Žorž Amado

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Žorž Amado
Žorž Amado. 1972. godine
Lični podaci
Puno imeŽorž Leal Amado de Farija
Datum rođenja(1912-08-10)10. avgust 1912.
Mesto rođenjaItabuna, Brazil
Datum smrti6. avgust 2001.(2001-08-06) (88 god.)
Mesto smrtiSalvador, Brazil
Porodica
SupružnikZelia Gatai (1945—2001)
Književni rad
Najvažnija delaGabrijela
Donja Flor i njena dva muža
Tereza Batista umorna od rata
Tieta iz Agreste

Potpis
Zvanični veb-sajt
www.jorgeamado.com.br

Žorž Leal Amado de Farija[1] (port. Jorge Leal Amado de Faria; Itabuna, 10. avgust 1912Salvador, 6. avgust 2001) bio je brazilski pisac[2] perioda modernizma. On je i dalje najpoznatiji od modernističkih brazilskih pisaca, jer je njegovo delo prevedeno na oko 49 jezika i popularizovano na filmu, naročito Donja Flor i njena dva muža, 1976. godine. Njegov rad oslikava kolonijalni Brazil i obeležen je religioznim sinkretizmom. On je u svojim delima prikazao veselu i optimističnu zemlju koja je, u isto vreme, bila podeljena dubokim socijalnim i ekonomskim razlikama.

Bio je član Brazilske Akademije za književnost od 1961. do smrti 2001. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Amado je rođen na farmi u blizini grada Itabune, na jugu brazilske države Baija. Bio je najstariji od četvorice sinova Žoaoa Amada de Farie i D. Eulalije Leal. Farma se nalazila u selu Feradas, koje se, mada danas pripada okrugu Itabune, u to vreme nalazilo pod upravom obalskog grada Iljeus. Iz tog razloga sebe je smatrao građaninom Iljeusa. Sam Amado živeo je na području u kome su bile velike plantaže kakaa[2], pa je iz ličnog iskustva poznavao bedu i borbu ljudi koji žive od obrađivanje zemlje i gotovo u robovlasničkim uslovima. Ta tema se provlači kroz nekoliko njegovih dela (na primer, Opaka zemlja).[2]

Žoze Amada, 1935. godine

Zbog epidemije malih boginja, njegova porodica se preselila u Iljeus kada mu je bilo godinu dana, i tamo je proveo svoje detinjstvo.[3] Pohađao je srednju školu u Salvadoru, glavnom gradu države. Sa 14 godina Amado je počeo da sarađuje sa nekoliko časopisa i učestvovao je u književnom životu, kao jedan od osnivača modernističke "Pobunjeničke akademije".[3]

Bio je rođak brazilskog pravnika, pisca, novinara i političara Žilberta Amada,[4] i brazilske glumice i scenariste Vere Kluzo.[5]

Amado je svoj prvi roman Zemlja karnevala objavio 1931. u 18 godini. Oženio se 1933. godine Matilde Garsia Rosom i dobio je ćerku Lilu. Iste godine objavio je svoj drugi roman, Kakao, koji mu je povećao popularnost. Studirao je na Pravnom fakultetu Federalnog univerziteta u Rio de Žaneiru, ali nikad nije postao advokat u praksi.[6] Njegove levičarske aktivnosti otežavale su mu život pod diktatorskim režimom Žetulia Vargasa. Godine 1935. uhapšen je prvi put, a dve godine kasnije njegove knjige su javno spaljene. Njegovi knjige bile su zabranjene u Portugalu, ali u ostatku Evrope stekao je veliku popularnost objavljivanjem romana Jubiaba u Francuskoj. Knjiga je izazvala oduševljene kritike, uključujući i dobitnika Nobelove nagrade, Albera Kamija .

