nekog kraja ili čitave države;
  • hidrografske (hidrološke) karte prikazuju vode nekog kraja,
  • etnografske prebivalište i rasprostranjenost nacionalnosti nekog kraja,
  • orijentiring karte se koriste kao sportski rekvizit za bavljenje orijentiring sportom (razmera od 1:4000 do 1:15000)

Prema svrsi, karte mogu biti još: istorijske, statističke, turističke, saobraćajne (auto-karte), meteorološke i druge.

Karte sveta i projekcije[uredi | uredi izvor]

Japanska karta sveta oko 1900. godine sa prikazom država kao životinja

Karte sveta ili velikih područja često su 'političke' ili 'fizičke'. Najvažnija namena političke karte je prikazivanje teritorijalnih granica; namena fizičke je prikazivanje geografskih obeležja poput planina, vrste tla ili upotrebe zemljišta. Geološke karte prikazuju ne samo fizičku površinu, već i daju i podpovršinsku predstavu o rasprostranjenosti i karakteristikama stena, rasednih struktura i dr.

Karte koje oslikavaju površinu Zemlje takođe koriste projekciju, tj. način prenošenja trodimenzionalne stvarne površine geoida na dvodimenzionalni list papira. Možda najpoznatija projekcija karte sveta je Merkatorova projekcija, prvobitno namenjena kao oblik pomorske karte.

Elektronske karte[uredi | uredi izvor]

USGS digitalni raster.

Od poslednje četvrtine 20. veka, nezamenljiv alat kartografa je računar. Veći deo kartografije, posebno kod geodetskog prikupljanja podataka, obuhvaćen je geografskim informacionim sistemom (GIS). Čak i kada se ne radi o GIS, većina kartografa sada koristi različite računarske grafičke programe za stvaranje novih karata. Interaktivne, računarski obrađene karte komercijalno su dostupne i dozvoljavaju korisnicima zumiranje (uveličavanje), ponekad i mogućnostima zamene jedne karte s drugom različite razmere sa središtem u istoj tački. Satelitski navigacioni sistemi u automobilu su računarski obrađene karte s planiranom rutom i obaveštajnim uređajima koje posmatraju položaj korisnika putem satelita.

Zumiranje u određenom redu jedne ili kombinacije više njih:

  1. zamenjuje kartu s drugom detaljnijom
  2. povećava istu kartu bez povećanja piksela, dakle pokazuje više detalja
  3. povećava istu kartu s povećanjem piksela (zamenjenih pravouglovima piksela); bez dodatno prikazanih detalja, ali zavisno od kvaliteta nečijeg pogleda moguće je videti više detalja; ako računarski prikaz ne pokazuje susedne piksele stvarno odvojene, nego preklopljene (to ne uključuje LCD, ali može katodnu cev), onda zamenjivanje jednog piksela pravouglim pikselom pokazuje više detalja. Razlika u ovoj metodi je izvođenje interpolacije.

Na primer:

  • Tipično (2) se primenjuje na datoteku prenosivog formata dokumenta (PDF). Povećanje u detaljima je, naravno, ograničeno na informaciju koju sadrži datoteka: povećanjem krive može na kraju rezultovati u serijama standardnih geometrijskih oblika poput ravnih linija ili okruglih lukova.
  • (2) može se primeniti na tekst i (3) na skicu obeležja karte poput šume ili zgrada.
  • (1) može se primeniti na tekst (prikazujući oznake za više obeležja), dok (2) se primenjuje na ostatak slike. Tekst se ne mora povećavati kada se zumira. Slično, put prikazan dvostrukom linijom može ali i ne mora postati širi prilikom zumiranja.
  • Karta može takođe imati slojeve koji su delimično rasterska, a delimično vektorska grafika. Za pojedinačnu sliku rasterske grafike (2) primenjuje se sve dok pikseli na slici datoteke ne odgovaraju pikselima na prikazu, prema tome (3) primenjuje se.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Matejić, Ivan. „Sadržaj geografske karte”. Pristupljeno 09. 02. 2018. 
  2. ^ a b v g „Matematički elementi karte”. Shtreber. Pristupljeno 09. 02. 2018. 
  3. ^ a b v „Matematički elementi karte - Geografija osnovcima”. sites.google.com. Arhivirano iz originala 09. 09. 2020. g. Pristupljeno 09. 02. 2018. 
  4. ^ a b v Sitarica & Tadić 2012

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Sitarica, Rada; Tadić, Milutin (2012). Geografija 5 za 5 razred osnovne škole. Beograf: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. ISBN 978-86-17-18116-9. 
  • David Buisseret,, ur. (1992). Monarchs, Ministers and Maps: The Emergence of Cartography as a Tool of Government in Early Modern Europe. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-07987-5. 
  • Denis E. Cosgrove, ur. (1999). Mappings. Reaktion Books. ISBN 978-1-86189-021-4. 
  • Freeman, Herbert, Automated Cartographic Text Placement. White paper.
  • Ahn, J. and Freeman, H., “A program for automatic name placement,” Proc. AUTO-CARTO 6, Ottawa, 1983. 444-455.
  • Freeman, H., “Computer Name Placement,” ch. 29, in Geographical Information Systems, 1, D.J. Maguire, M.F. Goodchild, and D.W. Rhind, John Wiley, New York, 1991, 449-460.
  • Monmonier, Mark. How to Lie with Maps. ISBN 978-0-226-53421-3. 
  • O'Connor, J.J. and E.F. Robertson, The History of Cartography. Scotland : St. Andrews University, 2002.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]