Početkom 1940-ih, Amado je uređivao književni prilog za nacistički politički list "Meio-Dia".[7][8] Budući da je bio komunistički militant, Amado je od 1941. do 1942. godine bio primoran da ode u egzil u Argentinu i Urugvaj. Kada se vratio u Brazil, rastao se od Matilde Garsia Rose. Godine 1945. izabran je u Nacionalnu ustavotvornu skupštinu, kao predstavnik Brazilske komunističke partije (dobio je više glasova od bilo kog drugog kandidata u državi Sao Paolo). Potpisao je zakon kojim se odobrava sloboda religijskih uverenja.

Ponovno se oženio 1945. godine, spisateljicom Zeliom Gatai. 1947 godine dobili su sina, Žoao Horsea. Iste godine njegova stranka je proglašena ilegalnom, a njeni članovi su uhapšeni i progonjeni. Amado je još jednom izabrao izgnanstvo, ovog puta u Francusku, gde je ostao sve dok nije proteran, 1950. godine. Njegova ćerka iz prvog braka, Lila, umrla je 1949. Od 1950. do 1952. godine Amado i Gatai su živeli u Čehoslovačkoj, gde im se rodila ćerka, Paloma. Putovao je i u Sovjetski Savez, gde je 1951. godine osvojio Lenjinovu nagradu za mir.[9] Nedavno objavljeni dokumenti pokazuju da ga je u ovom periodu istraživala CIA.[10]

Po povratku u Brazil, 1954. godine, Amado je napustio aktivan politički život, napustivši i Komunističku partiju godinu dana kasnije. Od tog perioda posvetio se isključivo literaturi. Njegova druga kreativna faza počela je 1958. godine romanom Gabriela, karanfilić i cimet, što je Žan-Pol Sartr opisao kao "najbolji primer narodnog romana". Amado je delom odustao od realizma i društvenih tema svojih ranih dela, napisavši niz romana usredsređenih uglavnom na ženske likove, posvećene svojevrsnom komičnom slavljenju tradicije i lepote Baije. Pored Gabrijele, u te romane spadaju i Tereza Batista i Donja Flor. Prikazivanje seksualnih običaja njegove zemlje veći deo brazilskog društva iz pedesetih godina prošlog veka smatrao je skandaloznim i Amado nekoliko godina nije mogao ni da uđe u Iljeus, zbog navodnih pretnji upućenih javnom moralu gradskih žena. I pored cele ove situacije, Sovjetski Savez je Amadova dela objavljivao ubrzo nakon objavljivanja na portugalskom.[11]

Primljen je u Brazilsku akademiju za književnost 6. aprila 1961. Nakon smrt, njegova žena je izabrana da ga zameni. Amado je Akademiju iskoristio kao postavku za svoj roman Uniforma, frak i spavaćica. Godine 1984. predsednik Fransoa Miteran odlikovao ga je francuskom Legijom časti.[9]

Fondacija Žorža Amada u Salvadoru

Amadova popularnost kao pisca nikada nije opadala. Njegove knjige prevedene su na 49 jezika u 55 zemalja i adaptirane su u filmove, pozorišna dela i TV programe. Čak su poslužila i kao inspiracija nekim školama sambe za Brazilski karneval. Godine 1987. osnovana je Fondacija Žorža Amada u Salvadorukoja promoviše zaštitu Amadovog imanja i razvoj kulture u Baiji. Nedavno renovirana zgrada Istorijskog centra Salvadora sadrži mali muzej i zidne panele sa koričnim stranama međunarodnih izdanja njegovih knjiga.

Amado je umro 6. avgusta 2001. Pepeo je rasut u bašti njegove kuće četiri dana kasnije.

In 4 December 2014 he received (posthumously) from the Legislative Assembly of Bahia appointment as Commander of Meritorious Citizen of the Freedom and Social Justice João Mangabeira (CBJM), due to his work in defense of social rights, the State's highest honor.[12][13]

Nagrade i titule[uredi | uredi izvor]

sleva nadesno: Žoze Aamdo, Gabrijel Garsija Markes i Adonias Filjo

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Žorž Amado je za svoje književno delo dobio nekoliko brazilskih i stranih nagrada, među kojima se izdvajaju:

  • Lenjinova nagrada za mir (Sovjetski Savez, 1951)
  • Nagrada Jabuti, 1959
  • Latinidad (Francuska, 1971)
  • Nonino (Italija, 1982)
  • Orden Karlos Manuel de Sespedes (Kuba, 1988)
  • Pablo Neruda (Rusija, 1989.)
  • Nagrada Etrurija za književnost (Italija, 1989.)
  • Sino del Duka (Francuska, 1990)
  • Mediteran (Italija, 1990)
  • Nagrada Luis de Kamoes (Brazil-Portugal, 1995.)
  • Ministarstvo kulture (Brazil, 1997.)

Titule[uredi | uredi izvor]

Dobio je počasne titule zapovednika i velikog oficira Argentine, Čilea, Španije, Francuske, Portugalije i Venecuele. Primio je i počasne doktorate na univerzitetima u Brazilu, Portugalu, Italiji, Izraelu i Francuskoj. Francuska titula bila je poslednja koju je lično dobio 1998. godine, kada je već bio bolestan. Dana 4. decembra 2014. posmrtno je, zbog angažovanja u odbrani društvenih interesa, dobio od Zakonodavne skupštine Baije najviše odlikovanje države, titulu Zaslužnog građana za slobodu i socijalnu pravdu Žoao Mangabeira.[14][15]

Dela[uredi | uredi izvor]

Novele[uredi | uredi izvor]

  • Zemlja karnevala, 1931.[16]
  • Kakao, 1933.[17]
  • Znoj, 1934.[18]
  • Jubiaba, 1935.[19]
  • Mrtvo more, 1936.
  • Kapetani peščanog spruda 1937.[20][21]
  • Opaka zemlja, 1943.
  • Sveti Horhe Ilhejski, 1944.
  • Crvena berba, 1946.
  • Podzemna železnica slobode (u 3 knjige), 1954.
  • Gabriela, karanfilić i cimet, 1958.
  • Stari mornari ili Kapetan visine, 1961.
  • Pastiri noći, 1964.
  • Donja Flor i njena dva muža, 1966.
  • Šatra čudesa, 1969.
  • Tereza Batista umorna od rata, 1972.
  • Tieta iz Agreste, 1977.
  • Uniforma, frak i spavaćica, 1979.
  • Velika Zaseda, 1984.
  • Nestanak svetice, 1988.[22]
  • Kako su Turci otkrili Ameriku, 1994.[23][24]

Priče[uredi | uredi izvor]

  • Poslednji dan smrti, 1961.
  • Od nedavnog čuda do ptica, 1979.

Knjige za decu[uredi | uredi izvor]

  • Prugasti Mačak i Gospojica Lasta, 1976.
  • Lopta i strelac, 1984.

Biografije[uredi | uredi izvor]

  • ABC Kastro Alvesa, 1941.
  • Vitez nade (biografija Luisa Karlosa Prestesa ), 1942.

Pozorište[uredi | uredi izvor]

  • Vojnikova ljubav, 1947.

Sećanja[uredi | uredi izvor]

  • Dečak iz Grapiune, 1982.
  • Obalska navigacija, 1992.[25]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Nome Completo: JORGE LEAL AMADO DE FARIA CPDOC - FGV - acceso em 25 de octubre de 2017
  2. ^ a b v Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 39. ISBN 86-331-2075-5. 
  3. ^ a b „Bis!: Clássicos de Jorge Amado adaptados para cinema, TV e teatro (in Portuguese)”. Rede Globo. 
  4. ^ „Recordando Gilberto Amado”. Brasil 247 (na jeziku: Portuguese). 14. 9. 2011. 
  5. ^ „Vera Amado Clouzot, atriz de cinema de (As Diabólicas, e O Salário do Medo)”. O Explorador (na jeziku: Portuguese). 7. 8. 2012. 
  6. ^ „Jorge Amado (in Portuguese)”. UOL. 
  7. ^ „Os intelectuais e o Estado Novo (interview with Joel Silveira)” (na jeziku: Portuguese). Observatório da Imprensa. Arhivirano iz originala 18. 05. 2008. g. Pristupljeno 20. 02. 2020. 
  8. ^ Mario Magalhães (8. 8. 2001). „Jorge Amado foi o autor mais espionado” (na jeziku: Portuguese). Folha On Line. 
  9. ^ a b Zélia Gattai (1988). Jardim de Inverno. Editora Record. ISBN 85-1-033969-4. 
  10. ^ „Documentos da CIA revelam investigações sobre Jorge Amado – 11/02/2017 – Ilustrada – Folha de S.Paulo”. www1.folha.uol.com.br. 
  11. ^ Darmaros, Marina (24. 1. 2017). „Por que ler Jorge Amado em russo: a cultura soviética revelada na tradução de Gabriela”. Tradterm (na jeziku: portugalski). 28 (0): 223—248. ISSN 2317-9511. doi:10.11606/issn.2317-9511.v28i0p223-248. 
  12. ^ Insitucional. „Taurino Araújo receives the title of Meritorious Citizen in the Legislative Assembly”. Gabinete Português de Leitura. Arhivirano iz originala 02. 11. 2013. g. Pristupljeno 04. 03. 2022. 
  13. ^ Institucional. „Jorge Amado is honoured with the highest decoration of Legislative Assembly of Bahia”. Legislative Assembly of Bahia. Arhivirano iz originala 3. 3. 2016. g. 
  14. ^ „Primeiro doutorado em produção vegetal” (PDF). uesc.br. Pristupljeno 19. 2. 2020. 
  15. ^ „Jorge Amado é homenageado com a mais importante honraria da AL”. archive.org. Arhivirano iz originala 03. 03. 2016. g. Pristupljeno 19. 2. 2020. 
  16. ^ Castello, José. „The Country of Carnival - Afterword”. Jorge Amado. Companhia das Letra. Pristupljeno 29. 12. 2014. 
  17. ^ D'Angelo, Biagio & Silva, Márcia Rios da "Cacau, vozes e orixás na escrita de Jorge Amado" EDIPUCRS, Porto Alegre 2013 [1]
  18. ^ Rossi, Luiz Gustavo Freitas. „Sweat - Afterword”. Jorge Amado. Companhia das Letras. Pristupljeno 29. 12. 2014. 
  19. ^ Dimas, Antônio. „Jubiabá - Afterword”. Companhia das Letras. Pristupljeno 29. 12. 2014. 
  20. ^ Amado, Jorge translated by Gregory Rabassa (2013). Captains of the Sands (Postface). Penguin Classics. str. 262–65. ISBN 978-0-14-310635-7. 
  21. ^ Alves, Castro (1997). Encyclopaedia of Latin American Literature, edited by Verity Smith. Fitzroy Dearborn Publishers. str. 31—35. ISBN 1-884964-18-4. Pristupljeno 29. 12. 2014. 
  22. ^ Amado, Jorge (decembar 1993). The War of the SaintsNeophodna slobodna registracija. New York: Bantam. 
  23. ^ Amado, Jorge (2012). The Discovery of America by the Turks (Preface) (Penguin Classics izd.). Penguin. str. ix—xi. ISBN 978-0-14-310698-2. 
  24. ^ Amado, Jorge (2012). The Discovery of America by the Turks (Postscript by Zélia Gattai ) (Penguin Classics izd.). Penguin. ISBN 978-0-14-310698-2. 
  25. ^ Véase la reseña de Darío Villanueva en ABC Literario.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]